Rođena je u Osijeku u rujnu 1941. kada su u tom gradu svu vlast već preuzele ustaše koje su od prvih dana tzv. NDH primjenjivali sve rasne zakone. Kao dijete židovskih roditelja nije mogla biti rođena u bolnici nego u stanu, a vrlo brzo su joj otac i majka ostali bez posla i bez stana.  Zahvaljujući pomoći obitelji Cesarec roditelji su iz Osijeka s tek rođenom kćerkom pred ustaškim terorom prvo pobjegli u Zagreb a odatle u Split. U Splitu su ih uhapsili talijanski fašisti i internirali u logor u Selcu, zatim u Kraljevici odakle su odvezeni u logor Kampor na otoku Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. njeni roditelji su s grupom zatočenika s Raba uz pomoć ilegalaca iz Senja prevezeni na kopno. Zatim su, noseći kćer na rukama preko Velebita, došli na tada slobodni teritorij i priključili se prvom Židovskom partizanskom odredu u Europi. Iz Like su potom prešli u Zapadnu Slavoniju i priključili se X. Zagrebačkom korpusu u čijem su sastavu dočekali kraj Drugog svjetskog rata. Nakon oslobođenja dolaze u Zagreb gdje je otac Ladislav pokrenuo izdavačko poduzeće Novo Pokoljenje, a od kraja 1950. Izdavačko knjižarsko poduzeće „Mladost“, dok je majka zaposlena u bolnici u Vinogradskoj ulici kao glavna sestra.

Tamara Indik - Mali školovala se u Zagrebu a nakon završene gimnazije upisala je Filozofski fakultet, a kasnije i Ekonomski fakultet. Vrlo rano se odlučila zaposliti i njeno početničko novinarsko radno mjesto od 1. prosinca 1964. bilo je u redakciji glasila Socijalističkog saveza Zagreba. Nakon deset provedenih godina, gdje je posebno pratila sektor građevinarstva, godine 1973. prelazi u tzv. vertikalu izdavačke kuće, u Vjesnik glasilo Socijalističko saveza radnog naroda Hrvatske kao unutrašnjopolitički novinar i komentator. U vrijeme kada je pratila zdravstvo posebno je zapažena njena serija razgovora s tada najpoznatijima i najboljim liječnicima u Hrvatskoj, među kojima su bili prof. dr. Nijaz Hadžić i prof. dr. Mihajlo Šesto.

Zadnje desetljeće prošlog stoljeća bile su godine preokreta u Hrvatskoj i donijele su velike promjene, što se odrazilo i na njen status u redakciji. Jedan od urednika, poznat po tome što je volio „plesati“ s više partnera, jednog je dana pred svim kolegama glasno obznanio da se vratio s Pantovčaka gdje mu je rečeno da je „u redakciji puno Židova“. Drugi kolega, koji je kasnije doživio fijasko kao urednik, javno je rekao da „kaj ona ima delati u redakciji kao Židovka i komunistica“. Uskoro je 1992. s još nekoliko kolega prijevremeno umirovljena.

Ostavši bez radnog mjesta, ali ne i bez stana, nastavila je surađivati s inozemnim redakcijama: AFP, RFE, SBS, WDR i bila važna potpora suprugu novinaru Mladenu do kraja života. Bila je članica Predsjedništva Društva novinara Hrvatske (1972 – 1976) i predsjednica prvog Etičkog komiteta za presađivanje koštane srži KBC-a Zagreb. Godine 1983. odlikovana je Medaljom zasluga za narod.

Izvor i foto: HND i Privatni arhiv