Aktualno > Analize

Novinari i novinarstvo na brisanom prostoru

07.04.2020.

Piše: Ivica Buljan

 

Novinarstvo se i u ovoj korona krizi našlo pred velikim iskušenjem, a novinari su ponovo, premda bi se moglo reći već i kontinuirano posljednjih desetak i više godina,  u situaciji da se bore za golu egzistenciju. Sindikat novinara Hrvatske već je priopćio da su u brojnim redakcijama počela otpuštanja honorarnih suradnika i drastično smanjivanje radnih prava i primanja medijskih djelatnika, a u nekima se najavljuju plaće umanjene i za trideset posto.

Sve se to događa u trenutcima kada novinari i fotoreporteri zajedno s drugim profesijama  od vitalne važnosti za funkcioniranje života, podnose najveći teret koronakrize te svakodnevno izvještavaju i informiraju javnost. I treba reći u nemogućim uvjetima, u svako doba dana i bez adekvatne zaštite, ali unatoč tome daju svoj puni doprinos u kreiranju istinitog i kvalitetnog informiranja u situaciji u kojoj svi skupa nastojimo suzbiti pandemiju, ali i lažne vijesti i širenje panike.  

No teška i nezavidna situacija u našoj branši kao da nikoga posebno ne zabrinjava, a osobito političare i političke strukture, koji riječi hvale za novinare i novinarstvo imaju tek kada ih se u medijima hvali za onaj posao za koji su inače plaćeni i koji su dužni obavljati, kao što i novinari obavljaju svoj posao.   

Koliko se ozbiljno pristupa novinarskoj profesiji najbolje svjedoči potez vlasti u Njemačkoj gdje su ovih dana radnike u medijima stavila na listu “sistemski relevantnih zanimanja”, uz bok s policajcima, vatrogascima i medicinarima. U Danskoj vlada raspravlja o tome da distribuira 24 milijuna eura lokalnim medijima za njihov spas. Kod nas pak vlasti samo lakonski odmahnu rukom i poruka je otprilike: “Vi novinari samo gunđate”. Reklo bi se novinari i novinarstvo su na brisanom prostoru, prepušteni sami sebi, milosti ne baš odvažnih poslodavaca i bešćutnih političara.

Osobito su pogođena tiskovina izdanja, koje doživljavaju udarac za udarcem već desetljećima. Sada se ponovo  suočavaju s naglim padom tiraža, jer kafići ne rade, a institucije su svoje narudžbe svele na minimum, umirovljenici se ne ustručavaju odšetati do kioska, a mladi novine jasno ne čitaju. I kada tome dodate činjenicu da novine kasne po dvadeset i četiri sata s informacijama u odnosu na online izdanja, a u novonastaloj situaciji premalo je tema i kvalitetnog serioznog sadržaja, onda je jasno da dnevni tisak nije prvi na listi informativnih prioriteta prosječnog čitatelja, koji je obasut informacijama s televizija i interneta.  

Dakle, tiskani mediji već odavno su u velikim problemima, ali ništa se ne poduzima da se osmisli njihov opstanak i normalno funkcioniranje. Država o tome ne vodi previse brigu, jer se tiskane medije atavistički prepoznaje kao glavne svoje kritičare i uživa u njihovim mukama. Vlasnici su u svojevrsnom dealu s državom, a novinari su pomalo pogubljeni u borbi za golu egzistenciju i imamo stanje kakvo imamo, a ono se može okarakterizirati samo jednim izrazom “preživljavanje”.

Hoće li biti želje potrebe na koncu i nužde da se spasi tiskano novinarstvo, ne samo kao jedan od iskonskih temelja naše profesije, nego i civilizacijskog nasljeđa. Nadamo se, ali skepsa, je jako velika.  Drugima je to već odavno jasno pa tako u brojnim državama poput Francuske, Italije, Velike Britanije pa čak i SAD-e postoje potpore i tiskanim medijima koje garantiraju njihov opstanak. Pitanje koje se neprestano nameće i ponavlja je zašto kod nas nema sustavnih potpora tim više što je naše tržište premalo i ne može funkcionirati kao tržište koje raspolaže s desecima milijuna potencijalnih čitatelja.

Godinama se samo priča o kvalitetnom novinarstvu, predlaže, a ne usvaja medijske strategije, trebalo bi ovo ili ono…. No sve stoji na mjestu i uglavnom materijalnu korist izvlače oni koji su dobri s onima na vlasti. Sustav treba napraviti, staviti ga u funkciju i neovisno o tome tko je na vlasti da funkcionira i to na zadovoljstvo i korist pravih i istinskih profesionalaca koji se drže i poštuju pravila struke.  Sve ostalo je eutanazija novinarstva i novinarske profesije i postaje kvazinovinarstvo, što već plaćamo, a jednog dana moglo bi nas i puno više koštati.

Piše: Ivica Buljan

 

Novinarstvo se i u ovoj korona krizi našlo pred velikim iskušenjem, a novinari su ponovo, premda bi se moglo reći već i kontinuirano posljednjih desetak i više godina,  u situaciji da se bore za golu egzistenciju. Sindikat novinara Hrvatske već je priopćio da su u brojnim redakcijama počela otpuštanja honorarnih suradnika i drastično smanjivanje radnih prava i primanja medijskih djelatnika, a u nekima se najavljuju plaće umanjene i za trideset posto.

Sve se to događa u trenutcima kada novinari i fotoreporteri zajedno s drugim profesijama  od vitalne važnosti za funkcioniranje života, podnose najveći teret koronakrize te svakodnevno izvještavaju i informiraju javnost. I treba reći u nemogućim uvjetima, u svako doba dana i bez adekvatne zaštite, ali unatoč tome daju svoj puni doprinos u kreiranju istinitog i kvalitetnog informiranja u situaciji u kojoj svi skupa nastojimo suzbiti pandemiju, ali i lažne vijesti i širenje panike.  

No teška i nezavidna situacija u našoj branši kao da nikoga posebno ne zabrinjava, a osobito političare i političke strukture, koji riječi hvale za novinare i novinarstvo imaju tek kada ih se u medijima hvali za onaj posao za koji su inače plaćeni i koji su dužni obavljati, kao što i novinari obavljaju svoj posao.   

Koliko se ozbiljno pristupa novinarskoj profesiji najbolje svjedoči potez vlasti u Njemačkoj gdje su ovih dana radnike u medijima stavila na listu “sistemski relevantnih zanimanja”, uz bok s policajcima, vatrogascima i medicinarima. U Danskoj vlada raspravlja o tome da distribuira 24 milijuna eura lokalnim medijima za njihov spas. Kod nas pak vlasti samo lakonski odmahnu rukom i poruka je otprilike: “Vi novinari samo gunđate”. Reklo bi se novinari i novinarstvo su na brisanom prostoru, prepušteni sami sebi, milosti ne baš odvažnih poslodavaca i bešćutnih političara.

Osobito su pogođena tiskovina izdanja, koje doživljavaju udarac za udarcem već desetljećima. Sada se ponovo  suočavaju s naglim padom tiraža, jer kafići ne rade, a institucije su svoje narudžbe svele na minimum, umirovljenici se ne ustručavaju odšetati do kioska, a mladi novine jasno ne čitaju. I kada tome dodate činjenicu da novine kasne po dvadeset i četiri sata s informacijama u odnosu na online izdanja, a u novonastaloj situaciji premalo je tema i kvalitetnog serioznog sadržaja, onda je jasno da dnevni tisak nije prvi na listi informativnih prioriteta prosječnog čitatelja, koji je obasut informacijama s televizija i interneta.  

Dakle, tiskani mediji već odavno su u velikim problemima, ali ništa se ne poduzima da se osmisli njihov opstanak i normalno funkcioniranje. Država o tome ne vodi previse brigu, jer se tiskane medije atavistički prepoznaje kao glavne svoje kritičare i uživa u njihovim mukama. Vlasnici su u svojevrsnom dealu s državom, a novinari su pomalo pogubljeni u borbi za golu egzistenciju i imamo stanje kakvo imamo, a ono se može okarakterizirati samo jednim izrazom “preživljavanje”.

Hoće li biti želje potrebe na koncu i nužde da se spasi tiskano novinarstvo, ne samo kao jedan od iskonskih temelja naše profesije, nego i civilizacijskog nasljeđa. Nadamo se, ali skepsa, je jako velika.  Drugima je to već odavno jasno pa tako u brojnim državama poput Francuske, Italije, Velike Britanije pa čak i SAD-e postoje potpore i tiskanim medijima koje garantiraju njihov opstanak. Pitanje koje se neprestano nameće i ponavlja je zašto kod nas nema sustavnih potpora tim više što je naše tržište premalo i ne može funkcionirati kao tržište koje raspolaže s desecima milijuna potencijalnih čitatelja.

Godinama se samo priča o kvalitetnom novinarstvu, predlaže, a ne usvaja medijske strategije, trebalo bi ovo ili ono…. No sve stoji na mjestu i uglavnom materijalnu korist izvlače oni koji su dobri s onima na vlasti. Sustav treba napraviti, staviti ga u funkciju i neovisno o tome tko je na vlasti da funkcionira i to na zadovoljstvo i korist pravih i istinskih profesionalaca koji se drže i poštuju pravila struke.  Sve ostalo je eutanazija novinarstva i novinarske profesije i postaje kvazinovinarstvo, što već plaćamo, a jednog dana moglo bi nas i puno više koštati.