Iz medija

REPUBLIKA HRVATSKA FINANCIJSKIM JE MALJEM UDARILA 'EDIT': Izlika za uništenje jedinog manjinskog dnevnika jednaka je onoj za rušenje Sinagoge

01.05.2016.
Link na članak

Ministarstvo kulture prepolovilo je dotaciju novinskoj i nakladničkoj kući Edit koja izdaje La Voce del popolo, najavivši da će je dogodine ukinuti.

Republika Hrvatska financijskim je maljem udarila Edit, novinsku i nakladničku kuću talijanske zajednice, koja izdaje i jedini manjinski dnevnik u Hrvatskoj: La Voce del popolo. Ministarstvo kulture je u ovoj godini Editu prepolovilo dotaciju, najavivši da će je dogodine potpuno ukinuti, jer da sufinanciranje Edita pripada na Ured za nacionalne manjine.

Budući da je Ministarstvo kulture smanjilo dotacije 50 posto, Ured za nacionalne manjine je Editu također smanjio dotaciju, nekih 10-15 posto, javlja riječki Novi list. Logična posljedica je uništavanje novina koje izlaze 70 godina i koje su, u raznim režimima i pod raznim vladama, bile jedan od argumenata za tvrdnju da u Hrvatskoj nacionalne manjine imaju zajamčena prava na kulturalnu samobitnost, uključujući i informaciju na svom jeziku. Znači li to da Hrvatska sad, kad je ušla u Evropsku uniju, može zbaciti tu masku i srezati ono što je predočavala kao svoj kulturalni i politički doseg? Po svoj prilici: da.

Vađenje formalnog argumenta da manjinske novine ne pripadaju institucionalnoj kulturi Republike Hrvatske nego zaštiti manjina prozirno je i formalno i suštinski.

 

Svečani zastor

Formalno: uništiti novine s izlikom da su godinama bile svrstane u pogrešnu knjigovodstvenu rubriku logički je podjednako uvjerljivo kao svojedobno rušenje Sinagoge jer se odjednom baš 1942 nije više uklapala u sredidbeni plan. Posrijedi je birokratski cinizam, nehuman i nedostojan.

Suštinski: isključiti manjinsku kulturu iz državne kulture, koja tako sve više postaje zabran za etničku kulturu samo većinskog naroda, ima elemente kulturocida. Hrvatska je jedna od zadnjih država koja bi smjela imati obraza za takav postupak. Dovoljno je pogledati amblematski svečani zastor zagrebačkoga Hrvatskoga narodnog kazališta na kojemu su prikazani korifeji hrvatskoga narodnog preporoda u XIX stoljeću. Taj je zastor naslikao velikan hrvatske kulture, etnički Talijan Biagio Faggioni koji je, tek kao punoljetan, prilagodio svoje ime tržištu na kojem je djelovao, pa je postao Vlaho Bukovac (tada je to bilo normalno, a ne zazorno: rođen kao etnički Slovak, upisan u riječku maticu kao Giovanni Seitz, taj je skladatelj bio Johann u Beču, a Ivan u Zagrebu, gdje je i prezime fonetizirao u Zajc). Na toj Bukovčevoj panorami hrvatske kulture etnički Hrvati mogu se nabrojati na prste. Po kriteriju današnje hrvatske državne vlasti, taj bi zastor valjda valjalo preimenovati u Manjinski preporod - što bi bio apsurd, i povijesno i kulturalno: hrvatsku kulturu čini ono što je na području Hrvatske, u prošlosti ili sada, nastalo ili ukorijenjeno; kultura je univerzalna a ne ekskluzivna, pa isti autor ili interpret može pripadati raznim kulturama. Užasno je da je vlada premijera stasaloga u kanadskoj kulturi izabrala upravo Ministarstvo kulture da tako bezočno škopi hrvatsku kulturu. Uostalom, nije li ista politika opet pokušala amputirati Vladana Desnicu? Nije li isti kriterij spriječio počasni doktorat Enzu Bettizi, koji je za posljednjeg rata, baš u Italiji, vrijedio nacionalnoj stvari agredirane Hrvatske više nego sva službena državna propaganda (doduše, Bettiza je barem odlikovan u Hrvatskoj)?

 

Rijetke iznimke

Slikar ili glazbenik mogu djelovati individualno, rabe univerzalne jezike. Književnik ostaje zatvoren u kuli svog jezika ( Konrad, Nabokov, Kundera pripadaju u rijetke iznimke kadre u zrelim stvaralačkim godinama promijeniti jezik svog izraza). U domeni verbalne komunikacije i većinskom narodu treba medij koji omogućuje sinergiju i među komunikatorima, i između njih i publike.

 

Štit od asimilacije

Ne naglašavamo li učenicima, već stoljeće i dulje, što je hrvatskom narodu i hrvatskoj kulturi (uključujući i dionike iz redova etničkih manjina) značila Gajeva Danica u Zagrebu ili Nodilov Narodni list u Zadru? Utoliko je medij na vlastitom jeziku još važniji manjinskom narodu, kojemu postaje i štit od asimilacije. Zašto hrvatska država sada želi taj štit razbijati?

Ne zavaravajmo se da je posrijedi neki osobni hir sadašnjeg ministra kulture. U tom sklopu on je osobno važan samo ako se pokazao spremnim vlastiti obraz izložiti sramu koji nosi ta politika davljenja nacionalnog izraza jedne od manjina, one koja je kroz desetljeća postavila najviše standarde. Od teksta objavljenoga u Pitanjima prije više od 40 godina zauzimam se da se standard ostalih manjina digne na razinu koju ima talijanska - a HDZ-ova i Mostova vlada se trsi da se standard talijanske manjine svede na razinu najmanje zaštićene.

Ne izmijeni li se Vladina politika spram Edita, pokaže li se da je posrijedi prethodnica hrvatskoga državnog trenda prema kulturi i informaciji, steći će se argumenti za pomisao da se drugim sredstvima nastoji provesti ono što komunisti nisu dovršili u etničkim “čišćenjima” 1945-1947, odnosno prethodnici 1941-1945. Treba li to biti nazivnik hrvatske institucionalne kulture u XXI stoljeću?

 

Pravo na informaciju

Nije posrijedi samo vlada, sadašnja ali i prethodna. Lanjsku svibanjsku puljsku Deklaraciju o netoleranciji i etnocentrizmu, koju su potpisale sve manjine, prešutjeli su u većinskom narodu i političari i mediji.

Ne zaboravimo da pravo na informaciju jest jedno od neotuđivih ljudskih prava, na što je pristala i Hrvatska kad se pridružila Vijeću Evrope.

Ne zaboravimo da se sloboda u nekoj zemlji mjeri prostorom slobode manjina, da je slobodna samo ona zemlja u kojoj su sve zajednice i svi pojedinci slobodni barem ravnopravno, a još izrazitije ako se na manje i slabije primjenjuje pozitivna diskriminacija. Za prava i slobode manjine vazda je odgovorna većina, njezin obraz je posrijedi. Ako nekome treba Evropa da to shvati, znači da Evrope nije dostojan.

Autor: Inoslav Bešker