"HND i ostali ponovno koriste smrt svog kolege za ostvarivanje političkih ciljeva", viče Vili Beroš lakoćom sitne neke gnjide uhvaćene u društvenu mrežu, samo što ne kuca to u kućici na Fejsu u dva iza ponoći, kao anonimni neki VilliManilli u pauzi između dva drkanja na PornHubu, već na sav glas i posve neanonimno. 

"Nije mu dobro, ne može disati", prošaptala mi je Andrea tog utorka, pamtim kao da je jučer bilo. "Rekla sam mu da bi možda trebao nazvati ravnatelja bolnice, ali me odjebao", dodala je na rubu plača.

"Ravnatelja bolnice?! Jesi li ti normalna?", skočio sam. "Ali stvar je ozbiljna", pobunila se ona, pa dodala prestravljenim glasom: "Bojim se da neće dobro završiti." "Znam, znam, razumijem te, ali moraš shvatiti", pokušao sam joj objasniti, "ako se Vlado izvuče, možemo slobodno zaboraviti Beroševu ostavku!" "Beroševu ostavku?! Zašto...", promucala je Andrea zbunjeno, "zašto bi zaboga Vili Beroš dao ostavku?" "Točno tako", klimnuo sam glavom s dubokim podrazumijevanjem. "Zašto bi Beroš dao ostavku ako se Vlado izvuče živ i zdrav? Razmisli! Znam da ti je teško, što misliš, da mene veseli sve ovo?"

"Ali Beroš je sitna riba", pobunila se Andrea nakon nekoliko trenutaka, "mislila sam da je naš politički cilj rušenje hrvatske države i restauracija svjetskog komunizma!"

"Andrea!", lagano sam je ošamario. "Još si mlada, pa ne shvaćaš. Svjetska revolucija je proces koji teče. Misliš li stvarno da je zahtjevima iz Aprilskih teza 1917. Volođi Lenjinu politički cilj bila ostavka ministra poljoprivrede Viktora Mihajloviča Černova i rušenje buržoaske vlade Aleksandra Kerenskog zbog jebene agrarne reforme? Ili možda neki drugi politički ciljevi? Možda obaranje cijelog neprihvatljivog kapitalističko-buržoaskog sustava, u kojemu su drugovi građani u Sankt-Peterburgu ubijeni od države koja bi ih trebala štititi? Razmisli!"

Andrea je zašutjela i zagledala se u pod.

"što će onda biti s Vladom?", upitala me konačno s dubokom strepnjom.

"Vlada će pasti, ne brini. Vlada mora pasti, Plenković će otići, a to će biti samo početak", umirio sam je.

"Mislila sam na moga Vladu", prekinula me nesigurno.

"Ah, Vlado, naravno. Kad dođemo na vlast", pogledao sam je ravno u oči, "nazvat ćemo po njemu centralnu državnu marksističku školu za obuku kadrova u zdravstvu."

Ostatak priče znate. Tri dana kasnije naš drug Vladimir Matijanić izmučen je izdahnuo, danima uzaludno nazivajući infektologiju i hitnu pomoć. A nakon šest mjeseci traženja istine i pravde, Hrvatsko novinarsko društvo svojim je lenjinističkim Aprilskim tezama – dobro, više Februarskim – pozvalo na demonstracije i Februarsku revoluciju, objavivši u priopćenju za javnost kako "od danas, za svaki dan na funkciji ministra zdravstva Vilija Beroša odgovornim smatramo premjera Andreja Plenkovića i cijelu Vladu", ističući na kraju kako je "sustav, u kojemu je Vlado Matijanić ubijen od države koja bi trebala štititi svoje građane, za nas neprihvatljiv".

Tako je, eto, bilo. Ili je barem tako bilo ako je vjerovati ministru zdravstva Viliju Mihajloviču Berošu, koji je ovih dana na zahtjeve Hrvatskog novinarskog društva i Matijanićevih prijatelja odgovorio konstatacijom kako "HND i ostali ponovno koriste smrt svog kolege za ostvarivanje političkih ciljeva".

"Moju ostavku možete tražiti, ali nemojte kao novinari koristiti smrt svog kolege za neke druge političke ciljeve!", zaprijetio je na kraju ministar zdravstva Vili Beroš.

Ukratko, provalio nas je.

Cijeli tekst možete pročitati na portalnovosti.com,