Aktualno > Vijesti

Priručnik za izvještavanje o znanosti – alat za borbu činjenicama protiv pseudoznanosti

28.02.2023.

Kako novinari mogu pronaći uistinu stručne izvore? Kako bi trebali provjeriti svoje izvore i uvjeriti se da imaju odgovarajuće znanje? Koji je najbolji način za predstavljanje suprotnih stajališta? – odgovore na ova pitanja u svome je priručniku „Kako pratiti znanost u medijima“ dala novinarka Jutarnjeg lista Tanja Rudež, u sklopu projekta koji je financiralo Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP).

Posljednjih godina u hrvatskim medijima sve je izraženija potreba za praćenjem tema u čijoj je osnovi znanost. Pandemija covida-19, potresi i ubrzavanje klimatskih promjena samo su neke od tema koje su se nametnule te još jednom pokazale kako je u redakcijama važno imati znanstvene novinare. Budući da većina hrvatskih medija nema ili ne može zaposliti isključivo znanstvene novinare, odlučila sam napisati ovoj priručnik kako bih kolegama pomogla u praćenju neke znanstvene teme ili vođenju razgovora sa znanstvenicima – komentira autorica priručnika.

Dodaje da se znanstveni novinari suočavaju sa sve većom potrebom za prenošenjem činjenično točnih informacija različitim tehnikama pripovijedanja kako bi dotakli i racionalnu i emocionalnu stranu svoje publike. Usto, informaciju moraju prenijeti na način koji laička publika može razumjeti, pojednostavljujući složene ideje i znanstveni žargon bez gubitka točnosti. Kako uspjeti u tome autorica priručnika pojašnjava kroz osobno iskustvo, iskustva kolega znanstvenih novinara, ali i savjete globalno priznatih znanstvenika koje prenosi u priručniku.

„I novinari i znanstvenici pišu članke, pri čemu novinarski članak počinje najvažnijom informacijom, a kod znanstvenog je obrnuto. Stoga možete ići ravno na zadnji odjeljak da vidite o čemu se radi u znanstvenom radu. Ako imate vremena, pročitajte rad više puta jer ćete sa svakim novim čitanjem produbiti svoje razumijevanje. „Proguglajte” i provjerite jesu li druge studije objavljene na ovu temu i jesu li autori ikada iznijeli kontroverzne ili neopravdane tvrdnje novinarima“ – samo je isječak iz savjeta Tanje Rudež za kolege koje se bave znanstvenim novinarstvom.

I za specijaliste i za opće izvjestitelje donosi nekoliko bitnih pravila:

-Vi ste most između svijeta znanosti i vaše zajednice. A šira javnost ne mora znati koliko i znanstvenici. Stoga morate oblikovati relevantne dijelove nekog znanstvenog otkrića u riječi koje vaša publika može razumjeti.
-Ne morate sami razumjeti cjelinu bilo kojeg područja znanosti, ali ne smijete pisati ništa što ne razumijete. Ako napišete nešto što ne razumijete, riskirate pogreške.
-Iako je cilj znanstvenika preciznost, a cilj novinara jednostavnost, ne bi trebalo biti međusobnog sukoba. Uložite trud kako biste precizne znanstvene detalje točno pojasnili jednostavnim terminima.
-Brojne spoznaje iz znanosti i tehnologije nalaze primjenu u svakodnevnom životu. Za svaku priču, morate se zapitati: „Kako će to utjecati na moje čitatelje, slušatelje ili gledate i život općenito?“
Neke područja znanosti, poput astronomije, nemaju utjecaja na naš svakodnevni život, ali su ljudima jako zanimljiva.
-Uvijek morate biti točni. Znanost je izgrađena na točnosti.
-Vaši čitatelji ili slušatelji obično vjeruju znanosti. Često, u područjima poput medicine, njihovi životi mogu ovisiti o tome. Ne biste ih trebali uznemiravati senzacionalističkim objavama koje možda nisu istinite.
Znanstvena novinarka pojašnjava u priručniku i zašto se u toj vrsti novinarstva ponekad odstupa od „svetog pravila“ da treba imati obje strane neke priče. Dobre znanstvene priče, kaže, ne donose obje strane rasprave kada je samo jedna točna: ne uključuju kreacioniste u priči o evoluciji, klimatske skeptike u priči o klimatskim promjenama ili aktiviste antivakserskog pokreta u priči o cjepivima.

 

Ističe kako je pandemija uvelike utjecala na način publiciranja rezultata istraživanja: umjesto da prođu uobičajeni proces znanstvene i anonimne recenzije (peer review), koji u vodećim časopisima može potrajati i godinu ili dvije, pa onda budu dostupne javnosti, znanstvene studije najprije su, kao tzv. preprinti, objavljivane u repozitorijima ili poslužiteljima koji su uglavnom bili dostupni svima. Onda su te studije stizale u medije koji su ih tumačili na različite načine, a i sami znanstvenici često su o rezultatima istraživanjima raspravljali na društvenim mrežama. Sve to utjecalo je na stvaranje javnog mnijenja pa čak i na bujanje teorija zavjera.

Ovakve su teme, piše li se o njima nestručno, pravi rasadnik dezinformacije. Kad bismo priručnik, koji je DZNAP financirao u cilju promicanja odgovornog autorstva, morali svesti na jednu rečenicu, možda bi najbolje bilo citirati autoricu kad kaže: ‘Skepsa je osnova znanosti pa tako i znanstvenog novinarstva.’ – prokomentirala je predsjednica DZNAP-a Valentina Wiesner.

DZNAP upozorava i na iskustva autorice s kršenjem autorskih prava krađom cijelih tekstova bez njezina potpisa, a nakon uvođenja pretplate na online izdanja, i “kanibaliziranja“ tekstova, prenošenjem dijelova ili cijelog teksta uz naznačeni link na izvor, ali i zanemarivu čitanost zaključanog teksta u odnosu na prenesene dijelove.

DZNAP je u siječnju 2023. ponovo objavio Poziv za prijavu projekata za poticanje novinarskih autorskih prava u Hrvatskoj, koji je otvoren do 1. studenoga 2023. Autorima projekata na raspolaganju je ukupno 15.000 eura, a pojedinačni projekti financiraju se u iznosu od 400 do 3000 eura. Natječaj se financira iz DZNAP-ova Fonda za poticanje novinarskog autorskog stvaralaštva pretežno nekomercijalne naravi.

Cijeli je priručnik dostupan je ovdje. 

Izvor i foto: dznap.hr. 

 

 

Kako novinari mogu pronaći uistinu stručne izvore? Kako bi trebali provjeriti svoje izvore i uvjeriti se da imaju odgovarajuće znanje? Koji je najbolji način za predstavljanje suprotnih stajališta? – odgovore na ova pitanja u svome je priručniku „Kako pratiti znanost u medijima“ dala novinarka Jutarnjeg lista Tanja Rudež, u sklopu projekta koji je financiralo Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP).

Posljednjih godina u hrvatskim medijima sve je izraženija potreba za praćenjem tema u čijoj je osnovi znanost. Pandemija covida-19, potresi i ubrzavanje klimatskih promjena samo su neke od tema koje su se nametnule te još jednom pokazale kako je u redakcijama važno imati znanstvene novinare. Budući da većina hrvatskih medija nema ili ne može zaposliti isključivo znanstvene novinare, odlučila sam napisati ovoj priručnik kako bih kolegama pomogla u praćenju neke znanstvene teme ili vođenju razgovora sa znanstvenicima – komentira autorica priručnika.

Dodaje da se znanstveni novinari suočavaju sa sve većom potrebom za prenošenjem činjenično točnih informacija različitim tehnikama pripovijedanja kako bi dotakli i racionalnu i emocionalnu stranu svoje publike. Usto, informaciju moraju prenijeti na način koji laička publika može razumjeti, pojednostavljujući složene ideje i znanstveni žargon bez gubitka točnosti. Kako uspjeti u tome autorica priručnika pojašnjava kroz osobno iskustvo, iskustva kolega znanstvenih novinara, ali i savjete globalno priznatih znanstvenika koje prenosi u priručniku.

„I novinari i znanstvenici pišu članke, pri čemu novinarski članak počinje najvažnijom informacijom, a kod znanstvenog je obrnuto. Stoga možete ići ravno na zadnji odjeljak da vidite o čemu se radi u znanstvenom radu. Ako imate vremena, pročitajte rad više puta jer ćete sa svakim novim čitanjem produbiti svoje razumijevanje. „Proguglajte” i provjerite jesu li druge studije objavljene na ovu temu i jesu li autori ikada iznijeli kontroverzne ili neopravdane tvrdnje novinarima“ – samo je isječak iz savjeta Tanje Rudež za kolege koje se bave znanstvenim novinarstvom.

I za specijaliste i za opće izvjestitelje donosi nekoliko bitnih pravila:

-Vi ste most između svijeta znanosti i vaše zajednice. A šira javnost ne mora znati koliko i znanstvenici. Stoga morate oblikovati relevantne dijelove nekog znanstvenog otkrića u riječi koje vaša publika može razumjeti.
-Ne morate sami razumjeti cjelinu bilo kojeg područja znanosti, ali ne smijete pisati ništa što ne razumijete. Ako napišete nešto što ne razumijete, riskirate pogreške.
-Iako je cilj znanstvenika preciznost, a cilj novinara jednostavnost, ne bi trebalo biti međusobnog sukoba. Uložite trud kako biste precizne znanstvene detalje točno pojasnili jednostavnim terminima.
-Brojne spoznaje iz znanosti i tehnologije nalaze primjenu u svakodnevnom životu. Za svaku priču, morate se zapitati: „Kako će to utjecati na moje čitatelje, slušatelje ili gledate i život općenito?“
Neke područja znanosti, poput astronomije, nemaju utjecaja na naš svakodnevni život, ali su ljudima jako zanimljiva.
-Uvijek morate biti točni. Znanost je izgrađena na točnosti.
-Vaši čitatelji ili slušatelji obično vjeruju znanosti. Često, u područjima poput medicine, njihovi životi mogu ovisiti o tome. Ne biste ih trebali uznemiravati senzacionalističkim objavama koje možda nisu istinite.
Znanstvena novinarka pojašnjava u priručniku i zašto se u toj vrsti novinarstva ponekad odstupa od „svetog pravila“ da treba imati obje strane neke priče. Dobre znanstvene priče, kaže, ne donose obje strane rasprave kada je samo jedna točna: ne uključuju kreacioniste u priči o evoluciji, klimatske skeptike u priči o klimatskim promjenama ili aktiviste antivakserskog pokreta u priči o cjepivima.

 

Ističe kako je pandemija uvelike utjecala na način publiciranja rezultata istraživanja: umjesto da prođu uobičajeni proces znanstvene i anonimne recenzije (peer review), koji u vodećim časopisima može potrajati i godinu ili dvije, pa onda budu dostupne javnosti, znanstvene studije najprije su, kao tzv. preprinti, objavljivane u repozitorijima ili poslužiteljima koji su uglavnom bili dostupni svima. Onda su te studije stizale u medije koji su ih tumačili na različite načine, a i sami znanstvenici često su o rezultatima istraživanjima raspravljali na društvenim mrežama. Sve to utjecalo je na stvaranje javnog mnijenja pa čak i na bujanje teorija zavjera.

Ovakve su teme, piše li se o njima nestručno, pravi rasadnik dezinformacije. Kad bismo priručnik, koji je DZNAP financirao u cilju promicanja odgovornog autorstva, morali svesti na jednu rečenicu, možda bi najbolje bilo citirati autoricu kad kaže: ‘Skepsa je osnova znanosti pa tako i znanstvenog novinarstva.’ – prokomentirala je predsjednica DZNAP-a Valentina Wiesner.

DZNAP upozorava i na iskustva autorice s kršenjem autorskih prava krađom cijelih tekstova bez njezina potpisa, a nakon uvođenja pretplate na online izdanja, i “kanibaliziranja“ tekstova, prenošenjem dijelova ili cijelog teksta uz naznačeni link na izvor, ali i zanemarivu čitanost zaključanog teksta u odnosu na prenesene dijelove.

DZNAP je u siječnju 2023. ponovo objavio Poziv za prijavu projekata za poticanje novinarskih autorskih prava u Hrvatskoj, koji je otvoren do 1. studenoga 2023. Autorima projekata na raspolaganju je ukupno 15.000 eura, a pojedinačni projekti financiraju se u iznosu od 400 do 3000 eura. Natječaj se financira iz DZNAP-ova Fonda za poticanje novinarskog autorskog stvaralaštva pretežno nekomercijalne naravi.

Cijeli je priručnik dostupan je ovdje. 

Izvor i foto: dznap.hr.