Novinarstvo je, čuli smo nebrojeno puta, jedno od najstresnijih zanimanja. Do dobre se priče dolazi teško: probitačnošću, hrabrošću i potrebom da je otkrijemo prvi - izraženom kompeticijom. Uvriježeno "muškim" osobinama. No, slijedi pisanje teksta: širi kontekst, smještanje čovjeka u centar, ukratko - emocija. "Ženska" perspektiva.  Stil bi pisanja, kao i toliko toga, bez obzira na to je li riječ o novinarskom tekstu, umjetnosti ili nečem trećem, stoga mogao ovisiti o spolu autora. Društvo i kultura generalno potenciraju urođene razlike među spolovima, iako se njihovo isticanje u poslovnom kontekstu smatra "politički nekorektnim". No, mozak muškarca različit je od ženskoga. Oni se bolje snalaze u vremenu i prostoru, a žene brže uče govoriti, u prvim godinama života nauče više riječi, govore tečnije i bolje rješavaju verbalne zadatke. Muškarcima je lijeva polutka mozga, zadužena za komunikaciju, slabije razvijena od desne koja regulira orijentaciju, analizu i klasifikaciju podataka, što ženama nije "jača strana". Ako je tako, kako se to "muško pismo" nametnulo kao poželjan obrazac?

Norma i otklon od nje

Umjesto da se, objektivno i bez kvalifikacije, govori o tome kako muškarci, a kako žene koriste stilska izražajna sredstva ili koliko temeljito pristupaju temi, često se otvaraju diskusije "zašto žene to i to rade tako i tako", odnosno što karakterizira "žensko pismo", čime se, na mala vrata, muško pisanje postavlja kao "norma". Davne 1922. godine danski je lingvist Otto Jaspersen rekao kako su spisateljice bitno manje lingvistički inovativne i avanturistički raspoložene od svojih muških kolega, ističući kako se "češće drže srednje struje jezika, izbjegavajući odabire koji bi mogli djelovati bizarno, odmaknuto,  dok će muškarci češće kovati nove riječi i izraze". Pritom je poručio kako je "svima onima koji žele naučiti strani jezik, mnogo bolje da umjesto literature autora odabiru onu koju su pisale žene jer one češće koriste jednostavnije riječi i kombinacije". Da paradoks bude još veći, krajem 70-ih godina do sličnih je zaključaka došla Mary Hiatt koja je ženskom stilu izražavanja pripisala kraće, gramatički jednostavnije rečenice, ustvrdivši da zato tekstovi autorica zvuče manje autoritativno i ostavljaju slabiji dojam na čitatelja. Srećom, uslijedila su temeljitija istraživanja s bitno većim uzorkom i preciznijom metodologijom koja su neutralizirala tako kategoričke tvrdnje. Ili, preciznije, odbila su ponuditi isključiv odgovor na pitanje razlikuje li se žensko pismo od muškoga.

"Grozote" chic lita

Ipak, mnoge će se autorice uvrijediti nazove li se njihovo pismo "ženskim", predmnijevajući da takva karakterizacija počiva na predrasudama kako je literatura namijenjena ženama nezahtjevna, površna i manje analitična, te se može podvući pod egidu "chic lita", što je termin kojeg se groze ozbiljne spisateljice.  Ni u kontekstu novinarstva takva odrednica ne može biti dobrodošla, niti se u praksi često manifestira. Ipak, to ne znači da problema u valorizaciji nema. Čak i ako je teško, samo na temelju teksta, detektirati spol autora, preciznim se metodama može utvrditi autorstvo. Jedan od najtransparentnijih primjera pisanje je J. K. Rowling, autorice ciklusa romana o Harryju Potteru. Ne želeći da je se percipira kroz jedan žanr (i vjerojatno izazivajući vlastite autorske granice), Rowling je za pisanje krimi-romana odabrala pseudonim Robert Galbraith. No, skrivanje iza muškog alter ega nije poništilo njezin autorski rukopis. Lingvističkom i stilskom analizom utvrdilo se da je riječ o istoj osobi. Niti je autorica uspjela pobjeći od "ženskosti", niti možemo tvrditi da je pokušavala, iako su njezina debitantska iskustva, s gledišta procjene kvalitete na temelju spola, više nego zanimljiva. Kako je poznato, prvu knjigu o Harryju Potteru izdavači su odbili 12 puta. Kad je konačno pronašla izdavačku kuću, urednik joj je preporučio pseudonim (što s Robertom Galbraithom nema puno veze) kako dječaci kao čitatelji ne bi zazirali od ženskog autora. S aspekta ravnopravnosti spolova - prilično porazno! Na sugestiju izdavača, Rowling odlučuje umjesto srednjeg imena uzeti bakino Kathleen te "prikriti" vlastitu rodnu pripadnost potpisujući romane s J. K. Rowling. No, stil pisca, osim talenta i formalnog znanja o gramatici i pravopisu, oblikuje i društveni kontekst koji bi, pak, itekako morao imati veze s pripadnošću pojedinom spolu.

Blogovi - dnevnici ili citati?

Rezultati studije Susan C. Herring i Johna C. Paolillja iz 2006., koja je proučavala blogove, utvrdili su postojanje razlika u stilovima pisanja muškaraca i žena. Autorice se češće odlučuju za formu "dnevnika", a autori radije blogove temelje na dijeljenju sadržaja. Samim time, osobni je moment, emocije i vlastito viđenje problematike, bitno izraženiji kod žena nego kod muškaraca koji su se manje kritički odnosili prema sadržaju. I stil pisanja se razlikovao. S čak 80-postotnom sigurnošću, prema formi i tematici bloga, Herring i Paolillo mogli su utvrditi spol autora. Glavne su se razlike, pokazala je studija, vidjele u upotrebi osobnih zamjenica ("ja-forme"), određenih i neodređenih pridjeva te kvantitativnim odrednicama (konkretna veličina u odnosu na "odokativnu" procjenu, npr. "mnogo"). U skladu s posljednjim, žene su pokazale sklonost zamjenicama, a muškarci brojkama. Razlog tome mogla bi biti ženska potreba za prenošenjem dojma, naglasak na interpretaciji i važnosti kako se činjenica zrcali na čitatelja, te muška sklonost konkretnim pokazateljima, bez prevelikog uvida u empirijske dokaze. "Ženska intuicija" doista postoji i to zbog jače lijeve polutke mozga, odgovorne za sposobnost opažanja i razumijevanja tuđih emocija. Također, "suradnja" dviju polutki kod žena je jače izražena, što im daje širu perspektivu (a u novinarskom poslu ona nije samo poželjna nego i nužna). Djevojčice, za razliku od dječaka, za igru odabiru lutke umjesto automobila, mehaničkih igračaka ili lego kockica. S jedne strane međuljudski odnosi, s druge tehnika i "mrtvi" predmeti.

Pisati kao muškarac

Muškarci su, smatra moderna znanost, manje komunikativni jer imaju više testosterona, a zbog velike izloženosti tom hormonu u prenatalnoj fazi, takva djeca nakon rođenja rjeđe uspostavljaju kontakt očima. Čak i s majkom. Prihvatimo li da novorođenčad okružena većom količinom testosterona u najranijoj dobi sporije uči jezik te ima siromašniji rječnik, ženska komunikativnost i sklonost jezičnom izražavanju djelovat će nam puno logičnije. 1-0 za žene. Pa zašto se onda "pisati kao muškarac" smatra komplimentom, a "pisati kao žena" hendikepom koji treba "dokinuti"? No, kao što je u uvodu rečeno, "novinarstvo je jedno od najstresnijih zanimanja". Proučavajući tisuće parova dvojajčanih blizanaca, znanstvenici su potvrdili da ženski organizam burnije reagira na stres. Progesteron je odgovoran za bujanje "stresnih hormona" u žena i onemogućuje stresnom mehanizmu da se isključi. Ta bi ih činjenica mogla činiti ranjivijima u složenim novinarskim zadacima i ponukati ih da manje riskiraju. Muškarcima bod (1-1). Sve se to potencira društvenim kontekstom. Problem sociološke prirode, a koji ide na ruku tezi o našem društvu kao muškom, očit je po tome što će žene, kad im se kaže da pišu poput muškaraca (ili da voze kao muško, svejedno) primjedbu nerijetko shvatiti kao kompliment. S druge strane, muškarci  čije se pisanje okarakterizira kao "žensko", osjetit će nelagodu, smatrajući da se tako dokida njihova muškost ili čak seksualna orijentacija dovodi u pitanje. Pitanje emancipacije tako se počesto zrcali kroz žensko negiranje vlastitoga spola, forsiranja muškobanjastog imidža, kao da ženskost treba dokinuti radi društvenog priznanja. A to je već nešto dublji problem.

Autorski komentar - emocija

Od autorskog se rukopisa, čak i ako se sakrijemo iza pseudonima, teško je pobjeći, niti za tim ima potrebe. Bježati od pripadnosti vlastitome spolu i osobinama na koje utječu hormoni unaprijed je deplasirano. Sve je više novinarki, potreba za društvenim temama sigurno ne jenjava i bez obzira na to koliko se težilo objektivnom pristupu, autorski komentar prodire u tekst. Pokušaji žena da pišu (ili izgledaju) kao muškarci samo su poticanje nejednakosti i odašilju poruku kako nema uspjeha ako se one (autorice) ne priklone općeprihvatljivoj normi. Osim što je nasilna, takva je praksa i nepotrebna. Tim više što se novinarski tekstovi itekako bave emocijom, a koju muškarci, dokaz bi mogla biti i biologija, češće opisuju, manje prenose, češće prepričavaju, manje doživljavaju, a potrebe i za jednim i za drugim itekako postoje. Razlikuje li se, dakle, ženski stil od muškoga ili smo svi samo pojedinci s vlastitim stilističkim konceptima? Nemoguće je eksplicitno ustvrditi. Barem ne ovim tekstom. Možda je tome razlog i moja rodna pripadnost. Strah od isključivosti.