Aktualno > Vijesti

Šimara - osebujna novinarčina i pjesnik svakodnevice

14.11.2023.

Zlatko šimić bio je Posljednji Mohikanac hrvatske novinarske scene. Takvih više nema, niti će ih biti, a i te kako će nedostajati. šimara je bio više od novinara, postao je i ostao, kako je to u oproštaju od prijatelja napisao Željko Ivanjek “ pjesnik svakodnevice“. Rodbina, kolege i prijatelji Zlatka su ispratili u subotu na groblju Svete Elizabete u njegovoj rodnoj Požegi, a u Novinarskom domu danas je održana komemoracija.  

Opraštajući se od velike novinarčine Zlatka, glavni urednik Jutarnjeg lista Goran Ogurlić u svojem je govoru rekao da je šimić karakterom, kao i u svojim kolumnama, bio "posebna pojava, ponekad oštar, ali uvijek britak i pronicljiv".

-Da nisam njega imao u redakciji, vjerojatno nikad ne bismo uspjeli realizirali projekt mladog poljoprivrednika. Za taj je projekt pisao, odlazio na teren, razgovarao s poljoprivrednicima, a poslije bio i ključni član žirija za dodjelu nagrade. Uvijek sam vjerovao njegovoj procjeni, uvijek je znao prepoznati pravu priču, istaknuo je Ogurilić i dodao da je šimić i te kako zaslužan i za uspijeh cijelog projekta Jutarnjeg lista od njegovih početaka do danas.

Da je bio simbol Jutarnjeg lista, ali i novinarske profesije, i to njenog boljeg dijela, kazao je i Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva.

-Kad netko ode s 56 godina, teško je o tome govoriti. Mogao je još biti s obitelji i raditi posao koji je volio. A bio je ljudska i profesionalna veličina, simbol novinarske profesije i njegova bolja strana. Dovoljno je pročitati njegovu kolumnu ‘Deset pitanja‘ da se to vidi, da se vide njegova novinarska strast i karakter, rekao je Zovko.

Martin Vuković, urednik "Emisije za selo i poljoprivredu" Hrvatskog radija, prisjetio se da je šimića zapazio još u mladosti.

-Bio je oduvijek osobenjak. Čitajući njegove tekstove, zapazio sam još onda da je kadar vrlo brzo ući u poantu i procijeniti je li njegov sugovornik šarlatan ili ne. Istovremeno, patio je za svojom Slavonijom, zato je i bio dio agrarnih novinara", rekao je.

Ivica Buljan, urednik Magazina Jutarnjeg lista, procijenio je da je više od 750 šimićevih intervjua "Deset pitanja" izašlo otkako je urednik.

-Često smo s većim zanimanjem čitali njegova pitanja nego odgovore sugovornika. To dovoljno govori. Zbog šarma i duhovitosti njegovih pitanja, često sam bio prisiljen kratiti odgovore, rekao je Buljan.

Naveo je i nekoliko primjera tih pitanja. Recimo, kada je nekadašnjeg HSP-ovca Antu Đapića, u aferi njegova plagiranog magisterija, pitao: "Kako bi se, da imate vremena, zvala tema vašeg novog magisterija?

U emotivnom govoru Vlado Vurušić prisjetio se kako je svaki njegov ulazak u redakciju bio doživljaj.

-Suvišno je reći  - bio si poseban, ali jesi. Tvoja e-mail adresa je „gospodinsimic“. Mnogi su te se pribojavali, jer te nisu poznavali, ali svima si se uvukao pod kožu, kao čovjek duha, pravde i rada. U svakom od nas čuči neke zgoda, anegdota ili događaj s našim šimom, koji nestrpljivo čeka da bude ispričan. Čuvajte ih, prepričavajte, prenosite jer to znači da će šimara, naš  gospodin šimić uvijek biti tu s nama, dio nas. Ne držite ih samo u sebi, ispričajte ih, naveo je Vurušić.

Željko Ivanjek napisao je da je šimarina širina bila ljudska. - Ona se ne stječe profesijom, nego srcem i dušom.  U fokusu je imao i kosca i ribara, onog koji jede sa znojem na svom licu, nesuđenog "djelatnika" koji je ipak ostao radnik. Usporedo je vodio razgovore s opernim pjevačicama, sportašima, „velikim“ i „običnim“ imenima, kazao je Ivanjek.

Kada bi se šimara negdje pojavio svi su okretali glavu prema njemu. Vlado Vurušić spomenuo je kako je  popunjavao prostor, ali treba dodati i da ga je i oplemenjivao. - Čulo bi se kad ulaziš u redakciju, kao na pozornicu kakvog stand up nastupa, uvijek s nekom dosjetkom još s vrata, pa čak i kad je bila izlizana podizala je atmosferu, navodi Vlado.

Njegove grube riječi bile su nježne i bezazlene, ali istovremeno i namjenske s porukom.  Mi koji smo s njim prijateljevali dobro smo to znali. No nekima se taj način komunikacije, a bome i te poruke, nisu  dopadale. Prepoznavali su se i nisu pripadale njegovom novinarskom i pjesničkom svijetu. Bilo je i onih koji su se pokušavali nametnuti svojim ispraznim „pametovanjem“, a šimara bi to kratko i efektno prekinuo i sa strane promrmljao, da ga čuju samo uši koje ga razumiju,  „još jedno samoživo go...“. 

I na koncu ovog izvještja s njegovog posljednjeg ispraćaja moram dodati: - S njim sam dijelio i razmjenjivao tu grubu i osebujnu komunikaciju. I mogu reći da nikada nismo uputili jedan drugome lijepu riječ, a toliko smo se razumjeli i voljeli.  Ipak ne toliko koliko je šimara volio svoju prekrasnu Lucianu, koja je Katino i njegovo blago-.

I moj šimara! Židak bi rekao bombe padaju sve bliže. Ali ovo više nisu bombe, ovo je već minsko polje.  Potresla nas je, ali i protresla, jer pala je opasno blizu. Duka, Ivanjek, Gero, Vladeka oba, Borki, Biki, Krile, Buljan...tvoji smo i ti si naš. Pozdravi Anđelka i Židaka, a sigurno ćeš sresti i Maslu, Gojka, Hovana, Tonku, Suzu, Vranu... I Ćiru pozdravi ako naletiš na njega.   

 

Piše: Ivica Buljan

Foto i izvor: Cropix - Jutarnji list

Zlatko šimić bio je Posljednji Mohikanac hrvatske novinarske scene. Takvih više nema, niti će ih biti, a i te kako će nedostajati. šimara je bio više od novinara, postao je i ostao, kako je to u oproštaju od prijatelja napisao Željko Ivanjek “ pjesnik svakodnevice“. Rodbina, kolege i prijatelji Zlatka su ispratili u subotu na groblju Svete Elizabete u njegovoj rodnoj Požegi, a u Novinarskom domu danas je održana komemoracija.  

Opraštajući se od velike novinarčine Zlatka, glavni urednik Jutarnjeg lista Goran Ogurlić u svojem je govoru rekao da je šimić karakterom, kao i u svojim kolumnama, bio "posebna pojava, ponekad oštar, ali uvijek britak i pronicljiv".

-Da nisam njega imao u redakciji, vjerojatno nikad ne bismo uspjeli realizirali projekt mladog poljoprivrednika. Za taj je projekt pisao, odlazio na teren, razgovarao s poljoprivrednicima, a poslije bio i ključni član žirija za dodjelu nagrade. Uvijek sam vjerovao njegovoj procjeni, uvijek je znao prepoznati pravu priču, istaknuo je Ogurilić i dodao da je šimić i te kako zaslužan i za uspijeh cijelog projekta Jutarnjeg lista od njegovih početaka do danas.

Da je bio simbol Jutarnjeg lista, ali i novinarske profesije, i to njenog boljeg dijela, kazao je i Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva.

-Kad netko ode s 56 godina, teško je o tome govoriti. Mogao je još biti s obitelji i raditi posao koji je volio. A bio je ljudska i profesionalna veličina, simbol novinarske profesije i njegova bolja strana. Dovoljno je pročitati njegovu kolumnu ‘Deset pitanja‘ da se to vidi, da se vide njegova novinarska strast i karakter, rekao je Zovko.

Martin Vuković, urednik "Emisije za selo i poljoprivredu" Hrvatskog radija, prisjetio se da je šimića zapazio još u mladosti.

-Bio je oduvijek osobenjak. Čitajući njegove tekstove, zapazio sam još onda da je kadar vrlo brzo ući u poantu i procijeniti je li njegov sugovornik šarlatan ili ne. Istovremeno, patio je za svojom Slavonijom, zato je i bio dio agrarnih novinara", rekao je.

Ivica Buljan, urednik Magazina Jutarnjeg lista, procijenio je da je više od 750 šimićevih intervjua "Deset pitanja" izašlo otkako je urednik.

-Često smo s većim zanimanjem čitali njegova pitanja nego odgovore sugovornika. To dovoljno govori. Zbog šarma i duhovitosti njegovih pitanja, često sam bio prisiljen kratiti odgovore, rekao je Buljan.

Naveo je i nekoliko primjera tih pitanja. Recimo, kada je nekadašnjeg HSP-ovca Antu Đapića, u aferi njegova plagiranog magisterija, pitao: "Kako bi se, da imate vremena, zvala tema vašeg novog magisterija?

U emotivnom govoru Vlado Vurušić prisjetio se kako je svaki njegov ulazak u redakciju bio doživljaj.

-Suvišno je reći  - bio si poseban, ali jesi. Tvoja e-mail adresa je „gospodinsimic“. Mnogi su te se pribojavali, jer te nisu poznavali, ali svima si se uvukao pod kožu, kao čovjek duha, pravde i rada. U svakom od nas čuči neke zgoda, anegdota ili događaj s našim šimom, koji nestrpljivo čeka da bude ispričan. Čuvajte ih, prepričavajte, prenosite jer to znači da će šimara, naš  gospodin šimić uvijek biti tu s nama, dio nas. Ne držite ih samo u sebi, ispričajte ih, naveo je Vurušić.

Željko Ivanjek napisao je da je šimarina širina bila ljudska. - Ona se ne stječe profesijom, nego srcem i dušom.  U fokusu je imao i kosca i ribara, onog koji jede sa znojem na svom licu, nesuđenog "djelatnika" koji je ipak ostao radnik. Usporedo je vodio razgovore s opernim pjevačicama, sportašima, „velikim“ i „običnim“ imenima, kazao je Ivanjek.

Kada bi se šimara negdje pojavio svi su okretali glavu prema njemu. Vlado Vurušić spomenuo je kako je  popunjavao prostor, ali treba dodati i da ga je i oplemenjivao. - Čulo bi se kad ulaziš u redakciju, kao na pozornicu kakvog stand up nastupa, uvijek s nekom dosjetkom još s vrata, pa čak i kad je bila izlizana podizala je atmosferu, navodi Vlado.

Njegove grube riječi bile su nježne i bezazlene, ali istovremeno i namjenske s porukom.  Mi koji smo s njim prijateljevali dobro smo to znali. No nekima se taj način komunikacije, a bome i te poruke, nisu  dopadale. Prepoznavali su se i nisu pripadale njegovom novinarskom i pjesničkom svijetu. Bilo je i onih koji su se pokušavali nametnuti svojim ispraznim „pametovanjem“, a šimara bi to kratko i efektno prekinuo i sa strane promrmljao, da ga čuju samo uši koje ga razumiju,  „još jedno samoživo go...“. 

I na koncu ovog izvještja s njegovog posljednjeg ispraćaja moram dodati: - S njim sam dijelio i razmjenjivao tu grubu i osebujnu komunikaciju. I mogu reći da nikada nismo uputili jedan drugome lijepu riječ, a toliko smo se razumjeli i voljeli.  Ipak ne toliko koliko je šimara volio svoju prekrasnu Lucianu, koja je Katino i njegovo blago-.

I moj šimara! Židak bi rekao bombe padaju sve bliže. Ali ovo više nisu bombe, ovo je već minsko polje.  Potresla nas je, ali i protresla, jer pala je opasno blizu. Duka, Ivanjek, Gero, Vladeka oba, Borki, Biki, Krile, Buljan...tvoji smo i ti si naš. Pozdravi Anđelka i Židaka, a sigurno ćeš sresti i Maslu, Gojka, Hovana, Tonku, Suzu, Vranu... I Ćiru pozdravi ako naletiš na njega.   

 

Piše: Ivica Buljan

Foto i izvor: Cropix - Jutarnji list