Taman nekako dok je Međunarodna misija za slobodu medija prošli tjedan završavala svoj neugodni izvještaj o stanju u Hrvatskoj, osvanula je u javnosti jedna više nego indikativna sudska odluka. Slučaj se tiče Hrvoja Zovka, inače predsjednika Hrvatskog novinarskog društva. Ima tome ravno šest godina, dakle, otkako taj naš kolega više-manje ne radi svoj posao, uz stanoviti prekid, jer mu je Hrvatska radiotelevizija udijelila izvanredni otkaz. Općinski radni sud u Zagrebu i Županijski sud u Rijeci vratili su ga nakratko bili s ovu stranu medijskog ogledala.

No proljetos ih je osporio Vrhovni sud RH, dao za pravo HRT-u, a istu je preinaku ovih dana konačno amenovao Ustavni sud, institucija koja odavno nema puno veze s pravom, ali i dalje udara onim čekićem. Vrhovni sud nije se pritom nimalo bavio propitivanjem ključnih činjenica iz događaja koji su prethodili otkazu. Zovko, u ono doba izvršni urednik na kanalu HTV4, jednog je dana bio podnio ostavku na tu funkciju. Prelila mu se čaša, jednostavno, nije podnio to što ne može odlučivati o izboru sugovornika u programu, ili konkretnije, što ga se cenzurira u korist HDZ-a. No tad ga je urednica Informativnog medijskog servisa Katarina Periša Čakarun, prva mu nadređena, pozvala na razgovor.

Svjedoci su potvrdili, a ni sam to nije opovrgavao, da je on u jednom trenutku zagalamio, opsovao kolegicu, čak udario po vratima na izlasku. I, da skratimo s forenzikom, taj njegov ispad preveden je u nasilnički, prijeteći čin, s vrijeđanjem poslodavca, nanošenjem opće štete i svim onim garnirungom koji obično prati slične pseudopravne aranžmane. Zapazimo presudnu riječ koja će nadalje upravljati ovim predmetom. Periša Čakarun, jedna od milijun milijardi urednika na HRT-u, premda među najvažnijima, proglašena je u ovome poslodavcem, a Hrvoje Zovko je analogno tome posloprimac, radnik obični. Poslodavce se ovdje ne smije ni krivo pogledati, oni su sakrosanktni. Jasno, mogao je i on nagaziti koga sebi podređenog, dati si malo na zlovolju dok je bio na uredničkoj funkciji, pa bi u toj relaciji on bio poslodavac, dok bi onaj donji morao strogo paziti kojim mu se tonom obraća. Ili uopće nije tako, jer takvo hijerarhiziranje među zaposlenima nema veze s mozgom, s realnošću generalno, s pravom ni praksom.

Prva dva suda nisu pokušavala domisliti tu vrstu gadosti, nego su ustanovila da se ponašanje izvršnog urednika ne može, bez obzira na buku i bijes, okarakterizirati kao nasilno spram pretpostavljene. Štoviše, istaknuto je stajalište po kojem i psovka, iako jest posrijedi oblik verbalne agresije, može imati funkciju samoobrane, naročito ako ide odozdo nagore. Ako podređeni ima, na primjer, kao što nalaze ti sudovi, osjećaj da je cenzuriran, i bez obzira na to je li u pravu ili ne. Povrh svega je zaključeno da je nadređena osoba morala biti otvorenija prema kritici radnika, iz dva razloga: zato što je medijska urednica, i zato što je to javni servis.

Sljedeća dva suda nisu razmatrala ni taj rezon, ni ranije utvrđeno činjenično stanje, ni iskaze nekolicine involviranih svjedoka, zapravo ništa bitno od onoga što je poslužilo u prethodnom dijelu priče. Bez uvijanja potvrdili su urednicu IMS-a kao poslodavca i ocijenili da je Zovkov nastup dostatan razlog da se potvrdi odluka uprave HRT-a o njegovu otkazu, a cenzura i razmjernost disciplinske mjere i druga manje važna pitanja ostavljena su po strani. Nije ih omelo ni to što u svojim obrazloženjima improviziraju s dodatne tri kategorije, osim te jednoznačno poslodavne, a sve su veoma različite: direktor, nadređena osoba, suradnik. Periša Čakarun odjednom je tako prepoznata u liku poslodavačkog subjekta, utjelovljenje menadžerske instance, avatar gazde.

Cijeli tekst možete pročitati na portalnovosti.com.