Razgovarali smo s kolegicom Sanjom Modrić, novinarkom, urednicom, publicistkinjom, a sada komentatoricom na portalu telegram.hr. Tema je bila direktna i indirektna cenzura te njezini modeli primjenjivani u medijima. Povod je bio kolegičin tekst s kojim smo se bavili i u prošlom članku – "Što je cenzura i kako je prepoznati". Zanimalo nas je što se promijenilo od 2009. godine, kad ga je Sanja Modrić napisala, i gdje smo danas s cenzurom u odnosu na ono doba.

Podsjetimo još jednom na koje je opasnosti po našu profesiju ukazala Sanja Modrić u tom članku. Cenzura djeluje na različite načine. Recimo, djeluje tako da urednici često iz oportunizma zadržavaju objavu članka dok "ne prođe najgore", dok se "stvar ne stiša". Tako se pokoravaju zapovijedi "ne talasaj", što je kontraindicirano novinarskom poslu. Sanja Modrić primjećuje da se često iskorištavaju i mladi novinar za tzv. naručene poslove, odstranjuju se neposlušni novinari, tj. marginaliziraju se i daju im se često drugorazredni zadaci. Zatim, ukida se specijalizacija novinarskog posla i prelazi se na sistem "svi mogu sve", što je siguran put u novinarski diletantizam. Autorica primjećuje i tendenciju da se namjerno postavljaju nekompetentni urednici, bez osobnosti, nesigurni i obično podmićeni. Taj fenomen naziva "autoritarni newsroom". 

Govori i o cenzuri u autorizaciji intervjua, odnosno praksi da se po principu naknadne pameti u autorizaciji mijenja sve što kome padne na pamet. Primjećuje i ono što naziva "proizvodnja kakofonije" u kojoj se prilog natrpa brojnim sugovornicima i manje relevantnim ili posve nerelevantnim podacima pa se izgubi meritum stvari zbog kojeg se radu na prilogu i pristupilo. Sanja Modrić govori i o depolitizaciji struke, odnosno depolitizaciji novinarskog pisanja. U tom smislu uredništva svoj novinarski kadar često usmjeravaju prema pisanju o lifestyleu, trivijalnim stvarima i kratkotrajnim senzacijama, sve pod geslom da je politika aut i da ljude zanimaju lakši sadržaji. O tim i drugim načinima direktnog i indirektnog cenzuriranja razgovaramo s kolegicom Modrić u nastavku teksta.

U svom članku iz 2009. skoro ste pa taksativno nabrojili načine cenzuriranja u novinama. Je li možda neka domaća ili regionalna novinarska škola preuzela ovih vaših dvadeset točaka koje se čine vrlo upotrebljivima, recimo naš Fakultet političkih znanosti, je li ih tko možda stavio u silabuse svojih kolegija ili nešto slično?

Ne znam, ako jest, nisu mi rekli. Neki su tražili da im dam novinarski priručnik Kako i zašto, koji sam napisala po narudžbi EPH, izdavača kod koga sam tada bila zaposlena pa sam im ga davala. A je li ovo gdje upotrijebljeno, nemam pojma.

Zašto ste napisali članak?

Zato što sam razne akrobacije urednika kojima je cilj bio cenzura svojim očima gledala u nekim redakcijama u kojima sam radila. Neke i nekad kolege su ispravno prepoznavale kao cenzuru, a u drugim slučajevima, obično kad bi se mač spustio na glavu nedovoljno iskusnih novinara, nisu. Htjela sam svima otvoriti oči da budu oprezni i da se znaju boriti protiv uljepšavanja činjenica.

„Skraćivanje priloga.“ Čini se da danas, u doba dominacije web novinarstva, ovakav tip cenzure nema smisla. Tekst na webu može biti dugačak praktički koliko hoćeš. Hoću reći, ako se netko danas time bavi, onda je u tom slučaju cenzura još vidljivija. Ili se varam?

Varate se, jer se prilozi standardno krate na televizijama i na radiju, a i novine još uvijek izlaze, mada danas u neusporedivo manjim tiražama nego prije interneta. Kraćenje je svakodnevno, potrebno je da se ne prijeđe mjera i da prilog dobije gabarite kakve po važnosti zaslužuje među svim ostalim sadržajima. Ono nije sporno ako nije sporno, to jest ako urednicima ne služi kao sredstvo cenzure.

Cijeli razgovor možete pročitati na forum.tm.