Podsjećamo, Dražen Ciglenečki po treći put sjeo je na optuženičku klupu zbog istog slučaja, nakon što je prijašnje dvije presude Općinskog suda u Rijeci s identičnim sankcijama ukinuo riječki Županijski sud, zbog autorske kolumne objavljene u Novom listu 27. studenoga 2014. godine pod naslovom „Turudić nanosi veću štetu nego šešelj“. Presuda sutkinje Općinskog suda u Rijeci Vere Marincel, kojom je Ciglenečki osuđen na novčanu kaznu od 30 dnevnih iznosa, te je, ako postane pravomoćna, dužan podmiriti troškove kaznenog postupka i namiriti troškove i izdatke Turudića i njegove odvjetnice, nije problematična samo s pravne strane kopiranjem onog što je već dva puta palo na višoj instanci, već i sa sadržajne.
Tko to postavlja granice
Naime, za sutkinju Marincel dokaz da je „Ciglenečki počinio kazneno djelo za koje ga je teretio privatni tužitelj“ Turudić je to što „okrivljenik u kolumni prelazi granice dopuštenih vrijednosnih sudova i kritike“, pa se postavlja pitanje tko je onda taj koji određuje gdje je granica između dopuštenih vrijednosnih sudova i kritike i onih nedopuštenih? Napominjemo da sudac Ivan Turudić svih ovih godina nije zatražio od Vijeća časti HND-a da ocijeni je li sporni tekst Dražena Ciglenečkog narušio Etički kodeks novinara ili pak prekršio profesionalne kriterije. Ako su pak sutkinja Marincel i sudac Turudić ti koji određuju granice slobodnog mišljenja, onda je u sudsku praksu na mala vrata vraćen verbalni delikt i na sličan način može se inkriminirati bilo čije i bilo kakvo pisanje kao i iznošenje vrijednosnih sudova.
Moramo napomenuti da u ovom slučaju, kako sutkinja Marincel, tako i sudac Turudić, imaju problema i s onim što se u školskom obrazovanju naziva razumijevanje teksta. Naime, Dražen Ciglenečki u inkriminiranoj kolumni nigdje i ni na koji način nije usporedio lik i djelo Ivana Turudića s Vojislavom šešeljem, a kamo li njihove uloge u Domovinskom ratu! Zbog ovakvih presuda, ako već nisu uobičajena praksa hrvatskog pravosuđa da kolege suci uvijek daju pravo kolegama sucima kada tuže novinare, moglo bi biti kažnjivo svako spominjanje u istoj rečenici Vojislava šešelja s bilo kim, štoviše svako spominjanje Vojislava šešelja u istom tekstu s bilo čijim imenom, pa u konačnici i svako spominjanje Vojislava šešelja i bilo koje osobe imenom i prezimenom u različitim tekstovima!
Zbog toga ovakvu presudu smatramo sramotnom i neodrživom, te još jednom apeliramo na Ministarstvo pravosuđa, Pravosudnu akademiju i Ministarstvo kulture I MEDIJA, da iniciraju ne samo nužne promjene zakona kako bi se promijenila ovakva neodrživa praksa, nego da već sada educiraju i specijaliziraju suce koje sude u predmetima koji se tiču slobode govora i medija. Jer, nastavi li se progona novinara SLAPP tužbama, oni će biti ti koji će nanositi veću štetu Hrvatskoj od ishlapjelog ratnog zločinca šešelja, pogotovo na međunarodnom planu.
Uzaludni vapaji
Ovo priopćenje, kao još jedan uzaludni vapaj za pravdom, Hrvatskog novinarskog društva o sudskom procesu koji traje već osmu godinu, a u kojem u javnosti vjerojatno najeksponiraniji hrvatski sudac Ivan Turudić kazneno goni novinara Dražena Ciglenečkog, nakon što je već zadovoljštinu a i nemale pare za isti inkriminirani tekst dobio u parničnom postupku, samo je vrh sante leda koji ilustrira kako je hrvatsko pravosuđe instrumentalizirano u gušenju slobode govore i medija od same uspostave hrvatske države do danas. Mogli bismo sada bukvalno unedogled nabrajati moralno sramotne a materijalno lihvarske presude kojima su u ovih 30 godina na hrvatskim sudovima novinari i urednici, mediji i njihovi nakladnici oglašavani krivim, dok bi nam prsti jedne ruke bili dovoljni za one pravomoćno oslobađajuće.
Zato, i nakon ovog posljednjeg procesa, nema mjesta čuđenju, sve je bilo jasno i izvjesno i prije početka, a nama ostaje samo da se, parafrazirajući onaj prastari aforizam, ne rastužimo već obradujemo obrazloženju, kako presude, tako i tužbe jednog od top ten hrvatskih sudaca, Ivana Turudića.
Cijeli tekst možete pročitati na brankomijic.com.