Kad sam u studenom 2015. izabran za predsjednika Novinarskog vijeća časti ili, još bolje rečeno, kad sam, uoči Skupštine HND-a iste godine, na sastanku HTV-ovog ogranka predložen kao kandidat za članstvo u tom tijelu, nisam ni slutio u što se zapravo upuštam, tj. što me sve na toj dužnosti čeka. Prije svega, taj posao traži svoje vrijeme i angažman budući da mu morate pristupiti s dužnom odgovornošću. No, istodobno morate računati i s time da ste uvijek nekome „krivi“ – uvijek će netko s odlukom Vijeća biti nezadovoljan ili možda samo poluzadovoljan. Svoje ogorčenje takve će osobe, bilo kao prijavitelji, bilo kao prijavljeni, iskazati u nekom pismu ili e-mailu, pri čemu se baš i neće uvijek služiti biranim izrazima, odnosno, ako se bude i pridržavalo društveno prihvatljivih normi komuniciranja, nerijetko će vam pokušati reći kako ste sve krivo shvatili, da ste očito pristrani ili pak da nemate pojma o tome što radite. Iznimno, mogu vam se dogoditi i javne, medijske, reakcije, koje će, još manje biranim riječima, pokušati ustvrditi to isto – da ste neznalica ili da ste „nečiji“. Jedan portal, primjerice, optužio me je – osobno - nakon slučaja u kojem je bio prijavljen za političku pristranost gradeći svoje hipoteze na potpuno neprovjerenim, tj. izmišljenim činjenicama; ne moram ni napomenuti da moj ispravak nisu objavili nikad. No, sve to valjda ide „u rok službe“ članstva u Vijeću.
Veliki broj prijava
A ta „služba“, konkretno, izgleda ovako:
Novinarsko vijeće časti prima relativno velik broj prijava. Ne računajući dvadesetak slučajeva koje je novi saziv Vijeća već dočekalo, u proteklih godinu dana riješeno ih je (novih) pedesetak, tj. sa starima do danas ukupno 75, a primljeno, zapravo, i više (jer se ne mogu svi odmah riješiti – čekaju se očitovanja prijavljenih kao i neki dodatni podaci), dok novi već pristižu.
O tome što se sve prijavljuje i u kojem omjeru prilično precizno piše u godišnjem izvještaju NVČ-a za proteklo razdoblje (http://www.hnd.hr/izvjestaj-i-statistika-od-29-svibnja-2015-do-17-ozujka-2016). Međutim, ono što me osobno pri tome najviše čudi i zabrinjava činjenica je da se najveći broj povreda novinarski normi i principa odnosi na sam temelj novinarske struke – objavljivanje točne, potpune i provjerene informacije, odnosno na provjeru vjerodostojnosti izvora informacija (njih 10), dok se također 10 odnosi na (ne)poštivanje prava nacionalnih manjina. Sljedeće su stavke prema brojnosti : 9 povreda uvažavanja časti i ugleda osoba s kojima se polemizira, te 6 vidljivih pristranosti u izvještavanju i polemiziranju o političkim temama. Ukratko, najveći broj povreda odnosi se na nepoštivanje temelja novinarskog zanata, na odsutnost elementarnog poštovanja prema drugom, drukčijem, tj. prema drukčijem, različitom mišljenju, kao i na pomanjkanje profesionalnog odmaka od (političke) teme kojom se novinar bavi. Sve je to, s novinarskog aspekta gledano, i zanatski i civilizacijski prilično porazno. Pri tome je, nažalost, bitno naglasiti da se pojedine povrede ne događaju samo nekim „novopečenim“ medijima, već i nekim vrlo „starima“, odnosno „uglednima“.
Nadležnosti Vijeća
Drugi važan komplet problematike s kojom se Vijeće suočava pitanje je njegovog prava da raspravlja i o postupcima novinara i urednika koji nisu članovi HND-a, kao i s time blisko vezano pitanje povjerenja koje, s jedne strane prijavitelji, a s druge sami novinari i urednici, bez obzira na to jesu li članovi HND-a, imaju u Novinarsko vijeće časti. Naime, možda velik dio prijavitelja (a najčešće su to sami čitatelji/slušatelji/gledatelji) misli da su, valjda, svi novinari u Hrvatskoj članovi HND-a, pa ih zato prijavljuje upravo ovom etičkom povjerenstvu; ali možda se i ne radi samo o tome, već je moguće da je to, jednostavno, posljedica dosadašnje, dugo postojeće prakse, prema kojoj je HND-ovo Vijeće „oduvijek“ odlučivalo o prijavama na sve hrvatske novinare/urednike. Naposljetku, možda se uistinu radi i o tome da je prijaviteljima najmanje bitno je li novinar ili urednik kojeg prijavljuju član HND-a, već im je puno važnije kakvu im je štetu dotični učinio, a pri tome i ne razmišljaju o tome da HND-ovo Vijeće časti pravno-formalno ne može imati ingerencije nad onima koji nisu članovi te udruge. O tome treba li Vijeće raspravljati i o onima koji nisu članovi HND-a mišljenja su podijeljena i unutar samog tog tijela, pa neću ovdje ulaziti u tu raspravu, već ću samo ukazati na statističku činjenicu iz ranije navedenog Izvještaja: Vijeće je, tijekom razdoblja koje Izvještaj obrađuje, od ukupno 53 prijavljena novinara/urednika koji nisu članovi HND-a, njih 25 „oslobodilo krivnje“, tj. utvrdilo da nisu povrijedili novinarske norme i načela – riječ je dakle, gotovo o polovici prijavljenih („ne-članova“). Činjenica je da Vijeće, ukoliko ubuduće odluči ne raspravljati o onima koji nisu članovi HND-a, iste neće više moći „osuđivati“, ali ih, jednako tako, neće moći ni „oslobađati“, tj. obraniti pred onima koji ih prijavljuju. Nemojmo pri tome zaboraviti da se odluke Vijeća ponekad koriste i kao sudski dokazi/prilozi.
Problem povjerenja
Kao što sam već spomenuo, drugi je dio ove problematike povjerenj, ili, bolje rečeno, motivi, emocije i očekivanja obje strane u svakom sporu koji pred Vijeće dolazi. To se povjerenje ne reflektira samo u prijavama, kao i u očitovanjima prijavljenih, već se - pretvoreno u razočaranje - očituje i u žalbama, nerijetko poslanima i putem odvjetnika, koje na odluke Vijeća šalju što prijavitelji, a što prijavljeni. Većina prijavljenih, bez obzira na članstvo u HND-u, respektira činjenicu da ih je netko zbog nečeg prijavio i šalje na prijave svoja očitovanja; ima ih i koji su čak vrlo žučno spremni braniti svoje profesionalne stavove, iako možda uopće nisu HND-ovi članovi, dok se i kod prijavljenih članova nekad zna dogoditi ignoriranje, pa čak i neki oblici ismijavanja rada i postupaka Vijeća. Među prijaviteljima se pak može naći onih koji imaju posve nerealna očekivanja; od odluka Vijeća očekuju satisfakciju težine sudske presude ili misle da Novinarsko vijeće časti ima moć riješiti sve probleme hrvatskoga novinarstva. No, sve to zajedno - čitav taj paket povjerenja, očekivanja i razočarenja - pokazuje da je ljudima zapravo stalo, bez obzira na to prijavljuju li člana ili „ne-člana“ HND-a, odnosno bez obzira na to jesu li njegovi članovi ili nisu.
A što se Vijeća tiče, istina je - barem prema mom mišljenju - samo u tome da se realni efekt njegovih odluka (osim ako se baš ne radi o isključenju iz članstva) uopće ne nalazi u njegovim rukama, već isključivo u rukama samih prijavljenih novinara ili urednika – jednostavno zato jer su upravo oni koji to što u odlukama piše mogu „uzeti k srcu“, a istodobno i ne moraju. Mogu se nad time zamisliti, a mogu to i ignorirati – na volju im je. No, ako bilo koja odluka Vijeća dovede do neke promjene ili barem opreznosti u njihovom budućem radu -a pogriješiti može i iskusni novinar, čak i pri čitavom profesionalizmu ili dobronamjernosti koju je u neki svoj uradak uložio - Vijeće je opravdalo svoju svrhu.
Pošteno i pravedno
Članovima Vijeća, dakle, ne preostaje drugo do obavljati svoju dužnost s potrebnom odgovornošću i angažmanom, te dakako s apsolutnim entuzijazmom, budući da je, kao što je i uobičajeno u udrugama građana, riječ o angažmanu pro bono. Pri tome je jedini pošten i pravedan način obnašanja te dužnosti u apsolutnom pridržavanju demokratske procedure vođenja rasprava i donošenja odluka, odnosno u maksimalnom pridržavanju HND-ovog Kodeksa časti hrvatskih novinara i Pravilnika o radu Novinarskog vijeća časti. Nažalost, i taj aspekt ove priče nije bez problema; i Kodeks i Pravilnik manjkavi su u svojim odredbama, pa ih je nužno mijenjati i nadopunjavati. Ovaj je saziv Vijeća to i napravio tijekom prve godine svojeg mandata (usporedo sa svojim temeljnim poslom donošenja odluka po prijavama), te svoje prijedloge proslijedio nadležnim tijelima HND-a, uključujući i Skupštinu. Redovna skupština HND-a je 2016. godine, kao što znamo, bila „vatrogasna“ jer je, zbog pravno-egzistencijalnih potreba Društva, primarno bilo donijeti novi (a opet samo privremeni) Statut. Rečeno je stoga da će se o prijedlozima Vijeća vezanima uz izmjene i dopune Kodeksa i Pravilnika raspravljati tijekom godine, na tijelima Društva, odnosno na nekoj sljedećoj Skupštini, možda izvanrednoj. Kako god bilo, apeliram da se rečeno shvati što ozbiljnije, te da mu se pristupi što prije, jer zasad imamo takvu situaciju da Vijeće može članke Kodeksa tumačiti relativno široko, odnosno da o svemu onome što u Pravilniku izrijekom ne piše mora odlučivati samo – pa kako ispadne.
Uglavnom, Novinarsko vijeće časti Hrvatskoga novinarskog društva je, poput više-manje svih etičkih povjerenstava, poluuzaludna, a istodobno neophodna institucija. Svrha i suština njegovog postojanja istovjetna je svrsi i suštini samoga novinarstva; ovisno o tome kako gledamo na dotičnu suštinu, gledat ćemo i na Vijeće. Imamo dvije opcije:
a) novinarstvo uvijek samo služi nečijim interesima (novca i/ili moći) - pa su tijela poput Vijeća naivna i smiješna
B) novinarstvo služi tome da svijet učini boljim mjestom - pa tako i Novinarsko vijeće časti.