Iz medija

Nikola Bajto: ”Vijeće časti HND-a htjelo nas je ušutkati… ali neće”

25.01.2016.
Link na članak

Petnaest godina poslije Drugog svjetskog rata, 1960., Beatlesi su svirali u Hamburgu. Dvadeset godina poslije rata u Hrvatskoj, i 25 godina nakon kolektivnog feralovskog tečaja satire, priličan dio hrvatskih novinara nije u stanju podnijeti parodiju hrvatske himne. Što to govori o stanju novinarskoga i građanskog duha ove zemlje?

Bilo je tu raznih tečajeva, mnogi su, primjerice, 25 godina držali ili pohađali onaj kolektivnog zabijanja glave u pijesak pred ratnim zločinima. Nije ovdje stvar u parodiji himne, pa tako ni u satiričkoj formi. Feral je njima bio nepodnošljiv zato što je pisao istinu dok su oni u boljem slučaju šutjeli, a u gorem proizvodili laž. Feral je to radio koristeći se svim novinarskim formama, a satira je naprosto bila efektan način da se istina saspe naciji u lice. Zbog toga im je nepodnošljiva i moja pjesma. Ona se drznula progovoriti o tome što je vlast htjela da nacija misli o sebi kada je vojnom paradom slavila 20. obljetnicu Oluje. 

Pjesma je u prvom redu bila kritika SDP-ove vlasti, pa i šire shvaćene vladajuće politike koju kreiraju SDP i HDZ zajednički baštineći ostavštinu Franje Tuđmana, ali je bila i kritika onih koji spremno opslužuju naciju porukama vladajuće politike, dakle, hrvatskih novinara. Nastala je direktno kao reakcija na opće medijsko slinjenje nad oružjem i na trosatni televizijski prijenos parade kojem sam se toga dana izložio.

Zato se ne čudim što su me predstavnici novinarske struke kaznili za povredu svojeg etičkog kodeksa. Jedino se pojavio mali problem oko toga što svoj stvarni etički kodeks lažno prikazuju kao službeni Kodeks časti hrvatskih novinara, pa su kaznu morali proizvesti uz grubo kršenje procedure i akata HND-a.

Nakon krzmanja i pritiska, predsjednik HND-a Saša Leković ipak je javno najavio sazvati Središnji odbor HND-a od kojega će, na temelju tvoje ”Žalbe” objavljene u Novostima, tražiti da ukine opomenu vama i glavnom uredniku Ivici Đikiću. Kako to komentirate?

Leković dobro zna da u ”Novostima” nisam objavio žalbu nego tekst u formi žalbe, čime sam se poslužio kako bih pokazao da smo bili podvrgnuti klasičnom montiranom procesu u kojem su naši progonitelji otišli toliko daleko da su nam uskratili čak i pravo da se branimo od njihovih optužbi.

Vijeće časti proglasilo nas je krivima za vrijeđanje hrvatskog naroda, hrvatske države i Hrvatske vojske i potpuno mi je jasno da su nas htjeli ušutkati tako što će nam natovariti stigmu nacionalnih izdajnika. Odluku Vijeća ne priznajem jer nije u skladu s Kodeksom časti hrvatskih novinara, ali stigmu prihvaćam jer je sasvim u skladu sa stvarnim etičkim kodeksom kojeg se oni pridržavaju. Zato se odbijamo žaliti. 

Mi ćemo se s tom stigmom rado nositi, ona nas neće zastrašiti, nego motivirati. Štoviše, čast mi je biti u društvu s mnogim pristojnim ljudima koji žele dobro ovoj zemlji, poput Vesne Teršelič, Zorana Pusića ili Olivera Frljića, a koji su svi odreda na različitim nacionalističkim etičkim sudištima već proglašeni nacionalnim izdajnicima.

Zato sam bio zgrožen Lekovićevom najavom da će moju ”Žalbu” podnijeti Središnjem odboru umjesto mene. Bio bi to vrhunac cinizma. Nakon što su nam u prvom stupnju uskratili pravo da se branimo, u HND-u bi sada to htjeli ispraviti tako što će nam u drugom stupnju uskratiti i pravo da se ne branimo. Prste dalje od naše stigme!

Istupili ste iz HND-a. Zašto? Ja mislim da društvo ne treba prepuštati onima koji osuđuju satiru i drhte od ganuća i straha pred oltarom domovine, nego da protiv toga treba ustrajati unutar društva. Članstvo u HND-u ne kompromitira samo po sebi; vjernost profesiji dokazuje se osobnom vjerodostojnošću, a ne članstvom u udruženjima; a opet, vjerodostojna udruženja mogu imati javnu snagu i utjecaj.

Mislim da sam već dijelom odgovorio na to pitanje. Vodstvo HND-a tu odluku ne želi poništiti zbog nas, nego zbog sebe. Njima je u ovoj priči stalo jedino do toga da obrane sebe od sramotne ljage koju je na HND svojom odlukom nanijelo njegovo Vijeće časti.

Nisam ni u jednom trenutku osjetio da su nešto zabrinuti za nas, dapače, nakon što nas je Vijeće časti HND-a praktički proglasilo nacionalnim izdajnicima, iz vodstva HND-a nisu nam ponudili svoju pomoć, nego su oni od nas tražili da im pomognemo podnošenjem žalbe, šaljući čak poruke da smo ih ostavili na cjedilu. Pritom su odaslali jedno dvolično priopćenje u kojem se ograđuju od odluke Vijeća štiteći istovremeno njegovu autonomiju i njegove članove. Tako je Leković na HRT-u izjavio da svoje kolege iz Vijeća svakako ne misli ”ubiti, zapaliti na trgu ili pokopati dva metra pod zemljom”.

Bio je jako zabrinut zbog toga što su naši progonitelji izvrgnuti javnoj kritici, a nije izrazio zabrinutost zbog hajke na ”Novosti” u koju su se oni, zajedno s podnositeljima brojnih prekršajnih i kaznenih prijava, tako spremno uključili. Ti ljudi, a konačno sam saznao da se radi o poštovanim kolegama Alekseju Gotthardiju-Pavlovskom, Verici Mađer, Damiru Pijaci, Slobodanu Vlašiću i Vladimiru Premužu, sakrivali su svoja imena iza Vijeća kao kolektiva dok su mene i Đikića imenom i prezimenom izručivali prostačkoj bagri na društvenim mrežama.

Inače se u potpunosti slažem s vašom tvrdnjom da društvo ne treba prepuštati onima koji osuđuju satiru i drhte od straha pred oltarom domovine. Međutim, iz toga izvlačim zaključak da društvo ne treba prepuštati Hrvatskom novinarskom društvu. 

”Lijepa naša haubico” kvalitetom ne zaostaje za feralovskim parodijama. Je li riječ o trenutnom nadahnuću, ili pišete još? Možemo li čuti primjer?

Pjesma se dogodila sasvim slučajno, možda zato što je na vojnoj paradi mili glas djevojčice, simbola nevinosti, obučene u majicu s golubicom, simbolom mira, pjevao državnu himnu dok su zagrebački asfalt zlokobno drobile gusjenice ratne mašinerije, i simbola i oličenja razaranja i smrti. Riječ je bila o trenutnom instinktivnom činu samoobrane, o reakciji na političku i medijsku agresiju kojoj sam bio izložen. Sve što sam htio učiniti bilo je da tome pružim nenasilni otpor.

Pjesmu sam napisao ujutro na godišnjicu Oluje, a nešto kasnije istoga dana agresivna horda opsjedala je riječki HNK Ivana pl. Zajca i fizički nasrnula na posjetitelje samo zato što su došli poslušati priče pet žena različitih nacionalnosti o njihovim iskustvima iz rata. Pitanje je kako je jedan takav mirni, civilizirani događaj mogao izazvati takve reakcije.

Ono što me je zapanjilo toga dana bila je upravo snaga nenasilja kao oblika otpora. Nenasilje može imati toliku subverzivnu moć samo kada je u društvu prisutna golema količina agresije. Došli smo do toga da svoju priču ili svoje mišljenje možemo izreći samo po cijenu da popijemo kaznenu prijavu ili šaku u glavu, a strahujem da će cijena slobode govora dodatno porasti u ovom mandatu.

Mandatar je predstavio novu vladu. Što možemo očekivati?

Neoliberalne reforme i rasprodaju države. Pritom će se, što manje javnih usluga i države budemo imali, to više inzistirati na državotvornoj mitologiji. Ideal kojem dugoročno težimo je privatizirano školstvo u kojem će se učenicima i dalje utuvljivati u glavu ljubav prema Republici Hrvatskoj, koja će služiti još samo tome da ih drži u pokornosti. 

Novi ministar branitelja najavio je ”registar izdajnika”. Hoće li biti dovoljno zatvora za sve?

Toplo se nadam da neće, da će izdajnika biti previše. Stoga pozdravljam najnoviju inicijativu našeg kolege Viktora Ivančića i dobrovoljno se prijavljujem u registar izdajnika. Dopustite da i u vašem mediju raspačam njegov poziv: ”Drugovi izdajnici, nije vrijeme za letargiju i skrivanje! Deklarirajte se, tako vam Boga i Domovine!”

Autor: Boris Pavelić

Izvor: Novi list