Ana Brakus, urednica Libele, govori o perspektivi neprofitnih medija.

U nešto manje od pola godine neprofitni medijski sektor doveden je na koljena, "reformski val" zahvatio ga je više nego ijedan, a konzervativna struja došla je na svoje - "uhljebi" su ostali gotovo bez svih vidova institucionalne potpore. S obzirom na to da je predizborna kampanja krenula, narodu se, pa tako i neprofitnim medijima, obećaju brda i doline - bit će nam bolje, a u slučaju neprofitnih medija obećanja se svode na povratak izgubljenih institucionalnih potpora. O trenutnoj situaciji u neprofitnom medijskom sektoru, modelima financiranja i potencijalima za suradnju razgovarali smo s Anom Brakus, novinarkom i urednicom Libele.

Sada već tehnička Vlada je u pola godine vladavine zapravo najviše "reformi" provela u medijskom sektoru. Na HRT-u se provela čistka, dok je neprofitni sektor gotovo uništen. Kakva je trenutna situacija na Libeli?

Bez pretjerano puno okolišanja - teška. Nakon godina rada baziranog isključivo na dobroj volji volonterki i volontera, a pogonjenog samo entuzijazmom da se u Republici Hrvatskoj u medijskom prostoru nalazi i ovakav drugačiji portal, konačno smo počele ostvarivati zasluženu financijsku potporu zbog koje smo i čitateljstvu mogle pružati kvalitetniji sadržaj, ali i suradnicima i suradnicama osigurati makar i minimalnu naknadu za njihov rad, a danas se opet nalazimo u situaciji potpune neizvjesnosti. Produkt je to, naravno, ne samo samovolje jednog ministra, već institucionalizirane volje za uništenjem svega drugačijeg. Mi se, dakle, ne nalazimo u ni po čemu posebnoj situaciji u Hrvatskoj danas.

Libela niz godina ovisi o volonterima i volonterkama te unatoč nedostatku financijskih potpora i dalje donosi kvalitetne tekstove. Kako ste u takvim uvjetima uspjeli zadržati kontinuitet rada? Kakva je podrška u svemu tome CESI-ja kao nakladnika?

Koliko god to patetično zvučalo, kontinuitet je u takvoj situaciju moguće održati isključivo odricanjem slobodnog vremena, ulaganjem tisuća sati volonterskog rada i truda i konstantnom međusobnom podrškom svakoj onoj kojoj u nekom trenutku postane (pre)teško. Na životu nas održava ideja da je ovakav portal itekako potreban, što nam, u konačnici, iznova i iznova pokazuje hrvatska politička realnost, ali i kontinuirani rast čitanosti. CESI je kao nakladnica od samog početka pružala logističku podršku, ali i ustupanje prostora za održavanje redovitih sastanaka. Sama ideja Libelepotječe i razvija se uz neumornu i neizmjernu potporu Tajane Broz, kojoj možemo biti izuzetno zahvalne najprije na prilici kojoj nam je pružila, a onda i na tome što nas uvijek gura i ohrabruje.

Početkom godine održao se okrugli stol na kojem ste istaknuli kako je politika ove vlade da se neprofitni mediji lome oko mrvica sa stola dok se odlučuje o njihovoj sudbini. Stječe se dojam da se problemi neprofitnih medija uvijek svedu na njihovo financiranje, iako je tih problema mnogo više.

Zapravo je žalosno u kolikoj mjeri razgovor o financiranju neprofitnih medija najčešće kreće iz pozicije branjenja i tih mrvica sa stola, umjesto da puno češće govorimo o zahtjevima da se te mrvice povećaju. Problemi u neprofitnim medijima u najvećoj su mjeri identični onima u medijima (ali i društvu) općenito - a to su nesigurni radni uvjeti, neplaćeni rad, izostanak sustavne podrške i razumijevanja uloge samih medija.

Svake godine povede se rasprava o financiranju neprofitnih medija, ali tu raspravu najčešće iniciraju desno orijentirane udruge, ali i mediji poput Dnevno.hr, Naroda i sličnih te se ističe "kako bi uhljebi trebali biti prepušteni tržištu". Je li riječ o nerazumijevanju onoga što neprofitni mediji predstavljaju ili je riječ o svjesnoj manipulaciji javnosti?

Udrugama o kojima govorimo manipulacija je srednje ime, a oni koji ih vode u potpunosti su svjesni što i zašto čine. Ocrnjavanje i omalovažavanje rada neprofitnih medija koji svojim radom pokazuju da drže do određenih vrijednosti - poput slobodnog prava na izbor, ljudskog dostojanstva ili najkraće moguće ljudskih prava, a djeluju protiv homofobije, rasizma, seksizma i ksenofobije (što je naravno nemoguće činiti bez rušenja nacionalističkih mitova ili pišući uz dlaku interesima kapitala) - nužno je kako bi se opravdala logika postojanja i nastojanja takvih udruga i političkih stranaka. O nerazumijevanju možemo govoriti kao šire rasprostranjenoj činjenici, no pokretači i pokretačice takvih akcija itekako svjesno djeluju.

Prošle vlade, kako lijeva tako i desna, nisu previše marile za neprofitne medije u smislu da se osim financiranja šire njima nisu bavili, dok je ova odlučila sektor uništiti. Koliko je to posljedica neorganiziranosti i neudruženosti samih medija, pogotovo ako pogledamo da su svi prijašnji pokušaji udruživanja propali.

Uništavanje medija počelo je puno prije ove vlade, kao i, uostalom brojnih drugih sektora, iako se ova itekako potrudila biti jedan od posljednjih čavala u lijesu. Nedostatak solidarnosti i odgovornosti svakako igra ulogu, ali ju je počeo igrati puno ranije, u trenucima kada su brojni novinari i novinarke koji su vrijedno i pošteno radili svoj posao dobivali otkaze u redakcijama jer je sintagma "vrijedno i pošteno" značila da će pisati tako da informiraju, a ne manipuliraju, da kritiziraju, a ne tapšu po ramenima. Kroničan nedostatak solidarnosti jedan je od rijetkih kontinuiteta u ovom društvu. Ipak, čini mi se da barem u ovom smislu stvari kreću na bolje, barem malo i barem na neprofitnoj sceni.

Obično se govori da neprofitni mediji samom činjenicom neprofitnosti i javnog financiranja nužno zastupaju javni interes. Je li to baš tako?

Naravno da nije. Sama titula ni u jednoj profesiji ne označava da se zapravo uistinu držite onoga što biste kao trebali predstavljati.

Koliko ste zadovoljni načinom na koji se ulažu sredstva Fonda za pluralizam medija?

I tu je riječ o izuzetno nepovoljnom položaju neprofitnih medija naprema ostalima. I tu ponovno govorimo o mrvicama.

Program potpore neprofitnim medijima koji je vodilo Ministarstvo kulture mijenjao se u hodu, a nailazio je i na znatne kritike. Kako biste ga ocijenili? Jesu li opravdane kritike da je bio tematski i vrijednosno preuzak?

Mislim da je bilo prostora za poboljšanja određenih kriterija, ali i da su najčešće ponavljane laži o samom natječaju, nažalost, prečesto prolazile s nedovoljno osporavanja. Ne čini mi se da je tematski i vrijednosno riječ o preuskom programu, sasvim drugi je problem što za neokonzervativne kritičare i kritičarke teško shvatiti kako je moguće da njihovi uskogrudni stavovi ne stanu ni u tako široko postavljene okvire. Odgovor je jasan i banalan - promocija mržnje ne zaslužuje i ne bi trebala biti financirana u državi koja je barem formalno ustrojena na (opjevanim i gotovo od sadržaja ispražnjenim) ustavnim vrednotama koje nisu tamo samo zato što su rezultat homofobnog referenduma.

Koliko ste optimistični oko promjene stanja u slučaju dolaska tzv. lijeve koalicije na vlast? Mislite li da će nakon svih ovih poteza Hasanbegovića i prošle Vlade doći do značajnijih promjena u medijskom sektoru općenito?

Ključna riječ u tom pitanju je "takozvana", a baš zato što je "takozvana" lijeva kolacija logično je zaključiti da prostora za optimizam nema previše. Jedino što je sigurno je da će promjena biti - ili ćemo se vratiti na poštivanje jedva minimalnih standarda ili će se nešto uglađenije i finije raditi na potpunom uništenju. U svakom slučaju, moj je optimizam s ovim opcijama na izuzetno niskim granama.

Autorica: Ana Kuzmanić