Lucić je rođen 1964. u Splitu, gdje se i školovao. U Beogradu je studirao kazališnu režiju. Već u to doba počinje se baviti poslom koji će mu obilježiti život - novinarstvom. Kolumnist je tjednika Omladinske iskre, a od konca osamdesetih s Borisom Dežulovićem počinje u Nedjeljnoj Dalmaciji ispisivati ono što će poslije postati satirični podlistak Feral. Kompletiran s Viktorom Ivančićem, te pod naslovom koji će ostati trajan (Feral Tribune), satirički prilog od 1989. postaje stalna rubrika Nedjeljne Dalmacije.

Sredinom 1990. prilog Feral seli u Kulušićevu Slobodnu Dalmaciju, a Lucić osim kao satiričar počinje raditi i kao reporter. Početkom rata 1991. aktivan je i kao vrhunski ratni reporter. Kad je 1993. nakon sloma štrajka novinara Miroslav Kutle preuzeo Slobodnu Dalmaciju, Feralov trolist i dio novinara napuštaju tvrtku i osamostaljuju Feral kao politički tjednik. U novom tjedniku Lucić će biti prvi glavni urednik. U tom razdoblju aktivan je i kao urednik Feralove knjižne edicije koja je spadala među najvažnije nakladničke projekte 90-ih.

Nakon gašenja Ferala Lucić postaje kolumnist riječkog Novog lista, za koji će sve do fatalne dijagnoze u svibnju prošle godine pisati kolumnu „Trafika Predraga Lucića“. U toj kolumni - kao i u cijelom novinarskom opusu - Lucić zastupa poziciju trezvenog lijevog centrista sumnjičavog prema ideološkim mitovima, a ponajviše prema mitskom narativu koji je najdublje obilježio hrvatsko društvo - onom nacionalističkom. Objavio je „Greatest Shits - Antologiju suvremene hrvatske gluposti“ u koautorstvu s Borisom Dežulovićem 1998., pjesmaricu "Haiku haiku jebem ti maiku" 2003., knjigu lirike "Ljubavnici iz Verone" 2007., čitanke „Sun Tzu na prozorčiću“ 2009., „Bezgaća povijesne

 Zbiljnosti“ 2010. godine i „Gusle u magli“' 2013. godine. Od 2007. zajedno je s Borisom Dežulovićem nastupao u pjesničkom kabareu „Melodije Bljeska i Oluje“. (nu)