Podsjećanja radi navodimo da su dnevne novine Vjesnik pokrenute 1940. godine u Zagrebu kao ilegalni tjednik pod nazivom Politički vjesnik. Tijekom svoje bogate povijesti list je bilježio i komentirao zbivanja u zemlji i svijetu.

Imao je i svoje krizne trenutke i doživljavao društvenu kritiku, poglavito za vrijeme Informbiroa 1949. i maspoka 1971. godine, ali ubrzo je znao snagom svoje redakcije prebroditi poteškoće. Bio je nukleus iz kojeg se razvio NIŠPRO «Vjesnik» s bogatom novinsko-izdavačkom djelatnošću, suvremenom grafičkom tehnologijom, marketinškom službom, razgranatom vlastitom prodajnom mrežom. Sa 6000 zaposlenih postao najveća novinsko-izdavačka kuća u tadašnjoj državi. Redakcija Vjesnika pokrenula je brojne poznate listove, organizirala dopisnu mrežu u zemlji i svijetu, bila rasadište novinarskih kadrova. U njoj su radila mnoga priznata novinarska imena, mnoga su zahvaljujući njoj postala istaknuta, a njeni su suradnici bili brojni društveni, politički , kulturni, privredni, sportski i drugi radnici. Prosječna naklada lista Vjesnik poslije rata iznosila je 1945. godine 88.000 primjeraka; najniža je zabilježena 1947. sa 48.000, a najviša 1968. sa 106.782 tiskanih primjeraka lista.

-Kada danas sumirate ono što ste radili čitav život, što biste istakli kao osnovnu potku i motivaciju u ukupnom vašem novinarsko-publicističkom opusu?

Pokušavao sam raditi najbolje što sam znao i mogao. Gdje sam napravio nešto dobro, to neka drugi ocjenjuju. Da li sam negdje pogriješio – to je također stvar drugih. Ali gledano u cjelini, ja sam zadovoljan. Imao sam bogat i uspješan život. I nemam se na što žaliti. Naprotiv.

-Kako se osjećate kad danas prolazite kraj Vjesnikovog nebodera?

Pa mogu reći – jako nostalgično. S velikom nostalgijom. Puno toga me veže za Vjesnik jer sam u njemu proveo najveći dio svog radnog vijeka i tu obavljao ozbiljne poslove i zadatke.

-Najljepše godine proveli ste u Vjesniku, koji se ne tako davno ugasio. Da li je do toga trebalo doći?

Ne. Nipošto. Nije se smio ugasiti, propasti. Vjesnik je rasprčkan, a rasprčkali su ga neodgovorni i sebični ljudi. Svatko je grabio sebi što je mogao. I Vjesnik je propao.

-Prošli ste sve faze u našoj branši – od novinara početnika, dopisnika do glavnog urednika. Koja vam je uloga bila najdraža, a koja najteža i zašto?

Najteža je bila svakako uloga glavnog urednika lista Vjesnik – to je bila velika odgovornost. I pisao sam mnogo. a ponajviše o onome što je u to vrijeme bilo u žiži – o privrednoj reformi. A najlakša mi je bila uloga dopisnika, ne samo dnevnog lista Vjesnik  nego i svih drugih izdanja što ih je izdavala NIŠPRO «Vjesnik». Bio sam samostalan, pisao sam prema svom izboru i odabiru. Bez diktata.

-Dok ste vi rukovodili Vjesnikom imali ste sjajnu ekipu novinara, fotoreportera i karikaturista. Da navedemo neka od tih imena...?

Bila je to sjajna ekipa – svi su bili ugledni i rasni profesionalci. Spomenut ću samo neke od njih: Đuro Kladarin, Frane Barbijeri, Ivo Braut, Žarko Susić, Ive Mihovilović, Joško Palavršić, Oto Reisinger, Krešo Džeba, Boris Kolomičuk, Neda Krmpotić, Zvonko Grčman. Izuzev Reisingera gotovo svi su se ti velikani pisane riječi preselila u vječnost, ali ostavili su traga. Na stranicama Vjesnika objavljivano je more reportaža, fotoreportaža, karikatura i komentara. I ja sam tome osobno pridonio. Nijedno ime ne bismo smjeli zaboraviti. Svi su za mene vrlo, vrlo važni, dragi i izvrsni ljudi. I vrhunski profesionalci. Pogriješio bih kad ne bih spomenuo još i Borisa Jankovića - Argusa, Fadila Hadžića, Daru Janeković, Živka Vnuka, Josipa Vrhovca, Mahmuda Konjhodžića, Mladena Bjažića, Zvonu Mornara, Ratka Zvrka, Gerharda Ledića, Vladu Stopara, Seada Saračevića, Milana Bekića, Milovana Baletića, Melitu Singer, Dragu Ungaro, Branka Kobalija, Milana Vuckovića, Željka Brihtu, Živka Grudena, Zdravka Blažinu, Miru Boglić, Branka Bucala, Marinka Gruića, Franu Jurića, Icu Kerhina, Jožu Vlahovića, Uroša Šoškića, Jovu Popovića i još desetine drugih kolegica i kolega.

-Iz naših novina su, da tako kažem, iščezle reportaže, feljtoni, karikature. Zašto je to tako?

Puno je tome razloga, ne samo jedan. Uvjetovale su ga razne okolnosti. Više nemamo ni pera kakva smo nekoć imali. A i vrijeme je drugačije. Drugo, ljudi poput Otta Reisingera, Ive Brauta ili Borisa Jankovića - Argusa ne rađaju se tako često. Jednom u stotinu godina.

-Iščezla je suradnja pisaca u dnevnim novinama?

Nema ih više. No u moje vrijeme se tome poklanjala osobita pažnja. Privolio sam na suradnju nemali broj najviđenijih imena hrvatske književnosti, pa i uglednih publicista. Svi su oni bili pristojno nagrađeni za svoj rad.

-Što biste iz dugogodišnjeg bavljenja novinarstvom voljeli ponoviti, a što zaboraviti?

Na prvom mjestu volio bih ponoviti druženja s prijateljima. Ona će mi uvijek ostati urezana duboko u pamćenje. A što bi trebalo zaboraviti? Ima, i to nemali broj, stvari koje bi trebalo zaboraviti. Nažalost, to nije moguće.

-Urednici su i te kako bitni u našoj branši. Dobar urednik je zapravo umjetnik kaže Fadil Hadžić.

Držim da Fadil  ima pravo. To je, u svakom slučaju, izuzetno odgovoran i složen, ali i častan posao.

-Nevolja u početku s urednicima niste imali?

Ne te vrste. Uvijek sam, po mom sudu, lijepo i korektno surađivao sa suradnicima, ali i pretpostavljenima. Nikada u tom pogledu nije bilo nekih nevolja, problema.

-A kasnije, kad ste šefovali – je li bilo pritisaka sa strane?

Nisam dozvolio nikakve pritiske, niti ih je bilo. Moram reći da je bilo neke samodiscipline koja je možda suviše vodila računa i imala obzira prema nekim stvarima u politici i iz politike.

-Vukli ste s vremena na vrijeme možda i nepopularne poteze, zar ne? Da li je bilo  otpora potezima koje ste vukli?

Jest, bilo je. Naročito na području pisanja o provođenju privredne reforme. Bili su veliki otpori privrednoj reformi. Tu smo uvijek imali velike sukobe. No išli smo dalje. Pri tome mi je puno pomagao Krešo Džeba. Zajedno smo napisali i knjigu o provođenju privredne reforme. Ta knjiga je tada i kasnije poslužila kao udžbenik – obavezna literatura studentima ekonomije, poljoprivrede, itd.

-Je li ostala neostvarena neka vaša  zamisao ili želja?

Smatram da sam sve svoje glavne zamisli i želje ostvario. Nema neostvarenih.

-Vaše mišljenje o kolegama – jesu li novinari danas odgovorni?

Neki jesu, neki nisu U cjelini mislim da je novinarstvo danas puno slobodnije i da imamo više prostora za dobro novinarstvo. Ali ga ne koriste svi. Puno je onih koji podliježu raznim utjecajima i pritiscima.

-Treba li se suzdržavati od neodmjerenog senzacionalističkog prikazivanja nasilja i brutalnosti?

Pa senzacionalističkog da, ali od prikazivanja nasilja i brutalnosti ne. Jer su brutalnost i nasilje danas uzeli malo previše maha.

-Da li su naši  mediji podložni utjecaju  sa strane?

Neki jesu, neki nisu. Ne bih mogao o tome suditi- jer ne pratim više tiskanih medija kao nekoć, kad su me na stolu čekali svi listovi i časopisi što su izlazili od Triglava do Đevđelije.

-Jeste li ikada pisali po diktat ?

Po diktatu – nikada.

-Što mislite o današnjem pisanom novinarstvu? Koje sve novine pratite?

Nažalost, pratim samo jedne dnevne novine – Jutarnji list. List je, da tako velim, pristojan, u njemu nađem sve informacije koje me zanimaju. Ponekad se ne slažem s tekstovima pojedinih autora, ali u principu, u pravilu se slažem. Informativan je. Ima solidne  osvrte.

-Kako vam izgleda novinarstvo danas i kolika je razlika u odnosu na vrijeme kada ste vi bili u najmoćnijoj kući u SFRJ?

Smatram da je razlika izuzetno velika. To je bilo  drugo vrijeme, druge prilike, drugi ljudi, druga politika. Sve je bilo drukčije. Teško je usporediti ovo danas i ono minulo vrijeme.

Bez čega ne možete zamisliti dan?

Bez televizije. Dnevno provedem poprilično vremena uz mali ekran. Najviše me zanimaju informativne emisije, dokumentarni i igrani filmovi, pa čak i pojedine naše i inozemne serije. Ekran je dosta otvoren i gledam ono što me zanima.

Kako protječu umirovljenički dani?Može li M. Beslač živjeti od mirovine?

Kao i kod svakog umirovljenika – protječu umirovljenički. Uglavnom se muvam po kući, ekran je upaljen, čitam novine, a volio bih malo i prošetati tim dijelom Sigeta, ali su me noge izdale. Što se pak tiče mirovine, ona je, mogu reći, pristojna i od nje mogu pristojno živjeti. Nemam se na što žaliti, sve je O.K.

-Što vas može deprimirati?

Puno toga me može deprimirati, najviše nepravda.

-Kada vam skoči adrenalin?

Nastojim biti miran. I ne uzbuđivati se. Ne uzbuđuje me više ni politika.

-Biste li danas potpisali sve ono što ste u karijeri napravili?

Većinu da. Možda bih u svom novinarsko -spisateljskom opusu pronašao i nešto što ne bih potpisao. Toga je malo; u principu bih potpisao sve što sam ozbiljnije radio.

-Koga najviše cijenite od naših kolegica i kolega?

Cijenim sve svoje kolegice i kolege. Svi su to dobri i dragi ljudi, vrijedni ljudi. Ne želim nikoga posebno izdvojiti. No kada već inzistirate, reći ću: najviše sam cijenio i cijenim Božu Novaka, Krešu Džebu, Đuru Kladarina i Ivu Brauta.

-Kada ste u karijeri bili najsretniji?

Najradosniji i najsretniji sam bio kad sam bio dopisnik Vjesnika iz Francuske. To mi je najljepše i najdraže vrijeme koje rado pamtim.

-Mobilni internet, sve učinkovitiji pametni telefoni, zapravo ukupna medijska pozornica mijenjaju se strelovito, a usporedo s time i samo novinarstvo?

Nažalost, ne pratim internet i ne mogu dati meritornu ocjenu o tome.

-Sve se češće čuju prigovori da su danas tiskane novine na izdisaju, jer mlade generacije aktualne vijesti konzumiraju isključivo na drugim medijima?

Nisu na izdisaju, ali su sigurno potisnute. I to debelo potisnute.

-Hoće li pišući roboti uskoro nadomjestiti rutinske zadaće u redakcijama?

Ni govora.. Kaj god, kazali bi Zagorci.

-Činjenica je da ljudi danas sve manje čitaju?

To je točno. Sve više se sluša radio i gleda TV, internet, a sve manje se čita. Sve u svoje vrijeme.

-Generacijski odnos – odnos mladih prema starijima?

E, to je zanimljiva tema. Mislim da bi se tu štošta moglo kazati, ali u cjelini nisam zadovoljan odnosom mladih prema starijima. Držim da tu ima puno felera. Puno pogrešaka. Naravno, nisu uvijek za to krivi samo mladi, ali ima puno krivnje i na njima.

-Kakav je i je li taj odnos human?

Nekada jest, a nekada nije.

-Koliko se danas cijeni ono što je stvorila starija generacija?

Prema mom sudu ima dosta nerazumijevanja prema onome što su stariji radili i stvorili. Neki su suviše kritični, neki su suviše benevolentni,ali mislim da je taj odnos između generacija vječna tema.

-Istraživačko novinarstvo sve je manje prisutno u našoj branši. Zašto?

Nema ga kao nekada. To ovisi o redakciji, uredniku, pa i o samim piscima. Istraživačko novinarstvo je danas na tankim granama. Slabo.

-Kažu da danas nije ugroženo novinarstvo – ugroženi su novinari. Kako?

Da su ugroženi novinari, mislim da je točno. No da li je ugroženo novinarstvo, to ne mogu tvrditi. Užasno me pogađa i, da tako kažem, boli što je bez posla ostalo blizu tisuću kolegica i kolega. 

-Ne provjeravaju se činjenice – zbog čega je to tako?

Točno je da se činjenice ne provjeravaju  i ne poštuju. I često se izvrću bez ikakvog razloga.

-Najveći dio medija je u privatnom vlasništvu.

Nažalost, to je danas tako. Koji su uzroci tome? Privredni mediji su postali privatni. To je čisti biznis.

-Vijesti – nema više onih ubitačnih, pravih,  udarnih?

Sto posto točno. Nema onog takozvanog  l i d a. Ne znaju kolegice i kolege složiti konciznu vijest i u pet udarnih rečenica kazuti sve (tko, što, kada, gdje i zašto, a ne kada i gdje). To je zaboravljeno.

-Je li privatno vlasništvo donijelo očekivanu pluralizaciju medija?

Privatno vlasništvo je donijelo dosta dobrih, ali više loših stvari. Mislim da je to tako moralo biti.-

-Žutila je sve više, zar ne?

Točno, žutila je sve više i to je velika, velika šteta.

 -Tko je po vama naš najveći novinar svih vremena?

Po meni Ivo Braut. Sjajni, vrsni novinar – reporter. On je zaista bez konkurencije najbolji hrvatski novinar svih vremena.

-Bili ste predsjednik DNH od 1964. do 1967. godine. Na čemu ste se vi i vaši najbliži suradnici  posebno angažirali? 
 

Članovi Predsjedništva i ja osobno u tom mandatu bili smo i te kako angažirani u provođenju društvene reforme. DNH organiziralo je na tu temu republičko savjetovanje listova komuna i radnih kolektiva. A u to vrijeme u Društvu  su osnovane  Sekcija karikaturista, Sekcija novinara narodnosti, zatim Potporni fond DNH, itd. Zalagali smo se za beneficirani radni staž novinara, za nagrađivanje kolegica i kolega prema rezultatima rada, a zdušno smo se borili za etiku novinarstva u veoma složenim trenucima političkog života. Borili smo se i za slobodu javne riječi, za neovisno novinarstvo i za otvoreno i zdravo društvo. Uveli smo i neke nove nagrade Društva, itd. Nismo zaboravili ni našu brigu o redovnom izlaženju biltena našega Društva,( lista Novinar), a napose smo se starali da knjižničare (Gradsku knjižnicu), da tako velim, izbacimo iz Novinarskog doma, koji smo u godinama uoči Drugog svjetskog rata mi podigli. Dugo je trebalo da to ostvarimo.

- Nekada su velike novinske kuće imale redaktore, lektore, mentore za mlade novinare. Danas toga uglavnom nema. U kojoj je mjeri to nedostatak?

Pa velik je to nedostatak. Imali smo školu za mlade novinare – Munkova novinarska škola. Mi smo je zvali pačja škola. Bila je izvrsna. Izvrsno je radila. I odnjihala je nemali broj odličnih žurnalista. Školu je iznimno uspješno vodio kolega  Zlatko Munko. Potkraj 1963. godine kolegij glavnih urednika NIŠP-a  Vjesnik donio je odluku o osnivanju  interne novinarske škole, a Zlatko Munko, tadašnji urednik kulturne  rubrike Vjesnika, imenovan je za njenog rukovodioca. Osnivanjem škole nastojalo se prekinuti dotadašnje stihijsko primanje kandidata, često s nezadovoljavajućom školskom spremom. Natječaj za prvu grupu polaznika raspisan je 8. siječnja 1964. godine. Između 131 prijavljenog kandidata je prema potrebama kuće Vjesnik izabrano njih 20. Kandidati su bili studenti završnih godina studija ili apsolventi do 25 godina. Izbor je proveden postupnom selekcijom na osnovi različitih testova i ispita. Izobrazba je trajala godinu dana i uključivala je teoretski i praktični dio s postupnim uvođenjem u rad redakcije. Uspješni polaznici koji su uz novinarsku školu završili i matični studij primani su u radni odnos. Do 1970. Godine, kada je na četvrtom natječaju izabrana posljednja grupa mladih novinara, Munkovu novinarsku školu pohađalo je 108 polaznika odabranih  između 862 kandidata. Od toga broja 58 ih je i 1989. godine radilo na novinarskim poslovima u NIŠPRO-u Vjesnik.

-Da se ponovo rodite, što biste bili?

Bio bih isto to što sam i bio. Mislim da ništa ne bih mijenjao. Ponavljam, ja sam zadovoljan svojim životom. Ispunio sam sve što sam zacrtao. U svakom slučaju, ne bih puno toga mijenjao.

-Kakvu biste poruku željeli uputiti mladim kolegicama i kolegama novinarima i publicistima ?

Nastojte biti što je moguće objektivniji i bolji novinari. Činjenice neka vam budu svetinja, ne podliježite utjecajima pojedinaca, političara i političkih stranaka. Čitajte puno više i oštrite svoj stil.

BIOGRAFIJA

NAS Novinar, urednik, dopisnik, direktor....

Novinar i politički radnik Milan Beslać rođen je u Dobroselu, Donji Lapac, 5. siječnja 1929. godine. Nakon završene gimnazije diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Bio je aktivist SKOJ-a i omladinski rukovodilac te predsjednik Kotarskog odbora SSRN za Gospić. Nakon oslobođenja zemlje sudjelovao je na kongresima Narodne omladine Hrvatske i Jugoslavije, a od 1970. do 1978. i na kongresima SKH.

Radio je u Vjesniku 1961. kao urednik unutrašnjo- političke rubrike i pomoćnik glavnog urednika, a zatim je imenovan za glavnog i odgovornog urednika 1963. godine. Vjesnikov je dopisnik iz Pariza od 1966. do 1970. i pomoćnik direktora poduzeća za izdavačku djelatnost.

Kao novinar Vjesnika pisao je komentare, članke i reportaže o privrednoj reformi, o radu ustavnih komisija Sabora SRH te izvještavao u ustavnim promjenama. Objavio je rad «Privredna reforma» (suautor Krešimir Džeba), Zagreb, 1965.

Od 1972. profesionalni je politički radnik u SSRNH, odnosno CK SKH, a potom radi u diplomaciji. Uz ostalo savjetnik je Ambasade SFRJ u Bruxellesu od 1976. do l980. i Parizu od 1986. do 1990. Bio je i član Ustavne komisije SRH.

Predsjednik Društva novinara Hrvatske je od 1964. do 1967. godine.

Poglavito se zalagao za poboljšanje materijalnog položaja novinara, obrazovanje članstva, beneficirani radni staž kolegica i kolega, za slobodu javne riječi, neovisno novinarstvo te za nagrađivanje novinara prema rezultatima rada, itd.

Predsjednik Tito odlikovao ga je Ordenom  zasluga za narod sa srebrnim zracima l982., a dobitnik je i brojnih drugih nagrada i priznanja.