Prije nekoliko dana, u ponedjeljak, 28. listopada, navršila se 40. obljetnica prvog broja Ferala, jednostranične satirične rubrike tadašnjeg splitskog tjednika Nedjeljna Dalmacija, koju su uredili 24-godišnji studenti splitske elektrotehnike Viktor Ivančić i Velimir Marinković. Nije to, istina, bio prvi Feral: godinu ranije, na poticaj urednika Zorana Ercega, prilog je osmislio i nekoliko brojeva uredio budući satirički mag Đermano Senjanović Ćićo. No kada je Ćićo, ljut zbog uredničkih pritisaka, otkazao suradnju, Erceg je u Nedjeljnu Dalmaciju pozvao Ivančića i Marinkovića, urednike tadašnjeg studentskog lista FESB koji je upravo dobio nagradu Sedam sekretara SKOJ-a...

Mogli bismo sad objašnjavati što je to SKOJ, tko su njegovih “sedam sekretara” i zašto se u socijalizmu baš po njima zvala ugledna nagrada za talentirane mlade ljude, ali bili bi to, daleko bilo, Markovi konaci onih koji predugo pamte ... Elem, kako bilo, četrdeset godina kasnije, proteklog ponedjeljka, u foyeru Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, bivši i nezavršeni student elektrotehnike Viktor Ivančić, zajedno s bivšim i nezavršenim studentom povijesti umjetnosti Borisom Dežulovićem, uz povjesničara i pisca Dragana Markovinu te profesora književnosti i pisca Nebojšu Lujanovića – svi vođeni pouzdanom moderacijom splitske dramaturginje Karle Leko – govorio je o onome što je začeto tog 28. listopada 1984. godine na jednoj od posljednjih stranica Nedjeljne Dalmacije: o satiričko-političkom fenomenu Feral Tribunea, i jednome od njegovih literarnih uporišta, četrdeset godina starom devetogodišnjem rugalici Robiju K iz 3a razreda. Koji dan kasnije, Ivančić je tim povodom dao i intervju za Lupigu.

Prošlo je nekoliko trenutaka - četrdeset godina naime - od prvog broja Ferala koji si potpisao, zajedno s Velimirom Marinkovićem. Obljetničko pitanje ne može se izbjeći: kakva te razmišljanja i osjećaji obuzimaju dok razmišljaš o ta četiri desetljeća, i o ulozi Ferala u njima? Nedavno si, recimo, proglašen vođom sumnjive sekte "viktorijanaca". Trebalo je to zvučati posprdno, ali čini se da je autorici kovanice promaknula njezina vlastita, očito nehotična paralela s "krležijancima"; tim više što obje te „sekte“ dijele slična uvjerenja: antimilitarizam, antinacionalizam, kozmopolitizam, privrženost dobrom stilu, lijepom pisanju i velikom smijanju. Nije li, dakle, da te hvale i kada te žele kuditi?

- Dobro se osjećam u vezi Ferala. Spokojan sam. Sjećanja na taj period kod mene izazivaju mnogo više zadovoljstva nego loših emocija. Učinili smo dosta grešaka koje s ovim iskustvom vjerojatno ne bismo ponovili – a kad to kažem, ne mislim na „greške“ kakve nam obično drugi pripisuju, nego na neke druge – ali mislim da smo dali sve od sebe i napravili nešto vrijedno. Osim toga, u jednom smo se mračnom dobu, po mome mišljenju, ispravno postavili, dakle, nasuprot više-manje svemu ostalome. To je pozicija koja te s jedne strane izlaže mnogim rizicima i pritiscima, pa onda i stavlja pred kušnje, ali s druge te jača, ako uistinu vjeruješ u ono što radiš. Kod nas je prevagnulo ovo drugo. Znam da je uvid pomalo perverzan, ali smatram da su oni bezbrojni pokušaji da se Feral zgromi i ukloni s lica zemlje učinili Feral boljim. Malograđani to ne opraštaju ni u postmortalnoj fazi. Autoricu termina „viktorijanci“ ne krasi naročita pamet, tako da ni etiketu ne treba shvaćati ozbiljno. Ali točno je: budući da nastupa u ime sve širega kluba salonskih nacionalista, većinu njenih pogrda razumijem kao pohvale. Pritom su naročito komični razmjeri značaja i utjecaja koje mi bez ikakvih osnova pripisuje. Kod čuvara nacionalnih interesa paranoja je prirodno agregatno stanje duha.

Cijeli intervju možete pročitati na Lupiga.com.