Aktualno > Analize

Novinari postaju autocenzori vezani lancima

17.01.2017.

Razgovarao: Ivica Buljan

Nekada je biti novinar značilo pripadati obrazovanom, odgovornom i nadasve pismenom krugu ljudi. Svaki je tekst bio vaša osobna karta po kojoj su vas vrednovali i cijenili. A novinarstvo je, barem za mene, tada bio i prozor u svijet, zapravo i otvorena vrata prema svijetu, kaziva u intervju za Novinar novinar, urednik te medijski direktor Milivoj Pašiček.

„Kao klinac sam piskarao. Bilo je po cijelom stanu mojih papirića s bilješkama. A potom i sreća. Pohađao sam OŠ Jordanovac, prvu eksperimentalnu u tadašnjoj državi. Imali smo tiskaru i svoje novine – Naš Jordanovac. Brzo sam bio i urednik“, kazuje novinar, urednik i direktor brojnih novinskih i revijalnih izdanja Milivoj Pašiček za Novinar o počecima svoga interesa za novine i novinarstvo u kojem je i danas vrlo djelatan i aktivan.

„I mnogo mogu zahvaliti svom profesoru hrvatskog, književniku Milanu Radiću, koji me poticao, učio i bodrio. Kada zbog toga što nije bilo novca nisam mogao na maturalno, on je čitajući moj sastav iz zadaćnice rasplakao sve profesore u zbornici. Htjeli su skupiti novac da i ja idem na maturalno, ali su moji roditelji iz ponosa na tome zahvalili i posudili novac kako bih mogao ići. Takve vam se slike urežu za cijeli život, one vas obilježe. A potom sam bio urednik lista u srednjoj školi koji sam i pokrenuo.

Kako je to izgledalo tamo potkraj šezdesetih i sedamdesetih? Što je u tom vremenu značilo biti novinar?

Prije svega ugled, poštovanje profesije, čitatelji su gledali tko potpisuje tekst, novinar je bio netko, bio je ime i prezime i nije se baš moglo s ulice u novinarstvo, što se danas događa. Postojale su stube kojima ste se penjali od mlađeg suradnika, preko suradnika i starijeg suradnika, pa do urednika i glavnog urednika. Biti novinar značilo je pripadati obrazovanom, odgovornom i nadasve pismenom krugu ljudi. Svaki je tekst bio vaša osobna karta po kojoj su vas vrednovali i cijenili. A novinarstvo je, barem za mene, tada bio i prozor u svijet, zapravo i otvorena vrata prema svijetu.

I Vi ste karijeru počeli o omladinskom tisku. Kako iz današnje perspektive gledate na to tadašnje „kaljenje“ mladih novinara?

Nažalost, mladi se danas imaju sve manje gdje „kaliti“. Studentski i omladinski tisak – ili ga nema ili je minoran i ne može se mjeriti s nekadašnjom snagom koju su imali Omladinski tjednik, Studentski list, Polet… Tamo su izrastali novinari koji su kasnije, oni koji su uspjeli, bili glavni u mnogim velikim i poznatim redakcijama, koji su izgradili svoje novinarsko ime i prezime i dali mu težinu kvalitete. Danas mlad čovjek ulazi kroz vrata i misli da je novinar. On bi odmah pisao intervju, a kad ga pitaš što zna o čovjeku s kojim bi razgovarao, onda te bijelo gleda. Svi bi odmah potpis, cijelo ime i prezime pod tekst, po mogućnosti i sličicu, pisali bi odmah komentar… Nema mentora, netko ih je ukinuo. Koliko je sjajnih kolega koji su u mirovini i rado bi za simboličnu naknadu prenosili znanje na mlade. Nažalost, među novinare su zalutali i nepismeni pojedinci, a mladi. To je strašno.

Karijeru u Vjesniku započinjete 1974. godine. Koje Vam je bilo prvo radno mjesto?

Bio sam, kao i mnogi, neko vrijeme honorarac u Večernjem, u Vjesniku. Već sam pisao i za Arenu, Studio, Vikend… U Večernjaku je izašao moj tekst „Nježni dlanovi tatinih sinova“. Pisao sam o tome kako političari šalju djecu na školovanje, atraktivna putovanja… Bilo je bure. Odletio je urednik, a ja sam se u glavi definitivno „prešaltao“ prema reporteru. Ponudili su mi stalno mjesto u Areni i s radošću sam to prihvatio. Ugledni i tiražni tjednik s raznovrsnim temama omogućio mi je da pišem o svim mogućim temama koje okružuju čovjeka, a ne da budem ukalupljen unutar nekog sektora u dnevnopolitičkom novinarstvu, u nekom stolcu, u tzv. salonskom novinarstvu. Silno me privlačio teren, putovanja, živi ljudi i njihove sudbine.

Tko su Vam bili novinarski uzori?

Jedan od najvećih svakako moj mentor, prijatelj, kolega, kao drugi otac, sjajan novinar Drago Kastratović, pravi sveznadar i novinarski bard, kojeg su „strijeljali“ u čuvenom VUS-u nakon pada Hrvatskog proljeća i nisu mu dali da radi ono što je najbolje znao – pisati, biti novinar. Volio sam kako piše Veselko Tenžera, nadahnuto, stilistički sjajno. Peru Zlatara kao znatiželjnog reportera, koji se okušao na svim područjima, briljantni Ive Mihovilović Spectator, sjajan u vanjskopolitičkim i međunarodnim zbivanjima… Na televiziji sam volio vrckavu retoriku Miroslava Lilića, cijenio emisije Saše Zalepugina, sjajne kvizove Laze Goluže, njegovu „Kviskoteku“ u kojoj sam i ja surađivao… I kod Saše i kod Laze mladi su se učili zanatu.

Koga ste osobite cijenili od svojih sugovornika i ljudi koje ste kao novinar i urednik sretali?

Život je nikad zatvorena knjiga, a ja sam to doživljavao kao nešto što valja ispuniti ljudima. Moj mentor me naučio – uzmi veliku i debelu bilježnicu i sve piši. Kad ju ispuniš, napiši na njoj godinu i uzmi drugu. Eto, u njoj je i susret s najstarijim žiteljem bivše nam države. Na pitanje kako je poživio tolike godine, rekao je: „E moj sinko, kada sam god mogao sjediti, nisam stajao, a kada sam mogao ležati, nisam sjedio“. Nenadmašni glumac Fabijan Šovagović uvijek me oduševljavao svojom širinom, znanjem, mudrošću. Drago mi je što sam se našao u domu Otta Franka, oca Anne Frank, čiji je dnevnik prisutan u cijelom svijetu. Ili razgovori sa Simonom Wiesenthalom, lovcem na nacističke zločince. Pa radost kada sam u križaljci vidio pitanje: glumica Ita? Odgovor je – Rina. Ili obrnuto. Mislio sam da je to neki „štos“, a potom istraživao i našao joj se u domu. Ita Rina, rođena u Divači, bila je najistaknutija filmska zvijezda u SAD-u s ovih prostora. To su samo neke crtice, neke posebnosti.

Najveći dio novinarske karijere provodite u Areni, koja je imala ogromne tiraže za današnje pojmove. Zbog čega je to bilo tako?

Prvo, bila je to jedna zdrava, prijateljska sredina, s Vinkom Česijem kao glavnim urednikom, sjajnim čovjekom s odličnim novinarskim „klikerima“. Ako si imao dobru temu, mogao si i na kraj svijeta, a mene su opčinjavala putovanja. Ma, bilo je ponuda iz svih mogućih redakcija, ali tu sam napredovao od mlađeg suradnika sve do urednika inozemnog izdanja – Sirene, koje se bavilo našim ljudima što žive u svijetu. Za mene je to bio još veći izazov. Putovanja po cijelom svijetu, tako da sam se našao među našim ljudima lovcima na krokodile, koji su živjeli u Kanadi, kao i među našima koji su bili lovci na drago kamenje – opale – u divljini, među klokanima. A što se tiče visoke naklade Arene – i 300 tisuća prodanih primjeraka – valja reći da je to bila revija koja je pisala o svemu što je zaokupljalo tzv. običnog malog čovjeka, revija za ruralnu sredinu, što se danas u novinarstvu silno zanemaruje.

No radili ste i za druga Vjesnikova izdanja... Dakle, mogli ste se okušati na raznim područjima i u raznim novinarskim formama. Što Vam je bilo najdraže i gdje ste se najbolje osjećali?

U mislima sam uvijek koketirao s televizijom, ali opet – reporterski. Tako se kamera našla i u domu Otta Franka, pa Ite Rine, pa među lovcima na opale… kad sam radio za Arenu. Iz moje „mentorske“ bilježnice izvlačio sam (ne)obične osobe s kojima sam nekad razgovarao za igru detekcije, gdje su se natjecatelji odlučivali za osobe A, B i C u popularnoj seriji „Kviskoteka“, radio priloge o zanimljivim ljudima za „Nedjeljom popodne“ i „Sastanak bez dnevnog reda“… Uz reporterski posao uvijek me zanimala akcija, zato sam neko vrijeme u Areni i bio urednik reportaža i akcija. Nekom zgodom čovjek je tvrdio kako je napravio bolju violinu od čuvenog graditelja Antonija Stradivarija. Rekao sam mu da ćemo dovesti našeg poznatog violinistu Josipa Klimu da ju isproba. A on je rekao: „Ako maestro Klima kaže da violina nije bolja, bacit ću je u peć“. Već je to bio izazov za reportažu. Nažalost, prelijepa je violina završila u peći.

Je li novinarski posao u izdanjima koja se nisu previše doticala politike bilo lakše raditi i je li bilo pritisaka?

Mislim da taj posao ne treba uopće dijeliti na nešto teže ili lakše. Odgovornost mora biti svugdje prisutna, bitka za veću nakladu također. Jednom sam izazvao buru kad sam kao direktor i glavni urednik Vjesnikove press agencije, unutar koje je bilo dvadesetak izdanja, na pitanje što je teže uređivati politički tjednik Danas ili reviju Erotika rekao: „Mislim da je u Erotici teže, jer još nitko nije pronašao onu tanku nit ili granicu koja erotiku dijeli od pornografije, a u politici su uvijek određene neke granice“. U ono vrijeme bila je to izjava koja se mnogima nije svidjela, pa ni kolegama koji su se osjećali „važnijima“ ako su radili u listovima koji su imali u zaglavlju ono – politički.

Sredinom osamdesetih postajete glavni urednik i direktor Vjesnikove press agencije (VPA), koja izdaje kultne romane i stripove Alan Ford, Sirius, Laso, Trag, Život i mnoga druga izdanja. To su bila vrlo tiražna izdanja... Primjerice Laso je izlazio potkraj osamdesetih u 60 tisuća primjeraka. Naravno, danas je to nemoguća misija. No jesu li se bar malo mogle održati te tiraže, jer u drugim zemljama to još uvijek funkcionira?

Bio sam prvi novinar u povijesti kuće koji je bio istovremeno i direktor i glavni urednik. Bio je to moj uvjet da stanem na čelo kada je VPA upao u krizu. Naprosto, bilo je lakše rješavati probleme, pokretati nova izdanja ako si kreativne odluke mogao donositi sam. Vidio sam da direktori gledaju samo financije, a ne i žurnalistički razvoj. Brzo se pokazalo da sam bio u pravu. Jer VPA je napredovala. Moram reći da je Laso imao i 90 tisuća, Laso specijal i 100 tisuća tiraže. Trag, koji je kroz prve romane promovirao danas akademika Pavla Pavličića, imao je nakladu i od 64 tisuće, ljubić Život i do 90 tisuća primjeraka. Sirius je dva puta proglašavan najboljim časopisom toga žanra u Europi. Naklada mu je bila i 40 tisuća primjeraka, Alanu Fordu i do 75 tisuća, a strip za najmlađe Tom i Jerry dosezao je nakladu od 86 tisuća primjeraka. Odgovor na pitanje je li se nešto moglo održati je – da! Konačno, neka od tih izdanja i danas izlaze kod nekih malih izdavača u malim nakladama. Svemu je bio kraj kad je nekoliko „genija“ dobilo dopuštenje da se počnu rastakati i čerupati izdanja kuće Vjesnik za svoje privatne interese.

Pokretač ste tiražnih revija TOP, Draga, Erotika i drugih izdanja. No rijetka su se izdanja do danas održala. Naravno da je tome uvelike pridonio internet, no je li bilo još nekih faktora koji su to pospješili?

U vrijeme socijalizma puno tabua bilo je teško pokrenuti reviju Erotika, koja je dostigla nakladu od nezamislivih 500.000 primjeraka i još 100.000 u Mađarskoj. Bili smo prva revija u Hrvatskoj koja je svoju licencu prodala drugoj zemlji. Sjećam se i danas ljubomore među novinarima u Hrvatskoj. Umjesto pohvala i radosti što nam je uspjelo izvesti reviju bilo je naslova u novinama poput: „Kako smo Mađarima uvalili Erotiku“. Pazite, uvalili, a za svaki je broj u kuću Vjesnik dolazilo 100.000 dolara! I još nešto. Mađari su je kupili zbog sadržaja, koji je tada bio sofisticiran, a ne zbog fotografija. Pazite samo neka imena urednika, novinara, književnika i stalnih suradnika. Urednici su bili Igor Mandić, Tahir Mujičić, Pero Kvesić, priče su pisali Zvonimir Majdak, Alojz Majetić, Predrag Raos, Tomislav Sabljak, Tito Bilopavlović… Kolumne je pisao Nino Pavić, pisala je i Jelena Lovrić, fotografirao pokojni Ivo Pukanić. Pothvat je bio i to što smo cijelu reviju na mađarskom radili u redakciji i tiskali u Zagrebu. Danas su specijalizirani portali oteli tu publiku, oni su brži, raznovrsniji. Papirnato novinarstvo na neki način umire i ne treba žaliti za starim danima. Jednostavno, danas takav projekt ne bi uspio. I druga izdanja na papiru bilježe veliki pad naklada.

 

Kako ste otišli iz Vjesnikove kuće? Kao direktor na računu ste ostavili velike novce. Što se poslije događalo....

Kada je počelo veliko HDZ-ovo pospremanje po kući Vjesnik, mene su smijenili faksom, bez riječi, dok sam bio na putu…Ni danas ne znam zašto. Zamjenik mi je javio da za direktora dolazi Hrvoje Hitrec, inače moj prijatelj iz škole, iz kvarta. U trenutku smjene bili smo najuspješniji u kući Vjesnik s milijun maraka na računu, s dvadesetak izdanja, s razvijenom agencijskom djelatnošću… Nudili su mi neki novi projekt revije za koju sam rekao da neće izaći više od tri broja. Nisam prihvatio. Tražio sam dva mjeseca plaćenog odmora, jer nikada čestito nisam bio na odmoru. Neki mi rekoše da sam lud. Odgovorio sam kako će vrijeme pokazati tko je lud. Osnovao sam tvrtku Hit press, možda prvu novinsku u Hrvatskoj, krenuo od nule, od ljubavnog romana „Romeo & Julia“, a počeo je rat i bilo je teško naprijed s ljubićima. Ali, na kraju smo pokrenuli nekoliko izdanja i uspjeli.

Devedesetih ste imali i problema s porezom na šund za Erotiku, a vaša konkurencija je to uspjela izbjeći?

Za vrijeme bivše države sva su erotska izdanja imala dodatni porez. Tako i Erotika. Kad sam ju počeo privatno izdavati, uredno su mi uzimali porez, a konkurenciji nisu. I onda je pokojni Ivo Pukanić, kojem sam bio šef u VPA, sve raskrinkao u Globusu. Kako je tiskara ta koja je prijavljivala tiskanje poreznoj, za podobnog vlasnika konkurencije, koji je izvisio u politici, za poreznu su otisnuti čedni primjerci. Ma, ne želim spominjati imena tih ljudi jer mi je i danas muka od njih koji su igrali šah dok sam ja crnčio u kući Vjesnik. Otkrio sam prijevaru jer se moje izdanje mnogo bolje prodavalo, a s istom cijenom kao konkurencija nije moglo na zelenu granu. Kad je pukla afera, naglo su nam i porasli prihodi.

Vjesnikova zgrada zjapi prazna, nema više dnevnika Vjesnik, ni Arene, ni revijalnih izdanja, ostao je samo Večernji koji je preseljen u Buzin... Kako gledate na to, kao čovjek koji je proveo više od dva desetljeća najpotentnijeg radnog vijeka u toj kući?

Jadno, tužno. Bio sam prije koju godinu neko vrijeme gore na zadnjem katu, gdje je Radio Soundset plavi, dok sam uređivao portal Javno.hr. Slika je strašna, avetinjska. Nekad najjača novinska kuća u ovom dijelu Europe. Ali kao da je to jedina stvar koja je ubijena i opljačkana privatizacijom devedesetih na tzv. hrvatski način. Samo, o famoznoj privatizaciji u novinama bilo je najmanje priče u medijima. Eto jedne zanimljivosti koja se tiče moje kože. Bio sam godinama netko u toj kući, u Areni, u VPA, a nikad nisam dobio ništa, niti jednu dionicu, a mnogi su dobili dionice. Ma nije mi žao, ali tek da kažem. Po meni je i sramota hrvatskog novinarstva da je dnevni list Vjesnik nestao. Umjesto da se dalo da ga preuzmu i vode oni koji znaju i hoće, oni koji imaju iza sebe rezultate, politikantstvo ga je gurnulo u bespovratnu crnu rupu.

Danas ste kolumnist u Glasu Slavonije i glavni urednik portala Totalinfo.hr. Nema posustajanja?

Držim se i danas nekih svojih izjava koje su mi zamjerali oni koji se boje istine. Lako je doći na mjesto glavnog urednika nekog uhodanog projekta – novina, televizije, portala, radija. Možeš biti nešto uspješniji ili manje uspješan, pa će te maknuti. Ali malo je onih koji su izmislili projekt, stali mu na čelo i digli ga u visine. I portal koji uređujem ima te ambicije i rezultati su sve bolji. A što se kolumne tiče, za Glas Slavonije pišem već nekoliko godina. Dokazujem nekima koji su se rugali kolegama u tzv. žutoj štampi da nije umjetnost pisati ni političku kolumnu ako imaš znanje, stav i onu stvar. Posustajanje? Samo kada dođe prirodni kraj života. Nikada nisam bio na bolovanju, uvijek sam radio i pisao, članci su mi izlazili i kada sam bio u vojsci, kada sam operirao kralježnicu, bio na rehabilitaciji…

Koliko naša cehovska udruga može pomoći u ozdravljenju ili saniranju novinarstva?

Silno. Ali i taj je „ceh“ desetljećima zatvoren. Sjećam se kad sam govorio, još u Jugi, da bi studenti novinarstva prvu godinu trebali odmah u novine, drugu na radio, treću na televiziju, a četvrtu u nove medije… Ni danas nije napravljen značajan pomak, a „ceh“ šuti. Sjedio sam pet godina u Vijeću za elektroničke medije što ga na prijedlog Vlade bira Sabor. Bio je to prvi saziv u kojem smo sami pisali stotine akata, upoznao sam više od 150 lokalnih radiopostaja, dvadesetak televizija, probleme…Tada je govoreno o osnivanju Vijeća za medije. Ima li ga, što ono radi, čime se bavi, o kome vijeća? Nema ga. U Hrvatskoj prema postojećim zakonima i propisima još uvijek može medij pokrenuti svatko, znači ne mora biti profesionalni novinar s nekakvim ugledom, stažem. A da bi otvorio mesnicu, moraš biti mesar. Govorilo se o novinarskim licencama i – ništa. Govori se o freelancerima a da se uglavnom nikad nitko nije tom temom pozabavio kako valja. To bi, prema značenju te riječi prihvaćenom u čitavom svijetu, u novinarstvu trebali biti ljudi koji mogu živjeti od svog novinarskog imena i prezimena. Ima li takvih? Koliko ih je? Bojim se da ih nema. Ili naljepnica „press“ – što ona uopće znači u nas, tko se uopće bori da ona barem u gradu u kojem obavljaš posao nešto znači? I završno: zašto HND ne može imati politički i društveno angažirane novine kraj tolikog broja članova i nezaposlenih novinara. Novine koje bi bile na tržištu, koje bi se prodavale, od kojih bi jedan broj ljudi mogao živjeti, a mogle bi biti i važan čimbenik u borbi za pluralizam medija, mjesto gdje se sučeljavaju mišljenja o najvažnijim problemima Hrvatske. Ili svoj radio, da ne kažem televiziju.

Novinar danas i novinar jučer dva su svijeta. Kako Vi na to gledate?

Novinar danas često je autocenzor i rob vezan lancima novoniklih medijskih gazda od kojih neki nikad nisu vidjeli kako izgleda redakcija ili misle da je onaj nekadašnji regal gdje su se slagale novine dio namještaja, što nažalost misle i neki studenti novinarstva. Mnogi su novinari danas prestrašeni za svoja radna mjesta, za golu egzistenciju. U sjeni i pod patronatom svojih velikih gazda – vlasnika medija – znaju što smiju, a što ne smiju, koga će dirnuti, napasti i sahranjivati, a koga će zaobići u širokom luku ili pak glorificirati i slaviti. Sve je podređeno medijskim gazdama i profitu, pa je za neke nemoguće ili delikatno pisati o aferama nekih tajkuna i drugih koji drže kesu. Trči se za senzacijama, love se ljudi uz indijanske pokliče i skidaju im se skalpovi bez odgovornosti i bez kriterija. Mislim da su srušeni mnogi vrijednosni sudovi i kriteriji, i to ne samo u novinarstvu. Ma, žutila je danas u politici, u kulturi, na estradi… Danas se čudim kako neki mediji, posebno portali, sustavno pišu laži, blate ljude, skupljaju tužbe ili ih uopće nitko više i ne tuži, jer kažu da ne žele s njima imati posla. To nije dobro za razvoj novinarstva i kritičke riječi.

Imaju li današnji mladi koji se opredjeljuju za novinarsku karijeru perspektivu u našoj profesiji?

Jedan mi je sin novinar, profesionalac, neka mi bude dopušteno reći, jedan od rijetkih koji je u 20 godina prošao sve – nekoliko godina u novinama, pa na televiziji, na radiju, na portalu i u medijskom servisu. Tužno, ali istinito – nezaposlen je. Radi honorarno. Ne bih želio da je to perspektiva mladih, ali me je strah da je tu negdje. Novinar biti više nije nešto tako važno, popularno; danas bi mladi rekli cool. Uz to što je u novinarstvu sve manje kruha, nestaje i toplina redakcije, nestaju druženja, internet je na neki način ubio i putovanja, novinarske izazove, istraživačko novinarstvo… Pa sve piše na internetu. Strah me za mlade, jer je ovo neko vrijeme u kojem se uspijeva preko noći bez znanja i pokrića, čudno vrijeme modnih mačaka, pevaljki i cajki za jednokratnu upotrebu i raznih gurua. Nadam se da se neće uskoro početi pojavljivati i novinarski gurui.

Autor ste i nekoliko knjiga, pisac, pjesnik... Puno toga ste spojili u svojoj karijeri. Jeste li zadovoljni?

Bit ću zadovoljan kad završim sve, a to neću stići jer u novinarstvu i pisanju uvijek bih još. Izazovi i izazovi. Zadovoljan sam onime što sam postigao u novinarstvu, ali nisam zato dospio sve što sam želio na planu književnosti. Eto primjera. U raznim čitankama za osnovnu školu, Radosti, Smibu, Modroj lasti, Zovu, Prvom izboru…i drugim časopisima za djecu imam razasuto više od 700 pjesama. To je deset knjiga, a ja nemam ni jednu zbirku pjesama za djecu. Do sada sam izdao zbirku pripovjedaka za djecu „Anđele, čuvaru moj“, koja će uskoro doživjeti treće izdanje, pa knjigu kajkavskih stihova „Violina mog živlenja“, štokavskih stihova „Ja, onaj s druge strane“… Kazališne predstave za djecu izvođene su mi u nekoliko kazališta, a „Snježni grad“ je izašao na nosaču zvuka u drugom izdanju. Pisao sam stihove za glazbene festivale, a najviše za Festival kajkavskih popevki. Izdao sam i nosač zvuka. Sada, kad dospijem, paralelno dovršavam tri svoje knjige. Jedna je zbirka pjesama za djecu – konačno, a druge dvije neka budu mala tajna do promocije, nadam se ne kasnije od proljeća. Sređujem i svoju bogatu arhivu članaka, televizijskih priloga. Pokušavam načiniti popis svih knjiga kojima sam okružen. A s portalom je dosta posla. Raduje me što opet radim s mladim ljudima. Tada još manje osjećam godine.

 

BIOGRAFIJA

Milivoj Pašiček je rođen u Zagrebu 1946. godine. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu.  Od 1974. godine radi u kući Vjesnik kao reporter i urednik u Areni, te urednik inozemnog izdanja Sirena, glavni i odgovorni urednik Romana i stripova, a od 1986. godine direktor, te glavni i odgovorni urednik VPA (Vjesnikova press agencija). Uz agencijsku djelatnost, kao glavni urednik potpisivao je kultne romane i stripove – Alan Ford, Laso, Trag, Život, Sirius. Pokretač je tiražnih revija Top, Draga, Erotika i drugih.

Pisao je za Vjesnik, Večernji list, VUS, Start, Studio, Vikend, Delo, Teleks i mnoge druge novine, časopise i revije. Bio je suradnik u najpopularnijim televizijskim emisijama „Nedjeljom popodne“, „Sastanak bez dnevnog reda“ i „Kviskoteka“.

Od 1994. godine vlasnik je i glavni urednik izdavačke kuće Hit press, koja uspješno objavljuje niz revija, časopisa i knjiga. Godine 2004., na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, Državni sabor Republike Hrvatske imenovao ga je u Vijeće za elektroničke medije na mandat od pet godina. Bio je i glavni urednik portala Javno.hr, a trenutno je kolumnist Glasa Slavonije i glavi urednik portala Totalinfo.hr.

Autor je nekoliko kazališnih predstava za djecu, među kojima su najpoznatije „Priča o dječaku i psu“ i „Snježni grad“, koje su premijerno izvedene u Zagrebačkom kazalištu lutaka, a izašle su i na nosačima zvuka.U Zagrebačkom kazalištu lutaka pisao je songove za predstave „Robinzon na zlatnom otoku“, „Priča o hrabrom psiću i malom medvjediću“, „Psić i mačkica“ i mnoge druge.
Pjesme i pripovijetke za djecu uvrštene su mu u mnoge čitanke iz književnosti za osnovne škole.

Kajkavske pjesme objavljene su mu u mnogim zbornicima i časopisima, te mnogo puta nagrađivane. Piše pjesme za glazbene festivale, posebno za Festival kajkavske popevke u Krapini, na kojem je osvajao mnoge nagrade. Objavio je knjige „Anđele, čuvaru moj“, zbirku pripovijedaka za djecu, (uskoro i treće izdanje), „Violina mog življenja“, zbirku pjesama na kajkavskom, „Ja, onaj s druge strane“, zbirku pjesama na štokavskom.

Za svoj je književni i novinarski rad više puta nagrađivan, a 1979. godine za svoje je reportaže osvojio Zlatno pero Hrvatskog novinarskog društva. Član je HND-a, Hrvatskog društva pisaca i aktivist u mnogim drugim društvima.

Razgovarao: Ivica Buljan

Nekada je biti novinar značilo pripadati obrazovanom, odgovornom i nadasve pismenom krugu ljudi. Svaki je tekst bio vaša osobna karta po kojoj su vas vrednovali i cijenili. A novinarstvo je, barem za mene, tada bio i prozor u svijet, zapravo i otvorena vrata prema svijetu, kaziva u intervju za Novinar novinar, urednik te medijski direktor Milivoj Pašiček.

„Kao klinac sam piskarao. Bilo je po cijelom stanu mojih papirića s bilješkama. A potom i sreća. Pohađao sam OŠ Jordanovac, prvu eksperimentalnu u tadašnjoj državi. Imali smo tiskaru i svoje novine – Naš Jordanovac. Brzo sam bio i urednik“, kazuje novinar, urednik i direktor brojnih novinskih i revijalnih izdanja Milivoj Pašiček za Novinar o počecima svoga interesa za novine i novinarstvo u kojem je i danas vrlo djelatan i aktivan.

„I mnogo mogu zahvaliti svom profesoru hrvatskog, književniku Milanu Radiću, koji me poticao, učio i bodrio. Kada zbog toga što nije bilo novca nisam mogao na maturalno, on je čitajući moj sastav iz zadaćnice rasplakao sve profesore u zbornici. Htjeli su skupiti novac da i ja idem na maturalno, ali su moji roditelji iz ponosa na tome zahvalili i posudili novac kako bih mogao ići. Takve vam se slike urežu za cijeli život, one vas obilježe. A potom sam bio urednik lista u srednjoj školi koji sam i pokrenuo.

Kako je to izgledalo tamo potkraj šezdesetih i sedamdesetih? Što je u tom vremenu značilo biti novinar?

Prije svega ugled, poštovanje profesije, čitatelji su gledali tko potpisuje tekst, novinar je bio netko, bio je ime i prezime i nije se baš moglo s ulice u novinarstvo, što se danas događa. Postojale su stube kojima ste se penjali od mlađeg suradnika, preko suradnika i starijeg suradnika, pa do urednika i glavnog urednika. Biti novinar značilo je pripadati obrazovanom, odgovornom i nadasve pismenom krugu ljudi. Svaki je tekst bio vaša osobna karta po kojoj su vas vrednovali i cijenili. A novinarstvo je, barem za mene, tada bio i prozor u svijet, zapravo i otvorena vrata prema svijetu.

I Vi ste karijeru počeli o omladinskom tisku. Kako iz današnje perspektive gledate na to tadašnje „kaljenje“ mladih novinara?

Nažalost, mladi se danas imaju sve manje gdje „kaliti“. Studentski i omladinski tisak – ili ga nema ili je minoran i ne može se mjeriti s nekadašnjom snagom koju su imali Omladinski tjednik, Studentski list, Polet… Tamo su izrastali novinari koji su kasnije, oni koji su uspjeli, bili glavni u mnogim velikim i poznatim redakcijama, koji su izgradili svoje novinarsko ime i prezime i dali mu težinu kvalitete. Danas mlad čovjek ulazi kroz vrata i misli da je novinar. On bi odmah pisao intervju, a kad ga pitaš što zna o čovjeku s kojim bi razgovarao, onda te bijelo gleda. Svi bi odmah potpis, cijelo ime i prezime pod tekst, po mogućnosti i sličicu, pisali bi odmah komentar… Nema mentora, netko ih je ukinuo. Koliko je sjajnih kolega koji su u mirovini i rado bi za simboličnu naknadu prenosili znanje na mlade. Nažalost, među novinare su zalutali i nepismeni pojedinci, a mladi. To je strašno.

Karijeru u Vjesniku započinjete 1974. godine. Koje Vam je bilo prvo radno mjesto?

Bio sam, kao i mnogi, neko vrijeme honorarac u Večernjem, u Vjesniku. Već sam pisao i za Arenu, Studio, Vikend… U Večernjaku je izašao moj tekst „Nježni dlanovi tatinih sinova“. Pisao sam o tome kako političari šalju djecu na školovanje, atraktivna putovanja… Bilo je bure. Odletio je urednik, a ja sam se u glavi definitivno „prešaltao“ prema reporteru. Ponudili su mi stalno mjesto u Areni i s radošću sam to prihvatio. Ugledni i tiražni tjednik s raznovrsnim temama omogućio mi je da pišem o svim mogućim temama koje okružuju čovjeka, a ne da budem ukalupljen unutar nekog sektora u dnevnopolitičkom novinarstvu, u nekom stolcu, u tzv. salonskom novinarstvu. Silno me privlačio teren, putovanja, živi ljudi i njihove sudbine.

Tko su Vam bili novinarski uzori?

Jedan od najvećih svakako moj mentor, prijatelj, kolega, kao drugi otac, sjajan novinar Drago Kastratović, pravi sveznadar i novinarski bard, kojeg su „strijeljali“ u čuvenom VUS-u nakon pada Hrvatskog proljeća i nisu mu dali da radi ono što je najbolje znao – pisati, biti novinar. Volio sam kako piše Veselko Tenžera, nadahnuto, stilistički sjajno. Peru Zlatara kao znatiželjnog reportera, koji se okušao na svim područjima, briljantni Ive Mihovilović Spectator, sjajan u vanjskopolitičkim i međunarodnim zbivanjima… Na televiziji sam volio vrckavu retoriku Miroslava Lilića, cijenio emisije Saše Zalepugina, sjajne kvizove Laze Goluže, njegovu „Kviskoteku“ u kojoj sam i ja surađivao… I kod Saše i kod Laze mladi su se učili zanatu.

Koga ste osobite cijenili od svojih sugovornika i ljudi koje ste kao novinar i urednik sretali?

Život je nikad zatvorena knjiga, a ja sam to doživljavao kao nešto što valja ispuniti ljudima. Moj mentor me naučio – uzmi veliku i debelu bilježnicu i sve piši. Kad ju ispuniš, napiši na njoj godinu i uzmi drugu. Eto, u njoj je i susret s najstarijim žiteljem bivše nam države. Na pitanje kako je poživio tolike godine, rekao je: „E moj sinko, kada sam god mogao sjediti, nisam stajao, a kada sam mogao ležati, nisam sjedio“. Nenadmašni glumac Fabijan Šovagović uvijek me oduševljavao svojom širinom, znanjem, mudrošću. Drago mi je što sam se našao u domu Otta Franka, oca Anne Frank, čiji je dnevnik prisutan u cijelom svijetu. Ili razgovori sa Simonom Wiesenthalom, lovcem na nacističke zločince. Pa radost kada sam u križaljci vidio pitanje: glumica Ita? Odgovor je – Rina. Ili obrnuto. Mislio sam da je to neki „štos“, a potom istraživao i našao joj se u domu. Ita Rina, rođena u Divači, bila je najistaknutija filmska zvijezda u SAD-u s ovih prostora. To su samo neke crtice, neke posebnosti.

Najveći dio novinarske karijere provodite u Areni, koja je imala ogromne tiraže za današnje pojmove. Zbog čega je to bilo tako?

Prvo, bila je to jedna zdrava, prijateljska sredina, s Vinkom Česijem kao glavnim urednikom, sjajnim čovjekom s odličnim novinarskim „klikerima“. Ako si imao dobru temu, mogao si i na kraj svijeta, a mene su opčinjavala putovanja. Ma, bilo je ponuda iz svih mogućih redakcija, ali tu sam napredovao od mlađeg suradnika sve do urednika inozemnog izdanja – Sirene, koje se bavilo našim ljudima što žive u svijetu. Za mene je to bio još veći izazov. Putovanja po cijelom svijetu, tako da sam se našao među našim ljudima lovcima na krokodile, koji su živjeli u Kanadi, kao i među našima koji su bili lovci na drago kamenje – opale – u divljini, među klokanima. A što se tiče visoke naklade Arene – i 300 tisuća prodanih primjeraka – valja reći da je to bila revija koja je pisala o svemu što je zaokupljalo tzv. običnog malog čovjeka, revija za ruralnu sredinu, što se danas u novinarstvu silno zanemaruje.

No radili ste i za druga Vjesnikova izdanja... Dakle, mogli ste se okušati na raznim područjima i u raznim novinarskim formama. Što Vam je bilo najdraže i gdje ste se najbolje osjećali?

U mislima sam uvijek koketirao s televizijom, ali opet – reporterski. Tako se kamera našla i u domu Otta Franka, pa Ite Rine, pa među lovcima na opale… kad sam radio za Arenu. Iz moje „mentorske“ bilježnice izvlačio sam (ne)obične osobe s kojima sam nekad razgovarao za igru detekcije, gdje su se natjecatelji odlučivali za osobe A, B i C u popularnoj seriji „Kviskoteka“, radio priloge o zanimljivim ljudima za „Nedjeljom popodne“ i „Sastanak bez dnevnog reda“… Uz reporterski posao uvijek me zanimala akcija, zato sam neko vrijeme u Areni i bio urednik reportaža i akcija. Nekom zgodom čovjek je tvrdio kako je napravio bolju violinu od čuvenog graditelja Antonija Stradivarija. Rekao sam mu da ćemo dovesti našeg poznatog violinistu Josipa Klimu da ju isproba. A on je rekao: „Ako maestro Klima kaže da violina nije bolja, bacit ću je u peć“. Već je to bio izazov za reportažu. Nažalost, prelijepa je violina završila u peći.

Je li novinarski posao u izdanjima koja se nisu previše doticala politike bilo lakše raditi i je li bilo pritisaka?

Mislim da taj posao ne treba uopće dijeliti na nešto teže ili lakše. Odgovornost mora biti svugdje prisutna, bitka za veću nakladu također. Jednom sam izazvao buru kad sam kao direktor i glavni urednik Vjesnikove press agencije, unutar koje je bilo dvadesetak izdanja, na pitanje što je teže uređivati politički tjednik Danas ili reviju Erotika rekao: „Mislim da je u Erotici teže, jer još nitko nije pronašao onu tanku nit ili granicu koja erotiku dijeli od pornografije, a u politici su uvijek određene neke granice“. U ono vrijeme bila je to izjava koja se mnogima nije svidjela, pa ni kolegama koji su se osjećali „važnijima“ ako su radili u listovima koji su imali u zaglavlju ono – politički.

Sredinom osamdesetih postajete glavni urednik i direktor Vjesnikove press agencije (VPA), koja izdaje kultne romane i stripove Alan Ford, Sirius, Laso, Trag, Život i mnoga druga izdanja. To su bila vrlo tiražna izdanja... Primjerice Laso je izlazio potkraj osamdesetih u 60 tisuća primjeraka. Naravno, danas je to nemoguća misija. No jesu li se bar malo mogle održati te tiraže, jer u drugim zemljama to još uvijek funkcionira?

Bio sam prvi novinar u povijesti kuće koji je bio istovremeno i direktor i glavni urednik. Bio je to moj uvjet da stanem na čelo kada je VPA upao u krizu. Naprosto, bilo je lakše rješavati probleme, pokretati nova izdanja ako si kreativne odluke mogao donositi sam. Vidio sam da direktori gledaju samo financije, a ne i žurnalistički razvoj. Brzo se pokazalo da sam bio u pravu. Jer VPA je napredovala. Moram reći da je Laso imao i 90 tisuća, Laso specijal i 100 tisuća tiraže. Trag, koji je kroz prve romane promovirao danas akademika Pavla Pavličića, imao je nakladu i od 64 tisuće, ljubić Život i do 90 tisuća primjeraka. Sirius je dva puta proglašavan najboljim časopisom toga žanra u Europi. Naklada mu je bila i 40 tisuća primjeraka, Alanu Fordu i do 75 tisuća, a strip za najmlađe Tom i Jerry dosezao je nakladu od 86 tisuća primjeraka. Odgovor na pitanje je li se nešto moglo održati je – da! Konačno, neka od tih izdanja i danas izlaze kod nekih malih izdavača u malim nakladama. Svemu je bio kraj kad je nekoliko „genija“ dobilo dopuštenje da se počnu rastakati i čerupati izdanja kuće Vjesnik za svoje privatne interese.

Pokretač ste tiražnih revija TOP, Draga, Erotika i drugih izdanja. No rijetka su se izdanja do danas održala. Naravno da je tome uvelike pridonio internet, no je li bilo još nekih faktora koji su to pospješili?

U vrijeme socijalizma puno tabua bilo je teško pokrenuti reviju Erotika, koja je dostigla nakladu od nezamislivih 500.000 primjeraka i još 100.000 u Mađarskoj. Bili smo prva revija u Hrvatskoj koja je svoju licencu prodala drugoj zemlji. Sjećam se i danas ljubomore među novinarima u Hrvatskoj. Umjesto pohvala i radosti što nam je uspjelo izvesti reviju bilo je naslova u novinama poput: „Kako smo Mađarima uvalili Erotiku“. Pazite, uvalili, a za svaki je broj u kuću Vjesnik dolazilo 100.000 dolara! I još nešto. Mađari su je kupili zbog sadržaja, koji je tada bio sofisticiran, a ne zbog fotografija. Pazite samo neka imena urednika, novinara, književnika i stalnih suradnika. Urednici su bili Igor Mandić, Tahir Mujičić, Pero Kvesić, priče su pisali Zvonimir Majdak, Alojz Majetić, Predrag Raos, Tomislav Sabljak, Tito Bilopavlović… Kolumne je pisao Nino Pavić, pisala je i Jelena Lovrić, fotografirao pokojni Ivo Pukanić. Pothvat je bio i to što smo cijelu reviju na mađarskom radili u redakciji i tiskali u Zagrebu. Danas su specijalizirani portali oteli tu publiku, oni su brži, raznovrsniji. Papirnato novinarstvo na neki način umire i ne treba žaliti za starim danima. Jednostavno, danas takav projekt ne bi uspio. I druga izdanja na papiru bilježe veliki pad naklada.

 

Kako ste otišli iz Vjesnikove kuće? Kao direktor na računu ste ostavili velike novce. Što se poslije događalo....

Kada je počelo veliko HDZ-ovo pospremanje po kući Vjesnik, mene su smijenili faksom, bez riječi, dok sam bio na putu…Ni danas ne znam zašto. Zamjenik mi je javio da za direktora dolazi Hrvoje Hitrec, inače moj prijatelj iz škole, iz kvarta. U trenutku smjene bili smo najuspješniji u kući Vjesnik s milijun maraka na računu, s dvadesetak izdanja, s razvijenom agencijskom djelatnošću… Nudili su mi neki novi projekt revije za koju sam rekao da neće izaći više od tri broja. Nisam prihvatio. Tražio sam dva mjeseca plaćenog odmora, jer nikada čestito nisam bio na odmoru. Neki mi rekoše da sam lud. Odgovorio sam kako će vrijeme pokazati tko je lud. Osnovao sam tvrtku Hit press, možda prvu novinsku u Hrvatskoj, krenuo od nule, od ljubavnog romana „Romeo & Julia“, a počeo je rat i bilo je teško naprijed s ljubićima. Ali, na kraju smo pokrenuli nekoliko izdanja i uspjeli.

Devedesetih ste imali i problema s porezom na šund za Erotiku, a vaša konkurencija je to uspjela izbjeći?

Za vrijeme bivše države sva su erotska izdanja imala dodatni porez. Tako i Erotika. Kad sam ju počeo privatno izdavati, uredno su mi uzimali porez, a konkurenciji nisu. I onda je pokojni Ivo Pukanić, kojem sam bio šef u VPA, sve raskrinkao u Globusu. Kako je tiskara ta koja je prijavljivala tiskanje poreznoj, za podobnog vlasnika konkurencije, koji je izvisio u politici, za poreznu su otisnuti čedni primjerci. Ma, ne želim spominjati imena tih ljudi jer mi je i danas muka od njih koji su igrali šah dok sam ja crnčio u kući Vjesnik. Otkrio sam prijevaru jer se moje izdanje mnogo bolje prodavalo, a s istom cijenom kao konkurencija nije moglo na zelenu granu. Kad je pukla afera, naglo su nam i porasli prihodi.

Vjesnikova zgrada zjapi prazna, nema više dnevnika Vjesnik, ni Arene, ni revijalnih izdanja, ostao je samo Večernji koji je preseljen u Buzin... Kako gledate na to, kao čovjek koji je proveo više od dva desetljeća najpotentnijeg radnog vijeka u toj kući?

Jadno, tužno. Bio sam prije koju godinu neko vrijeme gore na zadnjem katu, gdje je Radio Soundset plavi, dok sam uređivao portal Javno.hr. Slika je strašna, avetinjska. Nekad najjača novinska kuća u ovom dijelu Europe. Ali kao da je to jedina stvar koja je ubijena i opljačkana privatizacijom devedesetih na tzv. hrvatski način. Samo, o famoznoj privatizaciji u novinama bilo je najmanje priče u medijima. Eto jedne zanimljivosti koja se tiče moje kože. Bio sam godinama netko u toj kući, u Areni, u VPA, a nikad nisam dobio ništa, niti jednu dionicu, a mnogi su dobili dionice. Ma nije mi žao, ali tek da kažem. Po meni je i sramota hrvatskog novinarstva da je dnevni list Vjesnik nestao. Umjesto da se dalo da ga preuzmu i vode oni koji znaju i hoće, oni koji imaju iza sebe rezultate, politikantstvo ga je gurnulo u bespovratnu crnu rupu.

Danas ste kolumnist u Glasu Slavonije i glavni urednik portala Totalinfo.hr. Nema posustajanja?

Držim se i danas nekih svojih izjava koje su mi zamjerali oni koji se boje istine. Lako je doći na mjesto glavnog urednika nekog uhodanog projekta – novina, televizije, portala, radija. Možeš biti nešto uspješniji ili manje uspješan, pa će te maknuti. Ali malo je onih koji su izmislili projekt, stali mu na čelo i digli ga u visine. I portal koji uređujem ima te ambicije i rezultati su sve bolji. A što se kolumne tiče, za Glas Slavonije pišem već nekoliko godina. Dokazujem nekima koji su se rugali kolegama u tzv. žutoj štampi da nije umjetnost pisati ni političku kolumnu ako imaš znanje, stav i onu stvar. Posustajanje? Samo kada dođe prirodni kraj života. Nikada nisam bio na bolovanju, uvijek sam radio i pisao, članci su mi izlazili i kada sam bio u vojsci, kada sam operirao kralježnicu, bio na rehabilitaciji…

Koliko naša cehovska udruga može pomoći u ozdravljenju ili saniranju novinarstva?

Silno. Ali i taj je „ceh“ desetljećima zatvoren. Sjećam se kad sam govorio, još u Jugi, da bi studenti novinarstva prvu godinu trebali odmah u novine, drugu na radio, treću na televiziju, a četvrtu u nove medije… Ni danas nije napravljen značajan pomak, a „ceh“ šuti. Sjedio sam pet godina u Vijeću za elektroničke medije što ga na prijedlog Vlade bira Sabor. Bio je to prvi saziv u kojem smo sami pisali stotine akata, upoznao sam više od 150 lokalnih radiopostaja, dvadesetak televizija, probleme…Tada je govoreno o osnivanju Vijeća za medije. Ima li ga, što ono radi, čime se bavi, o kome vijeća? Nema ga. U Hrvatskoj prema postojećim zakonima i propisima još uvijek može medij pokrenuti svatko, znači ne mora biti profesionalni novinar s nekakvim ugledom, stažem. A da bi otvorio mesnicu, moraš biti mesar. Govorilo se o novinarskim licencama i – ništa. Govori se o freelancerima a da se uglavnom nikad nitko nije tom temom pozabavio kako valja. To bi, prema značenju te riječi prihvaćenom u čitavom svijetu, u novinarstvu trebali biti ljudi koji mogu živjeti od svog novinarskog imena i prezimena. Ima li takvih? Koliko ih je? Bojim se da ih nema. Ili naljepnica „press“ – što ona uopće znači u nas, tko se uopće bori da ona barem u gradu u kojem obavljaš posao nešto znači? I završno: zašto HND ne može imati politički i društveno angažirane novine kraj tolikog broja članova i nezaposlenih novinara. Novine koje bi bile na tržištu, koje bi se prodavale, od kojih bi jedan broj ljudi mogao živjeti, a mogle bi biti i važan čimbenik u borbi za pluralizam medija, mjesto gdje se sučeljavaju mišljenja o najvažnijim problemima Hrvatske. Ili svoj radio, da ne kažem televiziju.

Novinar danas i novinar jučer dva su svijeta. Kako Vi na to gledate?

Novinar danas često je autocenzor i rob vezan lancima novoniklih medijskih gazda od kojih neki nikad nisu vidjeli kako izgleda redakcija ili misle da je onaj nekadašnji regal gdje su se slagale novine dio namještaja, što nažalost misle i neki studenti novinarstva. Mnogi su novinari danas prestrašeni za svoja radna mjesta, za golu egzistenciju. U sjeni i pod patronatom svojih velikih gazda – vlasnika medija – znaju što smiju, a što ne smiju, koga će dirnuti, napasti i sahranjivati, a koga će zaobići u širokom luku ili pak glorificirati i slaviti. Sve je podređeno medijskim gazdama i profitu, pa je za neke nemoguće ili delikatno pisati o aferama nekih tajkuna i drugih koji drže kesu. Trči se za senzacijama, love se ljudi uz indijanske pokliče i skidaju im se skalpovi bez odgovornosti i bez kriterija. Mislim da su srušeni mnogi vrijednosni sudovi i kriteriji, i to ne samo u novinarstvu. Ma, žutila je danas u politici, u kulturi, na estradi… Danas se čudim kako neki mediji, posebno portali, sustavno pišu laži, blate ljude, skupljaju tužbe ili ih uopće nitko više i ne tuži, jer kažu da ne žele s njima imati posla. To nije dobro za razvoj novinarstva i kritičke riječi.

Imaju li današnji mladi koji se opredjeljuju za novinarsku karijeru perspektivu u našoj profesiji?

Jedan mi je sin novinar, profesionalac, neka mi bude dopušteno reći, jedan od rijetkih koji je u 20 godina prošao sve – nekoliko godina u novinama, pa na televiziji, na radiju, na portalu i u medijskom servisu. Tužno, ali istinito – nezaposlen je. Radi honorarno. Ne bih želio da je to perspektiva mladih, ali me je strah da je tu negdje. Novinar biti više nije nešto tako važno, popularno; danas bi mladi rekli cool. Uz to što je u novinarstvu sve manje kruha, nestaje i toplina redakcije, nestaju druženja, internet je na neki način ubio i putovanja, novinarske izazove, istraživačko novinarstvo… Pa sve piše na internetu. Strah me za mlade, jer je ovo neko vrijeme u kojem se uspijeva preko noći bez znanja i pokrića, čudno vrijeme modnih mačaka, pevaljki i cajki za jednokratnu upotrebu i raznih gurua. Nadam se da se neće uskoro početi pojavljivati i novinarski gurui.

Autor ste i nekoliko knjiga, pisac, pjesnik... Puno toga ste spojili u svojoj karijeri. Jeste li zadovoljni?

Bit ću zadovoljan kad završim sve, a to neću stići jer u novinarstvu i pisanju uvijek bih još. Izazovi i izazovi. Zadovoljan sam onime što sam postigao u novinarstvu, ali nisam zato dospio sve što sam želio na planu književnosti. Eto primjera. U raznim čitankama za osnovnu školu, Radosti, Smibu, Modroj lasti, Zovu, Prvom izboru…i drugim časopisima za djecu imam razasuto više od 700 pjesama. To je deset knjiga, a ja nemam ni jednu zbirku pjesama za djecu. Do sada sam izdao zbirku pripovjedaka za djecu „Anđele, čuvaru moj“, koja će uskoro doživjeti treće izdanje, pa knjigu kajkavskih stihova „Violina mog živlenja“, štokavskih stihova „Ja, onaj s druge strane“… Kazališne predstave za djecu izvođene su mi u nekoliko kazališta, a „Snježni grad“ je izašao na nosaču zvuka u drugom izdanju. Pisao sam stihove za glazbene festivale, a najviše za Festival kajkavskih popevki. Izdao sam i nosač zvuka. Sada, kad dospijem, paralelno dovršavam tri svoje knjige. Jedna je zbirka pjesama za djecu – konačno, a druge dvije neka budu mala tajna do promocije, nadam se ne kasnije od proljeća. Sređujem i svoju bogatu arhivu članaka, televizijskih priloga. Pokušavam načiniti popis svih knjiga kojima sam okružen. A s portalom je dosta posla. Raduje me što opet radim s mladim ljudima. Tada još manje osjećam godine.

 

BIOGRAFIJA

Milivoj Pašiček je rođen u Zagrebu 1946. godine. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu.  Od 1974. godine radi u kući Vjesnik kao reporter i urednik u Areni, te urednik inozemnog izdanja Sirena, glavni i odgovorni urednik Romana i stripova, a od 1986. godine direktor, te glavni i odgovorni urednik VPA (Vjesnikova press agencija). Uz agencijsku djelatnost, kao glavni urednik potpisivao je kultne romane i stripove – Alan Ford, Laso, Trag, Život, Sirius. Pokretač je tiražnih revija Top, Draga, Erotika i drugih.

Pisao je za Vjesnik, Večernji list, VUS, Start, Studio, Vikend, Delo, Teleks i mnoge druge novine, časopise i revije. Bio je suradnik u najpopularnijim televizijskim emisijama „Nedjeljom popodne“, „Sastanak bez dnevnog reda“ i „Kviskoteka“.

Od 1994. godine vlasnik je i glavni urednik izdavačke kuće Hit press, koja uspješno objavljuje niz revija, časopisa i knjiga. Godine 2004., na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, Državni sabor Republike Hrvatske imenovao ga je u Vijeće za elektroničke medije na mandat od pet godina. Bio je i glavni urednik portala Javno.hr, a trenutno je kolumnist Glasa Slavonije i glavi urednik portala Totalinfo.hr.

Autor je nekoliko kazališnih predstava za djecu, među kojima su najpoznatije „Priča o dječaku i psu“ i „Snježni grad“, koje su premijerno izvedene u Zagrebačkom kazalištu lutaka, a izašle su i na nosačima zvuka.U Zagrebačkom kazalištu lutaka pisao je songove za predstave „Robinzon na zlatnom otoku“, „Priča o hrabrom psiću i malom medvjediću“, „Psić i mačkica“ i mnoge druge.
Pjesme i pripovijetke za djecu uvrštene su mu u mnoge čitanke iz književnosti za osnovne škole.

Kajkavske pjesme objavljene su mu u mnogim zbornicima i časopisima, te mnogo puta nagrađivane. Piše pjesme za glazbene festivale, posebno za Festival kajkavske popevke u Krapini, na kojem je osvajao mnoge nagrade. Objavio je knjige „Anđele, čuvaru moj“, zbirku pripovijedaka za djecu, (uskoro i treće izdanje), „Violina mog življenja“, zbirku pjesama na kajkavskom, „Ja, onaj s druge strane“, zbirku pjesama na štokavskom.

Za svoj je književni i novinarski rad više puta nagrađivan, a 1979. godine za svoje je reportaže osvojio Zlatno pero Hrvatskog novinarskog društva. Član je HND-a, Hrvatskog društva pisaca i aktivist u mnogim drugim društvima.