"I tako krenemo da se skupljamo. Okupljali smo se najmanje jednom tjedno kod Srđe Popovića u kancelariji. Bilo nas je tu raznih, Jug Grizelj, Hari štajner, Jurka Gustinčić, Ratko Bošković, Zoran Jeličić, Lazar Stojanović… (...) Onda sam ja nabavio čitavu gomilu knjiga o tome kako se osnivaju nove novine, sve iščitao i objašnjavam ljudima kako treba početi da pravimo broj od minus 15, pa da stignemo polako, što bi rekao Umberto Eko, do nultog broja. Taman smo lijepo krenuli da konstruiramo i stvaramo, istina manje likovno, više sadržinski, i kada smo bili na minus trećem broju, Milošević raspiše izbore. Nismo imali kud nego da 29. oktobra izletimo s prvim brojem", ispričao je Vasić prošle godine u listopadu, kada je redakcija napravila presedan i odlučila da objavi intervju sa svojim osnivačem, povodom 30 godina postojanja "Vremena".

Tokom tri decenije u "Vremenu", Vasić je pokrivao apsolutno sve važne teme, od demonstracija 9. ožujka 1991, preko rata u Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu… Njegovi tekstovi nakon atentata na premijera Srbije Zorana Đinđića i tijekom operacije "Sablja", koja je potom uslijedila, postavili su standarde onoga što danas u Srbiji smatramo istraživačkim novinarstvom. Vasić je tekstove iz tog perioda uzeo kao osnovu za knjigu "Atentat na Zorana", a donijela mu je gotovo sve bitne novinarske nagrade u Srbiji.

Autor je i više knjiga o oružju, romana "Ptica panike", kao i zbirke kolumni "Moj muški život". Kao novinar, bio je oštar, precizan, s prepoznatljivim stilom. Kao kolega, bio je sve suprotno od toga: blag poput roditelja, mudar savjetnik i nježan kritičar, onaj od kog su svi mlađi članovi redakcije učili, svjesni da nikada neće biti ni blizu kao Miša. Iza Miloša Vasića ostalo je petoro djece i mnogobrojni unuci. Vrijeme komemoracije i sahrane Miloša Vasića biće naknadno priopćeni.

Izvor: vreme.com.