Sam autor kazao je da ne iznosi vrijednosne sudove o vremenima. - Nisam htio biti pretenciozan. Pričam o dolasku ljudi iz sela u grad kao što sam i ja došao s pet godina života, o našoj integraciji u gradsku sredinu. Ona je bila izuzetno brza, ali ne samo zato što smo to žarko htjeli nego i zato što smo došli u sredinu koja nas je prihvatila, a da bismo bili brže prihvaćeni, morali smo nešto pokazati, biti odličan učenik, sportaš, pohađati glazbenu školu... Bili smo fascinirani gradskom djecom. Gradski sloj je u sebi nosi crte građanskog svjetonazora. Nismo zaboravili svoj seoski identitet, ali smo žarko željeli usvojiti novi, i uspjeli smo, rekao je Jakšić. 

-Milan Jakšić je moj lični i odlični prijatelj. Igrali smo zajedno košarku. Nije za zanemariti da smo na mome prvom novinarskom zadatku bili zajedno u Splitu i spavali u bračnom krevetu – to se ne zaboravlja, naveo je Danko Plevnik.

-Ernest Renar je rekao da je pogrešno poimanje vlastite povijesti dio nacionalnog bića. Odrastao sam na predrasudama da je Trst naš i da Talijani nemaju nikakvo pravo na osjećaje prema Istri. Od takvih domoljubnih zabluda me 1979. godine razuvjerila knjiga Carla De Franceschija 'Uspomene' u kojoj je autor još 1926. na razoružavajući način, toplo i iskreno opisao svoje talijanske korijene i ljubav prema Istri. Ova knjiga je dijelom pandan Franceschijevoj jer na jednako istinoljubiv način govori o pravu Srba u Hrvatskoj na svoj zavičaj, domovinu i državu, što se na ruševinama Jugoslavije pokušavalo na ovaj ili onaj način staviti pod tepih suvremene povijesti. Antibirokratske revolucije i ratovi Slobodana Miloševića su, nažalost, rezultirale generalizacijama zbog koje su se neki Srbi odricali imena, obitelji, etničkog i povijesnog identiteta te rodnog kraja, nastavio je Plevnik.

-Kroz 11 anegdota, vješto proširenih u zanimljive pripovijesti, kolega Jakšić otkriva svoje odrastanje. Pišući o drugima govori o sebi i tako oživljava mnoge koji su odavno postali dio prošlosti, od poznatih karlovačkih novinara do čuvenih rakovačkih fakina, a središnje mjesto zauzimaju stanovnici Naselja Nade Dimić, svaki na svoj način. Na dvije stotine stranica su sadržane mnoge vrijedne zgode i činjenice koje bi bez Jakšića zauvijek nestale. Fotografije otkrivaju više od riječi. Jakšić pruža čitljivo štivo s mnoštvom zanimljivih podataka o različitim ličnostima iz novinarstva, kulture i sporta, što suhoparni leksikoni i enciklopedije nisu u stanju pružiti jer im nedostaje osobni štih, neposredno iskustvo i uživanje u druženju. Ova knjiga je po prvi put otkrila i vrlo ozbiljne, do sada nepoznate stvari iz Karlovačkog slučaja iz 1983. godine zbog kojega je bila šikanirana i čitava Jakšićeva obitelj. Međutim, Jakšić ne politizira svoja sjećanja nego humorizira, što je vrijednost njegovog analitičkog i pripovjedačkoga duha. Ovu knjigu treba čitati, ali i kupiti. Bio je jedan od uglednih novinara Vjesnika, a kasnije je otišao u Politiku da izvještava iz Slovenije. Veliko je karlovačko ime, zaključio je Plevnik.

O prijatelju i knjizi govorio je i Vladmir Lay, koji je kazao kako su se Milan i on upoznali kao brucoši na Fakultetu političkih nauka, kako se tada zvala ta ustanova. - Obojica smo rođeni 1947. i dalje smo nastavljali u istom ritmu. Ova knjiga je neka vrst lagane poetike, životne i jednostavne, a ne opterećujuće. Ponovno sam ga sreo kada sam se preselio u Karlovac. Ova knjiga je draga i plodna. Kada je čitate svatko se iz svog ugla, života, geografije, sjeti djetinjstva i mladosti – svi smo varirali slične teme. Ovo je kronika u razdoblju četiri desetljeća, knjiga sjećanja iz dječjih, mladalačkih i zrelih godina, baš lijepa knjiga, poručio je Lay.

Izvor i foto: Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka