Krivotvorenje činjenica vezano uz Vladimira Matijanića, uz cinizam sustava, podsjeća na ono što se dogodilo Lini Budak koja odbija pristati na ulogu žrtve, dobivši priliku da medijski utječe na širu situaciju čime nas, baš kao i Vlado, obavezuje da postavimo i pitanja o tehničkom funkcioniranju javnozdravstvenog sustava. 

Više od sedam mjeseci čekala je Lina Budak prošle godine na onkološki nalaz, rezultat patohistološke analize tkiva. Nije joj tad bilo posebno teško čekati, doduše, jer nije ni znala da čeka nešto već zatureno u bolničkim ladicama. Informacija sa šaltera Instituta za tumore u Zagrebu zvučala je u tom pogledu sasvim uvjerljivo. Pacijentica je bila jasno navedena da povjeruje kako je upoznata sa svim postojećim dokumentima i podacima iz pretraga u svom slučaju, a među njima nije bilo zloslutnijih. Nije stoga u tom momentu bilo razloga za posebnu brigu, izgledalo je kao da je sve pod kontrolom.

Ljudi jednostavno ne vole gnjaviti dalje, preko jasne riječi nadležnog službenika tražiti šira jamstva i potvrde, naročito onda kad im život ovisi o koncentraciji i dobroj volji svih tih servisera i eksperata u sustavu. Biopsija i onkologija svakome zvuče već itekako ozbiljno, ne ostavljaju baš obilje mjesta neobaveznom pristupu. Osim, kao što ćemo doznati, što taj prostor nastaje u ovdašnjem temeljito zapuštenom sustavu javnog zdravstva posve spontano, dok nas ne zatekne u čudu. A nevjerojatno je i to koliko se možemo čuditi, uvijek iznova, svakoj novoj jezivoj manifestaciji jednog kraha.

Uglavnom, ova poznata zagrebačka odvjetnica suočena je jednog dana prošle jeseni s užasnim iznenađenjem. Nalaz ipak postoji, i pozitivan je, i zadaje imperativ hitnog liječenja, a vremena je znatno više od pola godine već neobjašnjivo proćerdano. Sve ostale bitne detalje vjerojatno znate, ponajprije s portala Index koji je u četvrtak objavio veliki intervju Ilka Ćimića s Linom Budak. Tu smo čuli i da ona još uvijek čeka na daljnji tretman u hrvatskom zdravstvu, točnije kemoterapiju, nakon što joj je krajem godine u Njemačkoj izvršena masektomija.

No čini se da ovaj javnozdravstveni sustav i njegovi glavni nositelji i sad imaju važnijeg posla. Kao u nizu poznatih te usporedivih ranijih primjera, dali su se na saniranje lošeg efekta priče u javnosti. Iliti na PR, izmotavanje, prebacivanje krivnje na samu pacijenticu, očuvanje svog statusa, iscrpljivanje slučaja u zakučastim protokolima, konfrontaciju s medijima.

Ministar zdravstva Vili Beroš najprije se odvažio primijetiti da Budak u svemu tome „možda ima neke druge motive“. Davor Vagić, šef KBC-a Sestre milosrdnice, nadležnog Institutu za tumore, izjavio je da je „trebala na neki način doći“ do specijalista koji vodi njezin predmet. Stjepko Pleština, zamjenik ravnatelja KBC-a Zagreb, mejlom joj je poručio da bi, ako je zaista izgubila povjerenje u hrvatsko zdravstvo, bilo „razumno liječiti se negdje drugdje, no ne na teret HZZO-a“. Povrh svega, iz ministarstva je prije nekoliko dana navodno lažiran, antedatiran dopis-odgovor Lini Budak na požurivanje rješavanja problema i započinjanja terapije.

Sve to napadno podsjeća na krivotvorenje činjenica uz cinizam sustava i njegovih ovlaštenijih protagonista u slučaju smrti novinara Vladimira Matijanića, koje traje do dandanas. Recimo, teško je ne prisjetiti se onog splitskog kirurga, zove se Hrvoje Tomasović, koji je obznanio da Matijanić „očito nije bio dobar ni s ovim njegovim jugo doktorima pa nije imao koga niti zvati osim hitne“. Redovnu proceduru u javnom sustavu namijenili su bezrezervno tek luzerima, dakle, i neizlječivim zanesenjacima koji u nj i dalje naivno vjeruju, umjesto da ga samostalno nadograde preporučenim alternativama.

Cijeli tekst možete pročitati na portalnovosti.com.