Aktualno > Analize

Postizborna preslagivanja i prenemaganja zanimljivija od izborne kampanje

07.12.2015.

Piše: Zdenko Duka

 

Novinari su Most, novi fenomen, solidno osvijetlili sa svih strana. Ne stoje prigovori ljudi okupljenih oko Bože Petrova i Nikole Grmoje da su ih mediji ocrnjivali i demonizirali. Onog trenutka kad Most ili tko drugi uđe i zaigra tako značajnu ulogu na političkoj sceni, novinari i mediji moraju iskoristiti sav analitičko-kritički aparat da javnosti što jasnije pokažu što ti ljudi hoće, i ne samo što hoće, nego kako to misle ostvariti.

 

Bili su ovo osmi višestranački parlamentarni izbori u Hrvatskoj i mediji su koliko-toliko profesionalno popratili prijeizborne kampanje, kao i pregovaranje oko toga kako će biti sastavljena Vlada. Koliko-toliko profesionalno, odnosno upravo onoliko koliko su i inače (ne)profesionalni, i onda kad nije kampanja. A medijima smo mi novinari generalno nezadovoljni, kao i politikom, a onda i društvom. Bitno je istaknuti ovaj prilog "koliko-toliko". Jer, mediji su se malo bavili stranačkim i koalicijskim programima, ali i zato što se tim programima nisu bavile ni stranke i koalicije i zbog toga što za programe nisu zainteresirani ni građani. Nije važno što tko iznosi u svojim programima kad programi ionako neće biti realizirani, kad su oni samo navođenje na krive tragove, kad su samo liste želja, kad su tek lažna obećanja.

Medijska klackalica

Mediji su općenito pokušavali hvatati dojmove, nastupe, prezentacije i pogotovo kontriranje dva najveća bloka - Hrvatska raste i Domoljubna koalicija. U tom dvopolnom nadvikivanju odvijala se kampanja koja je otpočela još mjesecima prije službene, i kroz medije smo se opredjeljivali ili za loš ili barem nedovoljno dobar kontinuitet politike sadašnje Vlade, ili za umjetni i nemogući povratak u nekakvu još lošiju prošlost.  Ali, kako su skoro svi bitni društveni akteri, a posebno oni najvažniji - kao što su banke i bankari, sudstvo i suci, osumnjičenici i optuženici za korupciju, nogometni mafijaši, pa onda tako i nakladnici medija, kako su svi oni nekako prema prokušanoj logici povijesne klackalice očekivali pobjedu opozicije, onda su se i glavne dnevne novine, općenito gledajući, bile nagnule na desnu stranu. Kako HDZ nije uspio pobijediti, tako se i taj novinski otklon nadesno odmah onako, tobože neopazice, vratio na crtu sredine.  A opet razlika je u uređivačkoj politici i općem tonu uređivanja na jednoj strani naspram težine koju nekim novinama daju kolumnisti i komentatori. Tako su se u glavnom dnevnom listu u velikoj novinskoj kući, koja je promjenom vlasnika pragmatično urednički promijenila političku orijentaciju, zadržali liberalni kolumnisti i oni ipak daju ton. U drugoj velikoj novinskoj kući vrlo izbalansiranu i objektivnu uređivačku politiku najutjecajnijeg dnevnika ipak donekle "narušavaju" sada već tradicionalno desno orijentirani kolumnisti i komentatori. Hrvatska radiotelevizija je, u skladu sa svojim statusom javnog servisa, ponudila prostor i vrijeme za predstavljanje svih listi - a to već tradicionalno nitko ne gleda. Ovaj je put izostalo sučeljavanje (i pojedinačno i kolektivno) zbog već poznatih razloga. Tomislav Karamarko nikako se nije dao izvesti na megdan ni na jednoj televiziji ni radiju, a Nova TV, koja je već bila dobila suglasnost obaju velikih blokova na kolektivno sučeljavanje, morala je od njega odustati - jer je HDZ odjednom odustao.  I teško je i lako medijski pratiti izbornu kampanju kad glavna opozicijska stranka ima i strategiju i taktiku da se što manje izlaže u javnosti, jer se i nema što pametno i iskreno reći, a kako bi joj u toj ispraznoj šutnji vlast sama pala u krilo. Teško je to medijski pratiti jer na sceni nemate glavnog izazivača Vlade, i uz to velikog favorita. Nemate što od njega izvući osim glumljenog optimizma. A ujedno je i lako takvog izazivača medijski pratiti jer to nije zahtjevno.

Primjereno izvještavanje

Mediji su primjereno izvještavali o Mostu u predizbornoj kampanji. U svakim izborima jedna "treća opcija" postigne iznenađujući uspjeh, Most je ovaj put očekivanja i premašio. To je normalno jer dolazimo u vrijeme u kojem se značajnije narušava balans duo-pola SDP/HDZ.  Most je najvažniji akter poslijeizbornih dogovaranja i pregovaranja i mediji i novinari su to, naravno, prepoznali. Ali, zasluženo zanimanje za Most i uobičajeno slavljenje najizrazitijeg dobitnika izbora nije dugo trajalo jer je Božo Petrov nudio veliku koaliciju, što za neko kratko vrijeme i u ovakvoj krizi i može biti poželjna ideja, ali naprosto nije realna i ne može nitko reći da to metkovski knez Miškin nije dobro znao. Ali, to je bio dio njegove proračunate taktike. Mediji su dobro izanalizirali pa i raskrinkali pregovaračku taktiku Mosta i mesijanstvo lidera Bože Petrova. Populizam je neodvojiv od politike, a naročito u predizbornim kampanjama, no u ovom se slučaju populizam pritajio u mesijanstvu. Posve je normalno da se o novoj Vladi, ako treba, razgovara i tri mjeseca, ali da se pregovori vode u dobroj vjeri i u pravom smjeru.  Novinari su Most, novi fenomen, solidno osvijetlili sa svih strana. Ne stoje prigovori ljudi okupljenih oko Bože Petrova i Nikole Grmoje da su ih mediji ocrnjivali i demonizirali. Onog trenutka kad Most ili tko drugi uđe i zaigra tako značajnu ulogu na političkoj sceni, novinari i mediji moraju iskoristiti sav analitičko-kritički aparat da javnosti što jasnije pokažu što ti ljudi hoće, i ne samo što hoće, nego kako to misle ostvariti. Taj dio priče - kako to misle ostvariti, kako će sklopiti veliku koaliciju kad drugi partneri to ne žele i kako će mostovci doći na vlast sa svojih desetak posto osvojenih mandata u Saboru da bi tobože reformirali zemlju, ostaje manje-više zagonetka. Za to nisu krivi novinari nego prijetvornost glavnih ljudi iz Mosta. U svakoj struci moraš igrati po pravilima te struke, ili pak uspjeti srušiti i izmijeniti ta pravila, ako si za to dovoljno snažan. Most još ne igra po pravilima realne politike nego pretjerano spinira da bi dobio na vremenu, a koliko god se trude, nisu uspjeli izmijeniti političke uzuse. Ostalo je nedovoljno istraženo tko je omogućio novinarima da kroz prozor fantastično osvijetljenog Kotromanovićeva stana bez zavjesa, snime susret premijera Zorana Milanovića i Drage Prgometa. Prema Kotromanovićevoj scenografiji, reklo bi se da je to bio igrokaz SDP-a, ali postoje i priče da su sve dojavili HDZ-ovi ljudi. Moguće je (ali najmanje vjerojatno) čak i ono treće - da su novinari sami namirisali vruću scenu. U svakom slučaju - tu su bili na visokoj razini novinarskog zadatka. Od tuda ona licitacija tko će Kotromanoviću kupiti sobne zavjese - Prgomet, SDP ili novinari?

Uhvaćen u laži

Objavljivanje neklasificiranog dokumenta Sigurnosno-obavještajne agencije o ratnom putu novoizabranog zastupnika Mirka Raškovića, koji je 2006. godine potpisao Tomislav Karamarko, potpuno je novinarski opravdano jer se lider HDZ-a usudio lagati cjelokupnoj javnosti, tvrdeći da taj dokument nije potpisao. U većini europskih zemalja zbog te bi nepotrebne pa i neinteligentne laži žestoko bio prozivan. No, ovdje kod nas ništa mu se neće dogoditi, kako je napisao jedan kolega - on je politički preživio i mnogo gore i teže stvari.  Otvoren je i problem mnogih rupa u Ustavu RH. Koliko god ustavnopravni stručnjaci koji su na njemu radili danas brane svoje djelo i tvrde kako nije problem na ispravan način interpretirati Ustav, a notorno vječiti Vladimir Šeks se zalaže za "teleološku interpretaciju", ma što to značilo, činjenica je da iz Ustava RH nije jasno - kad predsjednica može raspisati ponovljene izbore, tko raspušta Sabor kad imenuje tehničku vladu (ako se on ipak konstituira), treba li predsjedničinu tehničku vladu izglasati parlament itd. Novinari i mediji na vrijeme su podastrli javnosti sve te probleme, iako je u medijima, što se tiče ustavnopravnih zavrzlama, bilo i evidentnih, lako uočljivih grešaka. Na primjer, neki su novinari tvrdili da je ustavni rok konstituiranja Sabora 20 dana poslije proglašenja službenih rezultata izbora, a nije - to je samo rok u kojem se Sabor treba prvi put sastati.

Piše: Zdenko Duka

 

Novinari su Most, novi fenomen, solidno osvijetlili sa svih strana. Ne stoje prigovori ljudi okupljenih oko Bože Petrova i Nikole Grmoje da su ih mediji ocrnjivali i demonizirali. Onog trenutka kad Most ili tko drugi uđe i zaigra tako značajnu ulogu na političkoj sceni, novinari i mediji moraju iskoristiti sav analitičko-kritički aparat da javnosti što jasnije pokažu što ti ljudi hoće, i ne samo što hoće, nego kako to misle ostvariti.

 

Bili su ovo osmi višestranački parlamentarni izbori u Hrvatskoj i mediji su koliko-toliko profesionalno popratili prijeizborne kampanje, kao i pregovaranje oko toga kako će biti sastavljena Vlada. Koliko-toliko profesionalno, odnosno upravo onoliko koliko su i inače (ne)profesionalni, i onda kad nije kampanja. A medijima smo mi novinari generalno nezadovoljni, kao i politikom, a onda i društvom. Bitno je istaknuti ovaj prilog "koliko-toliko". Jer, mediji su se malo bavili stranačkim i koalicijskim programima, ali i zato što se tim programima nisu bavile ni stranke i koalicije i zbog toga što za programe nisu zainteresirani ni građani. Nije važno što tko iznosi u svojim programima kad programi ionako neće biti realizirani, kad su oni samo navođenje na krive tragove, kad su samo liste želja, kad su tek lažna obećanja.

Medijska klackalica

Mediji su općenito pokušavali hvatati dojmove, nastupe, prezentacije i pogotovo kontriranje dva najveća bloka - Hrvatska raste i Domoljubna koalicija. U tom dvopolnom nadvikivanju odvijala se kampanja koja je otpočela još mjesecima prije službene, i kroz medije smo se opredjeljivali ili za loš ili barem nedovoljno dobar kontinuitet politike sadašnje Vlade, ili za umjetni i nemogući povratak u nekakvu još lošiju prošlost.  Ali, kako su skoro svi bitni društveni akteri, a posebno oni najvažniji - kao što su banke i bankari, sudstvo i suci, osumnjičenici i optuženici za korupciju, nogometni mafijaši, pa onda tako i nakladnici medija, kako su svi oni nekako prema prokušanoj logici povijesne klackalice očekivali pobjedu opozicije, onda su se i glavne dnevne novine, općenito gledajući, bile nagnule na desnu stranu. Kako HDZ nije uspio pobijediti, tako se i taj novinski otklon nadesno odmah onako, tobože neopazice, vratio na crtu sredine.  A opet razlika je u uređivačkoj politici i općem tonu uređivanja na jednoj strani naspram težine koju nekim novinama daju kolumnisti i komentatori. Tako su se u glavnom dnevnom listu u velikoj novinskoj kući, koja je promjenom vlasnika pragmatično urednički promijenila političku orijentaciju, zadržali liberalni kolumnisti i oni ipak daju ton. U drugoj velikoj novinskoj kući vrlo izbalansiranu i objektivnu uređivačku politiku najutjecajnijeg dnevnika ipak donekle "narušavaju" sada već tradicionalno desno orijentirani kolumnisti i komentatori. Hrvatska radiotelevizija je, u skladu sa svojim statusom javnog servisa, ponudila prostor i vrijeme za predstavljanje svih listi - a to već tradicionalno nitko ne gleda. Ovaj je put izostalo sučeljavanje (i pojedinačno i kolektivno) zbog već poznatih razloga. Tomislav Karamarko nikako se nije dao izvesti na megdan ni na jednoj televiziji ni radiju, a Nova TV, koja je već bila dobila suglasnost obaju velikih blokova na kolektivno sučeljavanje, morala je od njega odustati - jer je HDZ odjednom odustao.  I teško je i lako medijski pratiti izbornu kampanju kad glavna opozicijska stranka ima i strategiju i taktiku da se što manje izlaže u javnosti, jer se i nema što pametno i iskreno reći, a kako bi joj u toj ispraznoj šutnji vlast sama pala u krilo. Teško je to medijski pratiti jer na sceni nemate glavnog izazivača Vlade, i uz to velikog favorita. Nemate što od njega izvući osim glumljenog optimizma. A ujedno je i lako takvog izazivača medijski pratiti jer to nije zahtjevno.

Primjereno izvještavanje

Mediji su primjereno izvještavali o Mostu u predizbornoj kampanji. U svakim izborima jedna "treća opcija" postigne iznenađujući uspjeh, Most je ovaj put očekivanja i premašio. To je normalno jer dolazimo u vrijeme u kojem se značajnije narušava balans duo-pola SDP/HDZ.  Most je najvažniji akter poslijeizbornih dogovaranja i pregovaranja i mediji i novinari su to, naravno, prepoznali. Ali, zasluženo zanimanje za Most i uobičajeno slavljenje najizrazitijeg dobitnika izbora nije dugo trajalo jer je Božo Petrov nudio veliku koaliciju, što za neko kratko vrijeme i u ovakvoj krizi i može biti poželjna ideja, ali naprosto nije realna i ne može nitko reći da to metkovski knez Miškin nije dobro znao. Ali, to je bio dio njegove proračunate taktike. Mediji su dobro izanalizirali pa i raskrinkali pregovaračku taktiku Mosta i mesijanstvo lidera Bože Petrova. Populizam je neodvojiv od politike, a naročito u predizbornim kampanjama, no u ovom se slučaju populizam pritajio u mesijanstvu. Posve je normalno da se o novoj Vladi, ako treba, razgovara i tri mjeseca, ali da se pregovori vode u dobroj vjeri i u pravom smjeru.  Novinari su Most, novi fenomen, solidno osvijetlili sa svih strana. Ne stoje prigovori ljudi okupljenih oko Bože Petrova i Nikole Grmoje da su ih mediji ocrnjivali i demonizirali. Onog trenutka kad Most ili tko drugi uđe i zaigra tako značajnu ulogu na političkoj sceni, novinari i mediji moraju iskoristiti sav analitičko-kritički aparat da javnosti što jasnije pokažu što ti ljudi hoće, i ne samo što hoće, nego kako to misle ostvariti. Taj dio priče - kako to misle ostvariti, kako će sklopiti veliku koaliciju kad drugi partneri to ne žele i kako će mostovci doći na vlast sa svojih desetak posto osvojenih mandata u Saboru da bi tobože reformirali zemlju, ostaje manje-više zagonetka. Za to nisu krivi novinari nego prijetvornost glavnih ljudi iz Mosta. U svakoj struci moraš igrati po pravilima te struke, ili pak uspjeti srušiti i izmijeniti ta pravila, ako si za to dovoljno snažan. Most još ne igra po pravilima realne politike nego pretjerano spinira da bi dobio na vremenu, a koliko god se trude, nisu uspjeli izmijeniti političke uzuse. Ostalo je nedovoljno istraženo tko je omogućio novinarima da kroz prozor fantastično osvijetljenog Kotromanovićeva stana bez zavjesa, snime susret premijera Zorana Milanovića i Drage Prgometa. Prema Kotromanovićevoj scenografiji, reklo bi se da je to bio igrokaz SDP-a, ali postoje i priče da su sve dojavili HDZ-ovi ljudi. Moguće je (ali najmanje vjerojatno) čak i ono treće - da su novinari sami namirisali vruću scenu. U svakom slučaju - tu su bili na visokoj razini novinarskog zadatka. Od tuda ona licitacija tko će Kotromanoviću kupiti sobne zavjese - Prgomet, SDP ili novinari?

Uhvaćen u laži

Objavljivanje neklasificiranog dokumenta Sigurnosno-obavještajne agencije o ratnom putu novoizabranog zastupnika Mirka Raškovića, koji je 2006. godine potpisao Tomislav Karamarko, potpuno je novinarski opravdano jer se lider HDZ-a usudio lagati cjelokupnoj javnosti, tvrdeći da taj dokument nije potpisao. U većini europskih zemalja zbog te bi nepotrebne pa i neinteligentne laži žestoko bio prozivan. No, ovdje kod nas ništa mu se neće dogoditi, kako je napisao jedan kolega - on je politički preživio i mnogo gore i teže stvari.  Otvoren je i problem mnogih rupa u Ustavu RH. Koliko god ustavnopravni stručnjaci koji su na njemu radili danas brane svoje djelo i tvrde kako nije problem na ispravan način interpretirati Ustav, a notorno vječiti Vladimir Šeks se zalaže za "teleološku interpretaciju", ma što to značilo, činjenica je da iz Ustava RH nije jasno - kad predsjednica može raspisati ponovljene izbore, tko raspušta Sabor kad imenuje tehničku vladu (ako se on ipak konstituira), treba li predsjedničinu tehničku vladu izglasati parlament itd. Novinari i mediji na vrijeme su podastrli javnosti sve te probleme, iako je u medijima, što se tiče ustavnopravnih zavrzlama, bilo i evidentnih, lako uočljivih grešaka. Na primjer, neki su novinari tvrdili da je ustavni rok konstituiranja Sabora 20 dana poslije proglašenja službenih rezultata izbora, a nije - to je samo rok u kojem se Sabor treba prvi put sastati.