Aktualno > Vijesti

Novinari na sudovima

23.10.2020.

Godinama već novinare se tuži o čemu svjedoči i brojka od oko tisuću tužbi podnesenih protiv novinara, koji samo rade svoj posao. No mnogi novinari vode i iscrpljujuće i mukotrpne sudske sporove protiv poslodavaca koji su im iz razno, raznih razloga, uglavnom neopravdanih, uručili otkaze. Među njima je i Igor Došen, koji dugi niz godina vodi sudski spor protiv svog poslodavca, a trenutno iščekuje odluku Vrhovnog suda o reviziji slučaja i ističe da je  očekujem uz umjereni optimizam. Cijelu priču i tijek postupka kolege Igora Došena donosimo u nastavku i u cjelosti, bez uredničkih intervencija.  

Kada sam prije gotovo šest godina pokretao sudski postupak protiv poslodavca (Slobodne Dalmacije) zbog nezakonitog otkaza, mnogi su me upozoravali da Marijan Hanžeković (koji je u međuvremenu preminuo) i njegov odvjetnički ured (koji zastupa S. Dalmaciju) „imaju veze na svim sudovima“. Premda sam toga itekako bio svjestan, ipak sam nastavio voditi pravnu bitku. Na sudskim ročištima sam se samostalno zastupao, uz savjetodavnu pomoć stručnjaka za radno pravo, pa sam tako u tužbi ukazao na čitav niz prekršenih zakona na moju štetu. Jedan od najvećih propusta bio je to što poslodavac, prije donošenja odluke o otkazu, nije proveo zakonito savjetovanje s radničkim vijećem, kome nije dostavio niti jedan dokument vezan za moj slučaj, a što je ono konstatiralo u svome očitovanju.

Sutkinja Općinskog radnog suda u Zagrebu Melanija Centner, koja je vodila postupak u povodu moje tužbe, sve je to potpuno ignorirala, kao i drugostupanjski (Županijski) sud u Bjelovaru, donijevši presude protiv mene. No, taj je podatak, a temeljem moje revizije, relevantnim uzelo vijeće Vrhovnog suda, koje je ukinulo presude nižestupanjskih sudova i vratilo predmet na ponovno suđenje. Vezano za to, Slobodna Dalmacija je u svom odgovoru na moj podnesak, navela kako je Vrhovni sud pogrešno (ma gotovo nestručno) donio tu odluku, a to je na jednom ročištu istaknuo i njen odvjetnik, dok je u sudskom hodniku on i znatno grublje prokomentirao to revizijsko rješenje, nazvavši ga „glupim“ i „kretenskim“. Vrhovni sud je, inače, tom odlukom naložio da se utvrdi je li u inkriminirano vrijeme poslodavac, možda, naknadno predao radničkom vijeću neki dokument kao odgovor na njegovo očitovanje. Time je, na žalost, a kako je rekao moj odvjetnik kojega sam angažirao u revizijskom postupku, „otvorio prozor“ odgovornima u Slobodnoj Dalmaciji da izrade podnesak i predstave ga kao da datira iz vremena „pregovora“ s radničkim vijećem i predaju ga sudu kao dokaz u postupku. No, i u tom i takvom „papiru“ navodi se isključivo viđenje uprave (s neistinitim navodima o ugovorenom mjestu moga rada, obvezi uzdržavanja i dr.), bez ikakve popratne dokumentacije, za koju je radničko vijeće konstatiralo da mu nije dostavljena.

  U odgovoru na taj podnesak moj je odvjetnik naveo niz činjenica koje ukazuju da se očito radi o antidatiranoj, naknadno izrađenoj, krivotvorenoj „ispravi“, koja čak i po svojoj strukturi, formi, načinu pisanja, potpuno odudara od sličnih „pismena“ iz tog vremena, a uz to je i bez urudžbenog broja i potpisa osobe koja ga je zaprimila. Da je taj „novouskrsli“ dokumet doista postojao u inkriminiranom vremenu, sasvim sigurno bi ga zastupnici S. Dalmacije odmah bili predali sudu kao dokaz. Pa nisu oni toliko naivni da ne bi dostavili u sudski spis taj podnesak, a predali su sudu kao dokaz, između ostalog, mišljenje radničkog vijeća koje im nikako ne ide u prilog. No, možda o njima dovoljno govori i podatak da su u odgovoru na moju ponovnu žalbu (koju sam podnio nakon što je spomenuta sutkinja ponovno donijela presudu protiv mene), a u kojoj sam tražio ukidanje prvostupanjske presude - oni ponovili to isto (iako je ona u njihovu korist), a kad su kasnije uvidjeli što su napisali, poslali su sudu ispravak.

  Ja sam, inače, podnio splitskom Općinskom državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja iz Slobodne Dalmacije zbog krivotvorenja spomenutog dokumenta. No, iz razgovora s policijskom službenicom koja je radila na tom predmetu, shvatio sam da su policijski izvidi provedeni prilično površno, bez uvida u originalne dokumente i kompjuter na kome je kreiran taj dokument...

  Kao „dokaz“ da se ipak radi o „pravovaljanom“ dokaznom materijalu (premda je moj odvjetnik naveo da se i iz zrakoplova vidi da je krivotvoren), S. Dalmacija je predložila svjedočenje bivše predsjednice radničkog vijeća. Ona je dala iskaz dvolično, kontradiktorno i očito preplašeno, nemušto pokušavajući dati legitimitet tom dokumentu, govoreći kako ga se ona ne sjeća, ne zna zašto ga nije potpisala prilikom (navodnog) preuzimanja, nije ga pronašla u svojoj arhivi, ali ako piše da ga je preuzela, onda je valjda tako i bilo. Radi se, inače, o osobi koja je u očitom „sukobu interesa“ jer bi kao članica radničkog vijeća trebala zastupati radnike, ali je ujedno i zaposlenica pravne službe Slobodne Dalmacije koja zastupa poslodavca, a kome se i priklonila u svome svjedočkom iskazu (vjerojatno i radi „kupovanja“ svog radnog statusa, odnosno izbjegavanja otkaza, jer je u internim razgovorima govorila da je izvrgnuta mobingu i prijetnjama od strane šefova). Radi potpunog uvida u ovu problematiku navest ću i kako, recimo, u obrazloženju otkaza kolegi Šenolu Selimoviću piše da se radničko vijeće nije tome protivilo.

  Kao što sam već naveo, nije jedini krimen uprave S. Dalmacije u mom slučaju nesavjetovanje s radničkim vijećem onako kako je to propisano zakonom, a koje je u svome mišljenju navelo kako, između ostalog, nije dobilo na uvid čak niti moj ugovor o radu, kako bi (u)vidjelo je li mi mjesto rada isključivo Zagreb. E, upravo je tu, očito i  „kvaka“ što im taj dokument nije dostavljen, jer me poslodavac u otkazu vezao isključivo za zagrebačko dopisništvo (koje je ukinuo), premda mi u ugovoru izričito piše kako je mjesto rada Zagreb (kao teritorijalna jedinica, dopisništvo se uopće ne spominje), ili po potrebi negdje drugdje u Hrvatskoj. Problem je, dalje, i u tome što je poslodavac, kako bi zaobišao nužne zakonite radnje prilikom „selekcije“ zaposlenika, a sve to kako bi se riješio pojedinih djelatnika, one koje je odlučio zadržati – fiktivno prebacio u Jutarnji list. Oni su, kao svjedoci, istaknuli na sudu da su i dalje radili za Slobodnu Dalmaciju (kao da se ništa nije promijenilo), koristili press iskaznice i pisali u sustavu „Story Editor“ S. Dalmacije, od čijih urednika su i dalje dobivali narudžbe tekstova, dežurali vikendima i blagdanima za tu novinu, iz koje su im slali i izvješća o (ne)ispunjavanju radne norme... Pojedini urednici splitskog dnevnika su im čak znali reći: „Ne zaboravite da vas mi i dalje plaćamo.“ Tu se, prema mišljenju upućenih osoba, radilo i o njihovom prikrivenom radnom odnosu (sa S. Dalmacijom). Sve je to sutkinji Melaniji Centner bilo nevažno, odnosno irelevantno..

  Ona je u presudi navela kako tim svjedocima „ne poklanja vjeru“ jer su dali iskaze suprotne od jedine svjedokinje Slobodne Dalmacije (tadašnje izvršne direktorice), koja je, između ostalog, rekla  kako njoj situacija u Zagrebu nije poznata, a onda ipak govorila o radu spomenutih novinara, potpuno suprotno od onoga što su oni (po)svjedočili. Stavio sam prigovor na (ne)istinitost njenog iskaza, kao uostalom i neke druge kolege koje su ranije tužile S. Dalmaciju, a ona se pojavljivala na sudu svjedočeći protiv njih (kao i protiv mene), poslovično „zaobilazeći istinu“.

  Nakon ponovljenog postupka spomenuta je sutkinja u presudi, pak, naznačila kako spomenutim svjedocima ne vjeruje, zatim da im vjeruje, ali da su njihovi iskazi nerelevantni. Sutkinja Centner je, dalje, navela kako me poslodavac u novoj organizacijskoj strukturi rada imao pravo otpustiti, premda to nije navedeno kao razlog mog otkaza već pad poslovne aktivnosti i prihoda. No, odgovorne osobe u splitskom dnevniku su i u tome bile kontradiktorne jer su u izvješću za prethodnu godinu, a koje je neposredno prethodilo mom otkazu, navele značajnu (višemilijunsku) financijsku dobit, a nije nevažno istaknuti i da su nekim „zaslužnim“ bivšim urednicima tada isplaćene velike otpremnine (u iznosima od više stotina tisuća kuna) prilikom odlaska u mirovinu, te je bilo angažirano troje „skupih“ kolumnista da pišu u Slobodnoj – Višnja Starešina, Ivica Šola i Tihomir Dujmović. 

  Sutkinja Centner je obje prvostupanjske presude napisala izuzetno opširno, svašta je u njih „utrpala“, pa i stvari koje nisu predmet postupka, a obrazloženje je konotirala – kao da se raspravlja sa mnom. Od početka sam se pitao zbog čega je ona bila tako i toliko pristrana (što je moj odvjetnik u žalbi okarakterizirao, napisavši da se postavila kao pravni skrbnik Slobodne Dalmacije). Nedavno sam, pak, doznao da je njen suprug član uprave Erste banke te da odvjetnički ured Hanžeković i partneri, između ostalog, vrši ovrhe za tu instituciju, a da je i sam Hanžeković poslovao s tom bankom. Dakle, S. Dalmaciju u ovom mom predmetu zastupa spomenuti odvjetnički ured, koji je poslovni partner tvrtki u kojoj je sutkinjin muž visokopozicionirani zaposlenik! Da sam taj podatak znao tijekom postupka, svakako bih tražio izuzeće sutkinje Centner. Svemu ovome još mogu dodati i njenu bahatost i neljubaznost (čak joj je nakon objave presude „teško bilo“ odgovoriti mome odvjetniku i meni na pozdrav „doviđenja“). Da i ne govorim o tome kako je bespotrebno mjesecima „držala“ spis (s mojom ponovnom revizijom) umjesto da ga je „u razumnom roku“ (jer radi se o radnom sporu, koji bi trebao biti žuran) poslala na Vrhovni sud na daljnje postupanje, zbog čega sam se dopisom požalio predsjedniku Općinskog radnog suda.

  Njenu je prvu presudu prilično površno potvrdio Županijski sud u Bjelovaru, praktično se i ne osvrnuvši na navode iz moje žalbe, već je samo ponovio nekoliko rečenica sutkinje Centner iz obrazloženja presude. Nakon što sam podnio drugu žalbu, ona je ponovno „otišla“ na bjelovarski sud, koji ju je držao dva mjeseca „u ladici“, da bi se onda „proglasio“ nenadležnim. Spis je, potom, prebačen zagrebačkom Županijskom sudu koji je brzopotezno (da ne kažem brzopleto i također površno) odbio moju žalbu, navevši, između ostalog, i kako ja nisam dokazao da je bilo slobodnih mjesta u nekoj drugoj radnoj jedinici (dopisništvu), kao da ja to mogu znati.

  Na kraju još mogu konstatirati kako odluku Vrhovnog suda (o mojoj reviziji) očekujem uz umjereni optimizam. Neki će reći kako je optimist, zapravo, neobaviješteni utopist. Možda spadam u tu kategoriju, ali se ipak nadam konačnoj pravdi.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Uprava Slobodne Dalmacije je, uz nesebičnu pomoć pojedinih urednika u tom listu, mobingom i raznim vrstama pritisaka bezuspješno pokušavala iznuditi da sam dam otkaz. Tako su mi, između ostalog, „iza leđa“ (u vrijeme dok sam bio na godišnjem odmoru) otkazali najam prostorije u kojoj sam radio, a temeljem toga su mi bile pobacane u smeće sve stvari (prije svega cjelokupna poslovna dokumentacija). To sam prijavio policiji, koja je prilično traljavo obavila posao, a taj predmet već godinama „leži“ u tko zna čijoj ladici. Zatim, urednici me u to vrijeme danima nisu zvali da mi naruče neki tekst, niti su objavljivali članke koje sam im samoinicijativno slao, da bi mi, potom, na kućnu adresu poslali upozorenje kako ne ispunjavam radnu normu! A ranije, prije svega toga, kolegica Hajdi Karakaš Jakubin i ja dobili smo upozorenje pred otkaz jer nismo izvijestili s tajnog sastanka tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića s mađarskim kolegom, u vezi afere „Ina – MOL“!

 

Igor Došen

Godinama već novinare se tuži o čemu svjedoči i brojka od oko tisuću tužbi podnesenih protiv novinara, koji samo rade svoj posao. No mnogi novinari vode i iscrpljujuće i mukotrpne sudske sporove protiv poslodavaca koji su im iz razno, raznih razloga, uglavnom neopravdanih, uručili otkaze. Među njima je i Igor Došen, koji dugi niz godina vodi sudski spor protiv svog poslodavca, a trenutno iščekuje odluku Vrhovnog suda o reviziji slučaja i ističe da je  očekujem uz umjereni optimizam. Cijelu priču i tijek postupka kolege Igora Došena donosimo u nastavku i u cjelosti, bez uredničkih intervencija.  

Kada sam prije gotovo šest godina pokretao sudski postupak protiv poslodavca (Slobodne Dalmacije) zbog nezakonitog otkaza, mnogi su me upozoravali da Marijan Hanžeković (koji je u međuvremenu preminuo) i njegov odvjetnički ured (koji zastupa S. Dalmaciju) „imaju veze na svim sudovima“. Premda sam toga itekako bio svjestan, ipak sam nastavio voditi pravnu bitku. Na sudskim ročištima sam se samostalno zastupao, uz savjetodavnu pomoć stručnjaka za radno pravo, pa sam tako u tužbi ukazao na čitav niz prekršenih zakona na moju štetu. Jedan od najvećih propusta bio je to što poslodavac, prije donošenja odluke o otkazu, nije proveo zakonito savjetovanje s radničkim vijećem, kome nije dostavio niti jedan dokument vezan za moj slučaj, a što je ono konstatiralo u svome očitovanju.

Sutkinja Općinskog radnog suda u Zagrebu Melanija Centner, koja je vodila postupak u povodu moje tužbe, sve je to potpuno ignorirala, kao i drugostupanjski (Županijski) sud u Bjelovaru, donijevši presude protiv mene. No, taj je podatak, a temeljem moje revizije, relevantnim uzelo vijeće Vrhovnog suda, koje je ukinulo presude nižestupanjskih sudova i vratilo predmet na ponovno suđenje. Vezano za to, Slobodna Dalmacija je u svom odgovoru na moj podnesak, navela kako je Vrhovni sud pogrešno (ma gotovo nestručno) donio tu odluku, a to je na jednom ročištu istaknuo i njen odvjetnik, dok je u sudskom hodniku on i znatno grublje prokomentirao to revizijsko rješenje, nazvavši ga „glupim“ i „kretenskim“. Vrhovni sud je, inače, tom odlukom naložio da se utvrdi je li u inkriminirano vrijeme poslodavac, možda, naknadno predao radničkom vijeću neki dokument kao odgovor na njegovo očitovanje. Time je, na žalost, a kako je rekao moj odvjetnik kojega sam angažirao u revizijskom postupku, „otvorio prozor“ odgovornima u Slobodnoj Dalmaciji da izrade podnesak i predstave ga kao da datira iz vremena „pregovora“ s radničkim vijećem i predaju ga sudu kao dokaz u postupku. No, i u tom i takvom „papiru“ navodi se isključivo viđenje uprave (s neistinitim navodima o ugovorenom mjestu moga rada, obvezi uzdržavanja i dr.), bez ikakve popratne dokumentacije, za koju je radničko vijeće konstatiralo da mu nije dostavljena.

  U odgovoru na taj podnesak moj je odvjetnik naveo niz činjenica koje ukazuju da se očito radi o antidatiranoj, naknadno izrađenoj, krivotvorenoj „ispravi“, koja čak i po svojoj strukturi, formi, načinu pisanja, potpuno odudara od sličnih „pismena“ iz tog vremena, a uz to je i bez urudžbenog broja i potpisa osobe koja ga je zaprimila. Da je taj „novouskrsli“ dokumet doista postojao u inkriminiranom vremenu, sasvim sigurno bi ga zastupnici S. Dalmacije odmah bili predali sudu kao dokaz. Pa nisu oni toliko naivni da ne bi dostavili u sudski spis taj podnesak, a predali su sudu kao dokaz, između ostalog, mišljenje radničkog vijeća koje im nikako ne ide u prilog. No, možda o njima dovoljno govori i podatak da su u odgovoru na moju ponovnu žalbu (koju sam podnio nakon što je spomenuta sutkinja ponovno donijela presudu protiv mene), a u kojoj sam tražio ukidanje prvostupanjske presude - oni ponovili to isto (iako je ona u njihovu korist), a kad su kasnije uvidjeli što su napisali, poslali su sudu ispravak.

  Ja sam, inače, podnio splitskom Općinskom državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja iz Slobodne Dalmacije zbog krivotvorenja spomenutog dokumenta. No, iz razgovora s policijskom službenicom koja je radila na tom predmetu, shvatio sam da su policijski izvidi provedeni prilično površno, bez uvida u originalne dokumente i kompjuter na kome je kreiran taj dokument...

  Kao „dokaz“ da se ipak radi o „pravovaljanom“ dokaznom materijalu (premda je moj odvjetnik naveo da se i iz zrakoplova vidi da je krivotvoren), S. Dalmacija je predložila svjedočenje bivše predsjednice radničkog vijeća. Ona je dala iskaz dvolično, kontradiktorno i očito preplašeno, nemušto pokušavajući dati legitimitet tom dokumentu, govoreći kako ga se ona ne sjeća, ne zna zašto ga nije potpisala prilikom (navodnog) preuzimanja, nije ga pronašla u svojoj arhivi, ali ako piše da ga je preuzela, onda je valjda tako i bilo. Radi se, inače, o osobi koja je u očitom „sukobu interesa“ jer bi kao članica radničkog vijeća trebala zastupati radnike, ali je ujedno i zaposlenica pravne službe Slobodne Dalmacije koja zastupa poslodavca, a kome se i priklonila u svome svjedočkom iskazu (vjerojatno i radi „kupovanja“ svog radnog statusa, odnosno izbjegavanja otkaza, jer je u internim razgovorima govorila da je izvrgnuta mobingu i prijetnjama od strane šefova). Radi potpunog uvida u ovu problematiku navest ću i kako, recimo, u obrazloženju otkaza kolegi Šenolu Selimoviću piše da se radničko vijeće nije tome protivilo.

  Kao što sam već naveo, nije jedini krimen uprave S. Dalmacije u mom slučaju nesavjetovanje s radničkim vijećem onako kako je to propisano zakonom, a koje je u svome mišljenju navelo kako, između ostalog, nije dobilo na uvid čak niti moj ugovor o radu, kako bi (u)vidjelo je li mi mjesto rada isključivo Zagreb. E, upravo je tu, očito i  „kvaka“ što im taj dokument nije dostavljen, jer me poslodavac u otkazu vezao isključivo za zagrebačko dopisništvo (koje je ukinuo), premda mi u ugovoru izričito piše kako je mjesto rada Zagreb (kao teritorijalna jedinica, dopisništvo se uopće ne spominje), ili po potrebi negdje drugdje u Hrvatskoj. Problem je, dalje, i u tome što je poslodavac, kako bi zaobišao nužne zakonite radnje prilikom „selekcije“ zaposlenika, a sve to kako bi se riješio pojedinih djelatnika, one koje je odlučio zadržati – fiktivno prebacio u Jutarnji list. Oni su, kao svjedoci, istaknuli na sudu da su i dalje radili za Slobodnu Dalmaciju (kao da se ništa nije promijenilo), koristili press iskaznice i pisali u sustavu „Story Editor“ S. Dalmacije, od čijih urednika su i dalje dobivali narudžbe tekstova, dežurali vikendima i blagdanima za tu novinu, iz koje su im slali i izvješća o (ne)ispunjavanju radne norme... Pojedini urednici splitskog dnevnika su im čak znali reći: „Ne zaboravite da vas mi i dalje plaćamo.“ Tu se, prema mišljenju upućenih osoba, radilo i o njihovom prikrivenom radnom odnosu (sa S. Dalmacijom). Sve je to sutkinji Melaniji Centner bilo nevažno, odnosno irelevantno..

  Ona je u presudi navela kako tim svjedocima „ne poklanja vjeru“ jer su dali iskaze suprotne od jedine svjedokinje Slobodne Dalmacije (tadašnje izvršne direktorice), koja je, između ostalog, rekla  kako njoj situacija u Zagrebu nije poznata, a onda ipak govorila o radu spomenutih novinara, potpuno suprotno od onoga što su oni (po)svjedočili. Stavio sam prigovor na (ne)istinitost njenog iskaza, kao uostalom i neke druge kolege koje su ranije tužile S. Dalmaciju, a ona se pojavljivala na sudu svjedočeći protiv njih (kao i protiv mene), poslovično „zaobilazeći istinu“.

  Nakon ponovljenog postupka spomenuta je sutkinja u presudi, pak, naznačila kako spomenutim svjedocima ne vjeruje, zatim da im vjeruje, ali da su njihovi iskazi nerelevantni. Sutkinja Centner je, dalje, navela kako me poslodavac u novoj organizacijskoj strukturi rada imao pravo otpustiti, premda to nije navedeno kao razlog mog otkaza već pad poslovne aktivnosti i prihoda. No, odgovorne osobe u splitskom dnevniku su i u tome bile kontradiktorne jer su u izvješću za prethodnu godinu, a koje je neposredno prethodilo mom otkazu, navele značajnu (višemilijunsku) financijsku dobit, a nije nevažno istaknuti i da su nekim „zaslužnim“ bivšim urednicima tada isplaćene velike otpremnine (u iznosima od više stotina tisuća kuna) prilikom odlaska u mirovinu, te je bilo angažirano troje „skupih“ kolumnista da pišu u Slobodnoj – Višnja Starešina, Ivica Šola i Tihomir Dujmović. 

  Sutkinja Centner je obje prvostupanjske presude napisala izuzetno opširno, svašta je u njih „utrpala“, pa i stvari koje nisu predmet postupka, a obrazloženje je konotirala – kao da se raspravlja sa mnom. Od početka sam se pitao zbog čega je ona bila tako i toliko pristrana (što je moj odvjetnik u žalbi okarakterizirao, napisavši da se postavila kao pravni skrbnik Slobodne Dalmacije). Nedavno sam, pak, doznao da je njen suprug član uprave Erste banke te da odvjetnički ured Hanžeković i partneri, između ostalog, vrši ovrhe za tu instituciju, a da je i sam Hanžeković poslovao s tom bankom. Dakle, S. Dalmaciju u ovom mom predmetu zastupa spomenuti odvjetnički ured, koji je poslovni partner tvrtki u kojoj je sutkinjin muž visokopozicionirani zaposlenik! Da sam taj podatak znao tijekom postupka, svakako bih tražio izuzeće sutkinje Centner. Svemu ovome još mogu dodati i njenu bahatost i neljubaznost (čak joj je nakon objave presude „teško bilo“ odgovoriti mome odvjetniku i meni na pozdrav „doviđenja“). Da i ne govorim o tome kako je bespotrebno mjesecima „držala“ spis (s mojom ponovnom revizijom) umjesto da ga je „u razumnom roku“ (jer radi se o radnom sporu, koji bi trebao biti žuran) poslala na Vrhovni sud na daljnje postupanje, zbog čega sam se dopisom požalio predsjedniku Općinskog radnog suda.

  Njenu je prvu presudu prilično površno potvrdio Županijski sud u Bjelovaru, praktično se i ne osvrnuvši na navode iz moje žalbe, već je samo ponovio nekoliko rečenica sutkinje Centner iz obrazloženja presude. Nakon što sam podnio drugu žalbu, ona je ponovno „otišla“ na bjelovarski sud, koji ju je držao dva mjeseca „u ladici“, da bi se onda „proglasio“ nenadležnim. Spis je, potom, prebačen zagrebačkom Županijskom sudu koji je brzopotezno (da ne kažem brzopleto i također površno) odbio moju žalbu, navevši, između ostalog, i kako ja nisam dokazao da je bilo slobodnih mjesta u nekoj drugoj radnoj jedinici (dopisništvu), kao da ja to mogu znati.

  Na kraju još mogu konstatirati kako odluku Vrhovnog suda (o mojoj reviziji) očekujem uz umjereni optimizam. Neki će reći kako je optimist, zapravo, neobaviješteni utopist. Možda spadam u tu kategoriju, ali se ipak nadam konačnoj pravdi.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Uprava Slobodne Dalmacije je, uz nesebičnu pomoć pojedinih urednika u tom listu, mobingom i raznim vrstama pritisaka bezuspješno pokušavala iznuditi da sam dam otkaz. Tako su mi, između ostalog, „iza leđa“ (u vrijeme dok sam bio na godišnjem odmoru) otkazali najam prostorije u kojoj sam radio, a temeljem toga su mi bile pobacane u smeće sve stvari (prije svega cjelokupna poslovna dokumentacija). To sam prijavio policiji, koja je prilično traljavo obavila posao, a taj predmet već godinama „leži“ u tko zna čijoj ladici. Zatim, urednici me u to vrijeme danima nisu zvali da mi naruče neki tekst, niti su objavljivali članke koje sam im samoinicijativno slao, da bi mi, potom, na kućnu adresu poslali upozorenje kako ne ispunjavam radnu normu! A ranije, prije svega toga, kolegica Hajdi Karakaš Jakubin i ja dobili smo upozorenje pred otkaz jer nismo izvijestili s tajnog sastanka tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića s mađarskim kolegom, u vezi afere „Ina – MOL“!

 

Igor Došen

Copyright © 2015. HND - Developed by IDE3 / EDU3