Lektor je pomalo egzotično zanimanje, čuđenje ne samo u redakciji, nego često i u svijetu. To odgovorno tvrdim jer sam se otprilike pet godina bavio tim zahtjevnim poslom. Naravno, pod logom Slobodne Dalmacije. Kada biste nekome rekli da ste lektor, često bi vas blijedo pogledao. Neki bi pomislili na lektore koji postoje na fakultetskim humanističkim katedrama. Prirodnjake bi asocirali na vektore, a kinoposjetiteljima bi na pamet padao lik Hannibala Lectera. Kako je prije tridesetak godina u Splitu bila aktualna izgradnja kolektora, neki bi rimovali lektor – kolektor. Peti su brkali lektore i korektore, osobe koji ispravljaju tipfelere i druge pogreške.

Tako je bilo prije tridesetak godina, tako je vjerojatno i danas. Međutim, i prije trideset godina, kao i pedeset godina prije toga, u Slobodnoj Dalmaciji postojala je lektorska služba, kao što ona postoji i danas, kao što će vjerojatno postojati i u budućnosti. U redakcijskoj memoriji pamti se Lektura iz vremena Josipa Rodina, koji je službu vodio do kraja osamdesetih godina. Poslije ju je do sredine dvijetisućitih vodila Tanja Popović, a danas je vodi Dubravka Puljiz.

– Lektori su samozatajni ljubitelji pisane riječi kojima su navika i užitak čitanja postali svakodnevni posao. Treba zahvaliti prijašnjim lektoricama i lektorima koji su godinama gradili službu Lekture Slobodne Dalmacije jer lektorska služba svake novinske kuće njeguje neku svoju jezičnu politiku, pogotovo kad je riječ o regionalnim novinama, zbog dijalekta u nekim tekstovima. Novine nisu regionalne samo po temama, nego i po jeziku koji njeguju – kaže Diana Zebić, jedna od današnje lektorske šestorke, kao i druge s tridesetak godina radnog iskustva iza sebe.

Cijeli tekst možete pročitati na slobodnadalmacija.hr.