Aktualno > Analize

Novinarka godine – Dora Kršul: “Velikom europejcu" Plenkoviću nije mrsko nasrnuti na novinare i slobodno novinarstvo

13.05.2024.

Razgovarao: Ivica Buljan

Foto: Nikola Šolić/HND

Ovogodišnja novinarka godine u izboru članova Hrvatskog novinarskog društva, Dora Kršul već godinama  jedna je od prominentnijih hrvatskih novinarki, odnosno novinara. Kako sama kaže redovno piše i radi tek nekih sedam, sedam i pol godina pa tako voli misliti da je još na početku i zato nema govora o nekakvom zamoru ili manjku naboja. O nagradama, novinarstvu, društvu i politici razgovarali smo s Dorom u tjednu kada je nagrađena i Nagradom Europa, koja se dodjeljuje za najuspješnije medijske radove u 2023. godini iz područja europskih politika i njihovog utjecaja na svakodnevicu građana.

Pripadate najmlađoj generaciji novinara. U istupima često zazivate uključivanje mladih u društvene aktivnosti, pa i novinarstvo.  Zašto mladi bježe od sudjelovanja?

Više od toga da oni bježe od sudjelovanja, vjerujem da je problem u tome što im malo tko uopće daje priliku i prostor da oni iskažu što misle ili da pokažu što mogu i znaju. Općedruštveni setting je, bojim se, takav da od mladih svi imaju neka očekivanja ili kalupe u koje bi se oni, kao, trebali uklopiti, a istovremeno se nitko njima sustavno ne bavi. Počevši od politike koja, u formalnom smislu javnih politika, godinama jedino i isključivo sustavno zanemaruje mlade. Veseli me, s druge strane, što postoje novinari i mediji koji se njima kvalitetno i sustavno bave. Istaknula bih sjajan serijal ‘Glasači 2024’ kolegice Ivane Dragičević koja je, objašnjavajući kompleksan nacionalni, europski i globalni kontekst u kojem stasa generacija koja će ove godine prvi puta glasati na izborima, dala snažan glas samim mladima. Sretna sam i uzbuđena što je novinarska gromada poput Ivane svoj cjelokupni novinarski fokus usmjerila na mlade. Moram spomenuti i hvalevrijedan rad s mladima Ureda Europskog parlamenta u Zagrebu s kojim sam zapravo iskreno fascinirana. To su tek dva primjera koja pokazuju kako su neki prepoznali važnost participacije mladih za društvo u cjelini i za demokraciju u najširem mogućem smislu. Veseli me, na tom tragu, i što je HND krajem prošle godine usvojio svoj Plan privlačenja mladih članova i mogu samo ponoviti poziv mladima, koji svoju karijeru vide u novinarstvu, da nam se pridruže.

Ova nagrada za novinarku godine i nagrada Europa temelje se na razotkrivanju korupcije u akademskoj zajednici. Vrlo ste kritični prema toj zajednici koja bi trebala biti nositelj pozitivnih društvenih vrijednosti, a kao što ste i sami naveli bave se “parfemima”, jahtama" i slično. Koji su problemi i što bi u korijenu trebalo mijenjati?

Za odgovor na ovo pitanje trebao bi nam feljton! Ali, možda bi trebalo poći od promjene svijesti u akademskoj zajednici, odnosno stava o njenoj samodostatnosti i stava o njenom postojanju radi nje same. Bojim se da su članovi akademske zajednice, primarno oni na pozicijama moći, zaboravili koju bi odgovornu ulogu u društvu trebali imati, da bi upravo oni trebali biti stupovi društva i oni kojima se utječemo u potrazi za odgovorima na beskrajno kompleksne izazove današnjice. Umjesto toga, imamo klijentelističku, dobro umreženu kliku koja brine jedino za samu sebe, svoje dodatke na plaće, koeficijente, bonuse, koja gleda kako spržiti još javnoga novca na egzotična putovanja pod egidama službenih putovanja i kako na službenu karticu provući skupocjene viskije, vina i oboritu ribu. Prokazali smo, pritom, i vrlo jasan kriminal u sklopu te akademske zajednice koji se, kao i sve što sam nabrojala, odvija pod izgovorom akademske samouprave i autonomije. To, međutim, nema veze s autonomijom, to je samo odricanje od odgovornosti i, usuđujem se reći, obično lupeštvo. Problem je i zaglušujuća šutnja akademske zajednice na brojne malformacije koje sam taj sustav perpetuira i umnožava. Sve to događa se istovremeno s demografskim slomom, upisne kvote na faksevima zjape prazne, množe se studiji, fakulteti i sveučilišta, a odgovorni za to ponašaju se kao pijani milijarderi.

Je li tako i u svim drugim sferama društva u nas, pa i u novinarstvu?

Cijeli je niz primjera, utjelovljenih u radu brojnih sjajnih kolega, koji pokazuju da je pošteno i slobodno novinarstvo i dalje na braniku pristojne, europske Hrvatske. Stvarno nisam sklona generalizaciji i zaključku da novinarstvo u Hrvatskoj ne ispunjava svoju zadaću watchdoga demokracije i da ono ne pridonosi pozitivnoj društvenoj promjeni. Mogla bih dugo nabrajati probleme koji su riješeni nakon što su na njih ukazali novinari ili devijacije koje su ispravljene nakon što su ih prokazali novinari. Daleko od toga da hrvatsko novinarstvo i mediji nemaju svojih ozbiljnih problema, međutim svakodnevni su primjeri poštenog novinarskog rada koji ispunjava svoju odgovornu zadaću za društvo u cjelini.

Novinarstvo je postala potplaćena profesija. Zašto je novinarski posao tako slabo plaćen?

Činjenica je, prema podacima HND-a i SNH, da novinarske plaće padaju i da na to utječe cijeli niz faktora. Ugovori pritom nisu snažni i čvrsti i to se odražava na novinarski rad. Bez obzira na to što nitko od nas nije odabrao ovu profesiju kako bi se obogatio, novinari moraju imati sigurnu egzistenciju kako bi mogli slobodno raditi. Istovremeno imamo i gender gap pa, iako je novinarstvo visoko feminizirana profesija, novinarke manje zarađuju od svojih muških kolega. Zbog svega toga je važno što SNH i HND zagovaraju nacionalni granski kolektivni ugovor. Očekujem i da će budući mladi novinari, iz današnje generacije Z, ulaskom u ovu profesiju donijeti određenu promjenu jer se, koliko možemo čuti, već na samom ulasku na tržište rada postavljaju čvrsto i ne zaziru od postavljanja konkretnih financijskih uvjeta.

Imate li dojam da je novinarstvo u krizi, a da se novinari počesto osjećaju nemoćnim, razočaranim i deprimiranim općim stanjem? Kako vi na to gledate.

Kao što sam rekla, nisam sklona generalizaciji i definitivnoj tvrdnji da netko treba doći odsvirati kraj i ugasiti svjetlo. Točno je da imamo zarobljene medije - u nizu drugih zarobljenih institucija - koji ovoj struci ne služe na čast. Točno je da imamo medijske kuće čiji sadržaji izgledaju kao poligoni za glancanje i glorificiranje lika i djela HDZ-a i Andreja Plenkovića. Točno je da se u te medije slijeva enorman javni novac kroz kojekakva sponzorstva, konferencije, zakup oglasnog prostora od strane ministarstava i javnih tvrtki. Međutim, i u takvim medijima rade kolege koji se i dalje bore za pošteno, uzorno novinarstvo i koji se svakodnevno bore za svoje teme i objavu svojih tekstova ili priloga. Pored toga, godinama imamo nebrojene primjere izvanrednog istraživačkog rada cijelog niza kolegica i kolega. Ima, dakle, argumenata temeljem kojih bismo se mogli predati malodušju, no ja nekako na sve strane viđam velik novinarski dišpet i borbu.

Zašto političari i drugi moćnici ne žele razumjeti posao novinara i ono po čemu je novinarstvo važno za uređena društva, kakvom mi kao članica EU težimo? Jasno je da kada bi to razumijeli bilo bi od velike koristi društvu i državi, a samim time i političarima, koji je vode i ljudima koji donose odluke, a oni to ne vide.

Novinarski posao ne razumiju oni koji ne razumiju temelje demokracije. Osim toga, u ovim našim okolnostima novinarstvo se u pravilu “ne razumije” onda kada razotkriva malformacije u redovima političara i spomenutih moćnika. Pa onda misle da je najefikasnije ubiti glasnika.

Kako se osobno osjećate kada jedan moćni političar poput premijera Plenkovića koristi svoju poziciju i napada vas zbog vašeg rada?

Naravno da mi, kada takvo što čujem, nije ugodno. No iz toga zapravo iščitavam da smo, radeći svoj posao, na dobrom tragu. Što drugo misliti ako se takvi tipovi toliko unervoze zbog novinarskog rada? U širem smislu, to ukazuje na temeljno nerazumijevanje uloge novinarstva u demokratskom društvu, a samim time i na nerazumijevanje demokracije. Zanimljivo je da europske institucije donose cijeli niz propisa u svrhu zaštite slobodnog novinarstva, a istovremeno navodno velikom europejcu Plenkoviću - kao i njegovoj ministrici medija - nije mrsko nasrnuti na novinare i slobodno novinarstvo. Ne samo verbalno, ti su nasrtaji formalizirani Lex AP-om, a pamtimo i prošlogodišnji nacrt Zakona o medijima koji je zapravo bio nacrt pokušaja direktnog udara na preostalo slobodno novinarstvo u Hrvatskoj.

I sami ste često tuženi. Kako se suprotstaviti SLAPP tužbama?

Kontinuiranom edukacijom sudaca, snažnom podrškom redakcija tuženim novinarima i kaznama za slappere. Sanjam o zadovoljenju kozmičke pravde da slapperi - kada se objelodane njihove slapperske sklonosti ili kada izgube na sudu - moraju obeštetiti i državu, jer opterećuju pravosuđe, i tuženog novinara ili medijsku kuću zbog harasiranja.

Koji su vam bili glavni motivi da izaberete novinarsku profesiju?

Tijekom studija na Fakultetu političkih znanosti, u mojoj se generaciji dosta raspravljalo o ostanku ili odlasku iz Hrvatske nakon faksa. Bila sam sklona ostanku jer su mi svi i sve ovdje i jer, svemu usprkos, želim živjeti u ovoj zemlji. No svoj sam ostanak sama sebi uvjetovala borbom, a alate za tu borbu dalo mi je novinarstvo. Odabrala sam obrazovanje i znanost kao svoje temeljne resore s mišlju da su apsolutno najvažniji te da bolje obrazovanje i bolja akademija moraju značiti i bolje društvo. S tom mišlju svakoga dana idem na posao i ta je misao temelj svakog mog teksta.

Premda su neka sumorna vremena za novinarstvo i novinare to su žilavi ljudi i profesija. Ima li nade za nas?

Iako sam po prirodi umjereni pesimist, iz svega što sam dosad rekla zapravo ispada da sam - iznenađujuće - umjereni optimist što se tiče novinarstva. Kako neću biti pored toliko briljantnih kolegica i kolega koji pošteno i prkosno rade svoj posao.

Razgovarao: Ivica Buljan

Foto: Nikola Šolić/HND

Ovogodišnja novinarka godine u izboru članova Hrvatskog novinarskog društva, Dora Kršul već godinama  jedna je od prominentnijih hrvatskih novinarki, odnosno novinara. Kako sama kaže redovno piše i radi tek nekih sedam, sedam i pol godina pa tako voli misliti da je još na početku i zato nema govora o nekakvom zamoru ili manjku naboja. O nagradama, novinarstvu, društvu i politici razgovarali smo s Dorom u tjednu kada je nagrađena i Nagradom Europa, koja se dodjeljuje za najuspješnije medijske radove u 2023. godini iz područja europskih politika i njihovog utjecaja na svakodnevicu građana.

Pripadate najmlađoj generaciji novinara. U istupima često zazivate uključivanje mladih u društvene aktivnosti, pa i novinarstvo.  Zašto mladi bježe od sudjelovanja?

Više od toga da oni bježe od sudjelovanja, vjerujem da je problem u tome što im malo tko uopće daje priliku i prostor da oni iskažu što misle ili da pokažu što mogu i znaju. Općedruštveni setting je, bojim se, takav da od mladih svi imaju neka očekivanja ili kalupe u koje bi se oni, kao, trebali uklopiti, a istovremeno se nitko njima sustavno ne bavi. Počevši od politike koja, u formalnom smislu javnih politika, godinama jedino i isključivo sustavno zanemaruje mlade. Veseli me, s druge strane, što postoje novinari i mediji koji se njima kvalitetno i sustavno bave. Istaknula bih sjajan serijal ‘Glasači 2024’ kolegice Ivane Dragičević koja je, objašnjavajući kompleksan nacionalni, europski i globalni kontekst u kojem stasa generacija koja će ove godine prvi puta glasati na izborima, dala snažan glas samim mladima. Sretna sam i uzbuđena što je novinarska gromada poput Ivane svoj cjelokupni novinarski fokus usmjerila na mlade. Moram spomenuti i hvalevrijedan rad s mladima Ureda Europskog parlamenta u Zagrebu s kojim sam zapravo iskreno fascinirana. To su tek dva primjera koja pokazuju kako su neki prepoznali važnost participacije mladih za društvo u cjelini i za demokraciju u najširem mogućem smislu. Veseli me, na tom tragu, i što je HND krajem prošle godine usvojio svoj Plan privlačenja mladih članova i mogu samo ponoviti poziv mladima, koji svoju karijeru vide u novinarstvu, da nam se pridruže.

Ova nagrada za novinarku godine i nagrada Europa temelje se na razotkrivanju korupcije u akademskoj zajednici. Vrlo ste kritični prema toj zajednici koja bi trebala biti nositelj pozitivnih društvenih vrijednosti, a kao što ste i sami naveli bave se “parfemima”, jahtama" i slično. Koji su problemi i što bi u korijenu trebalo mijenjati?

Za odgovor na ovo pitanje trebao bi nam feljton! Ali, možda bi trebalo poći od promjene svijesti u akademskoj zajednici, odnosno stava o njenoj samodostatnosti i stava o njenom postojanju radi nje same. Bojim se da su članovi akademske zajednice, primarno oni na pozicijama moći, zaboravili koju bi odgovornu ulogu u društvu trebali imati, da bi upravo oni trebali biti stupovi društva i oni kojima se utječemo u potrazi za odgovorima na beskrajno kompleksne izazove današnjice. Umjesto toga, imamo klijentelističku, dobro umreženu kliku koja brine jedino za samu sebe, svoje dodatke na plaće, koeficijente, bonuse, koja gleda kako spržiti još javnoga novca na egzotična putovanja pod egidama službenih putovanja i kako na službenu karticu provući skupocjene viskije, vina i oboritu ribu. Prokazali smo, pritom, i vrlo jasan kriminal u sklopu te akademske zajednice koji se, kao i sve što sam nabrojala, odvija pod izgovorom akademske samouprave i autonomije. To, međutim, nema veze s autonomijom, to je samo odricanje od odgovornosti i, usuđujem se reći, obično lupeštvo. Problem je i zaglušujuća šutnja akademske zajednice na brojne malformacije koje sam taj sustav perpetuira i umnožava. Sve to događa se istovremeno s demografskim slomom, upisne kvote na faksevima zjape prazne, množe se studiji, fakulteti i sveučilišta, a odgovorni za to ponašaju se kao pijani milijarderi.

Je li tako i u svim drugim sferama društva u nas, pa i u novinarstvu?

Cijeli je niz primjera, utjelovljenih u radu brojnih sjajnih kolega, koji pokazuju da je pošteno i slobodno novinarstvo i dalje na braniku pristojne, europske Hrvatske. Stvarno nisam sklona generalizaciji i zaključku da novinarstvo u Hrvatskoj ne ispunjava svoju zadaću watchdoga demokracije i da ono ne pridonosi pozitivnoj društvenoj promjeni. Mogla bih dugo nabrajati probleme koji su riješeni nakon što su na njih ukazali novinari ili devijacije koje su ispravljene nakon što su ih prokazali novinari. Daleko od toga da hrvatsko novinarstvo i mediji nemaju svojih ozbiljnih problema, međutim svakodnevni su primjeri poštenog novinarskog rada koji ispunjava svoju odgovornu zadaću za društvo u cjelini.

Novinarstvo je postala potplaćena profesija. Zašto je novinarski posao tako slabo plaćen?

Činjenica je, prema podacima HND-a i SNH, da novinarske plaće padaju i da na to utječe cijeli niz faktora. Ugovori pritom nisu snažni i čvrsti i to se odražava na novinarski rad. Bez obzira na to što nitko od nas nije odabrao ovu profesiju kako bi se obogatio, novinari moraju imati sigurnu egzistenciju kako bi mogli slobodno raditi. Istovremeno imamo i gender gap pa, iako je novinarstvo visoko feminizirana profesija, novinarke manje zarađuju od svojih muških kolega. Zbog svega toga je važno što SNH i HND zagovaraju nacionalni granski kolektivni ugovor. Očekujem i da će budući mladi novinari, iz današnje generacije Z, ulaskom u ovu profesiju donijeti određenu promjenu jer se, koliko možemo čuti, već na samom ulasku na tržište rada postavljaju čvrsto i ne zaziru od postavljanja konkretnih financijskih uvjeta.

Imate li dojam da je novinarstvo u krizi, a da se novinari počesto osjećaju nemoćnim, razočaranim i deprimiranim općim stanjem? Kako vi na to gledate.

Kao što sam rekla, nisam sklona generalizaciji i definitivnoj tvrdnji da netko treba doći odsvirati kraj i ugasiti svjetlo. Točno je da imamo zarobljene medije - u nizu drugih zarobljenih institucija - koji ovoj struci ne služe na čast. Točno je da imamo medijske kuće čiji sadržaji izgledaju kao poligoni za glancanje i glorificiranje lika i djela HDZ-a i Andreja Plenkovića. Točno je da se u te medije slijeva enorman javni novac kroz kojekakva sponzorstva, konferencije, zakup oglasnog prostora od strane ministarstava i javnih tvrtki. Međutim, i u takvim medijima rade kolege koji se i dalje bore za pošteno, uzorno novinarstvo i koji se svakodnevno bore za svoje teme i objavu svojih tekstova ili priloga. Pored toga, godinama imamo nebrojene primjere izvanrednog istraživačkog rada cijelog niza kolegica i kolega. Ima, dakle, argumenata temeljem kojih bismo se mogli predati malodušju, no ja nekako na sve strane viđam velik novinarski dišpet i borbu.

Zašto političari i drugi moćnici ne žele razumjeti posao novinara i ono po čemu je novinarstvo važno za uređena društva, kakvom mi kao članica EU težimo? Jasno je da kada bi to razumijeli bilo bi od velike koristi društvu i državi, a samim time i političarima, koji je vode i ljudima koji donose odluke, a oni to ne vide.

Novinarski posao ne razumiju oni koji ne razumiju temelje demokracije. Osim toga, u ovim našim okolnostima novinarstvo se u pravilu “ne razumije” onda kada razotkriva malformacije u redovima političara i spomenutih moćnika. Pa onda misle da je najefikasnije ubiti glasnika.

Kako se osobno osjećate kada jedan moćni političar poput premijera Plenkovića koristi svoju poziciju i napada vas zbog vašeg rada?

Naravno da mi, kada takvo što čujem, nije ugodno. No iz toga zapravo iščitavam da smo, radeći svoj posao, na dobrom tragu. Što drugo misliti ako se takvi tipovi toliko unervoze zbog novinarskog rada? U širem smislu, to ukazuje na temeljno nerazumijevanje uloge novinarstva u demokratskom društvu, a samim time i na nerazumijevanje demokracije. Zanimljivo je da europske institucije donose cijeli niz propisa u svrhu zaštite slobodnog novinarstva, a istovremeno navodno velikom europejcu Plenkoviću - kao i njegovoj ministrici medija - nije mrsko nasrnuti na novinare i slobodno novinarstvo. Ne samo verbalno, ti su nasrtaji formalizirani Lex AP-om, a pamtimo i prošlogodišnji nacrt Zakona o medijima koji je zapravo bio nacrt pokušaja direktnog udara na preostalo slobodno novinarstvo u Hrvatskoj.

I sami ste često tuženi. Kako se suprotstaviti SLAPP tužbama?

Kontinuiranom edukacijom sudaca, snažnom podrškom redakcija tuženim novinarima i kaznama za slappere. Sanjam o zadovoljenju kozmičke pravde da slapperi - kada se objelodane njihove slapperske sklonosti ili kada izgube na sudu - moraju obeštetiti i državu, jer opterećuju pravosuđe, i tuženog novinara ili medijsku kuću zbog harasiranja.

Koji su vam bili glavni motivi da izaberete novinarsku profesiju?

Tijekom studija na Fakultetu političkih znanosti, u mojoj se generaciji dosta raspravljalo o ostanku ili odlasku iz Hrvatske nakon faksa. Bila sam sklona ostanku jer su mi svi i sve ovdje i jer, svemu usprkos, želim živjeti u ovoj zemlji. No svoj sam ostanak sama sebi uvjetovala borbom, a alate za tu borbu dalo mi je novinarstvo. Odabrala sam obrazovanje i znanost kao svoje temeljne resore s mišlju da su apsolutno najvažniji te da bolje obrazovanje i bolja akademija moraju značiti i bolje društvo. S tom mišlju svakoga dana idem na posao i ta je misao temelj svakog mog teksta.

Premda su neka sumorna vremena za novinarstvo i novinare to su žilavi ljudi i profesija. Ima li nade za nas?

Iako sam po prirodi umjereni pesimist, iz svega što sam dosad rekla zapravo ispada da sam - iznenađujuće - umjereni optimist što se tiče novinarstva. Kako neću biti pored toliko briljantnih kolegica i kolega koji pošteno i prkosno rade svoj posao.