Iz medija

Medijska politika Nine Obuljen: “dobri” i “zli” mediji

28.11.2016.
Link na članak

bilten.org

Hrvatska po drugi put u godinu dana ima novu ministricu kulture, a to znači i još jednu “novu” medijsku politiku. Da se radi o “vrućem krumpiru” kojim se nijedan ministar zapravo ne želi baviti govori već sama činjenica da je ovaj odjel nastao tek u mandatu HNS-ove ministrice (2012. godine), no otada se nije stabilizirao. Ministar za ministrom, medijsku politiku tretiraju kao karijerno neugodno polje “ideologije” i “osobnih interesa”. Usprkos tome, teme nametnute u mandatu nastanka odjela i dalje su aktualne.

Ministrica kulture RH Nina Obuljen-Koržinek najavila je sredinom ovog mjeseca u emisiji “Intervju tjedna” Hrvatskog radija kako će, u obećanom ispravljanju devastirajućih efekata medijske politike njezina prethodnika Zlatka Hasanbegovića, “kroz par tjedana” uznastojati “da se angažiraju određeni stručnjaci i pozovu predstavnici pojedinih udruga, skupina, itd.”, e da se tako na kraju zamišljenog procesa “artikulira dokument koji bi se mogao staviti na raspravu” i, dakle, “koji bi mogao biti nacrt medijske strategije”. Naravno, spomenula je da izvjesni već gotovi oblik tzv. strategije – ustvari naprosto državne politike – postoji još od 2015. godine, ali ga se zatim potrudila biranim riječima izdifamirati.

Tako smo čuli da je posrijedi “veliki rad” koji “nažalost, nije artikuliran kako treba”, budući da je taj “model bio opterećen interesnim, a pomalo i ideološkim usmjerenjima”. Saznali smo da ministrici smeta “podjela na komercijalne i neprofitne medije”, gdje su “jedni po definiciji zli, a drugi dobri”, te baš stoga “financiramo neprofitne, a ništa ne radimo za komercijalne”, što njoj ipak “nije prihvatljivo” jer “treba gledati ekologiju cijelog medijskog sustava”.

Vratit ćemo se na razmatranje iznesenih bioloških uvida, ali najprije razmotrimo moguće smjernice buduće medijske politike čiji kurs zadaje nova resorna šefica. Pa, ako je vjerovati spomenutom tajmingu, samo što nije započelo okupljanje neimenovanih stručnjaka i predstavnika stanovitih udruga, a do vijesti o njihovu radu možemo se pobliže osvrnuti na poneke riječi i poteze, kao i posredno naznačene intencije same Obuljen-Koržinek. Jedino konkretno uporište svog manevra koje ona zasad otkriva jest ono kroz izjavu da je “naslijedila projekt financiranja medija zajednice iz Europskog socijalnog fonda (…) za koji Ministarstvo mora uložiti 15 posto ukupne vrijednosti (…) pa da se fokusiramo na taj fond i nastavimo potporu”. Inače, tih 15 posto iznosi oko četiri i pol milijuna kuna – malo više negoli je Ministarstvo kulture i prije Hasanbegovića dijelilo neprofitnim medijima, a što je bila prva praktična postkrizna državna intervencija u sektor.

Odustajanje od aktivne politike

Nadalje, premda nije riječ o službenom niti javnom podatku, ministrica navodno uzima u obzir i ideju da financiranje neprofitnih medija tim sredstvima koja dolaze od državnih prihoda iz igara na sreću, ponovno povjeri Zakladi za razvoj civilnog društva. Ta fondacija, naime, dodjeljivala je novac nekolicini medija zajednice prije 2013. godine i pokretanja programa razvoja istih u Ministarstvu kulture, kada je došlo do razmjerne ekspanzije sektora, ne tek zbog većih izdvajanja.

Ujedno se pokazalo kako izgleda transgresijska razlika između aktivnog vođenja politike i pukog povjeravanja neke stavke u distribuciji javnih sredstava određenoj inertnoj – uvjetno kazano – instituciji civilnog društva, jer za drukčiji pristup potonja nije politički kapacitirana. Zaseban je problem što je takva aktivnost nastala u naočigled separatnom rukavcu vladina djelovanja, pa će nedostatak podrške odozgo, u daljoj fazi, te sistemska opća potpora protržišnom interesu krupnog kapitala, izrazito usporiti proces razvoja nove medijske politike. A ta je politika inzistirala na subvencioniranju vantržišnih medija upravo zato jer se u proteklim kriznim godinama jasno pokazalo kako društvo ne može računati s kvalitetnom informiranošću ako informaciju i sam medijski rad tretira kao robu na tržištu.

Već načelna preorijentacija natrag prema Zakladi ili navedenom EU-fondu znači odustajanje od političkog upravljanja medijskim sektorom općenito. Obuljen-Koržinek ne tumači o čemu se radi u slučaju Europskog socijalnog fonda: posrijedi je izvor odvojen eksplicitno za suzbijanje neimaštine i socijalne isključenosti ranjivih skupina, a na lokalnoj razini, pri čemu je problem i medijska izoliranost. Autentično institucionalno naslijeđe koje baštini ministrica u tom kontekstu, tiče se zato razvoja isključivo lokalnih komunalnih informativnih centara.

Njezina EU-vizura tako nije upotrebljiva za postojeću scenu s neprofitnim medijima nacionalnog dosega u tematskom smislu, a kamoli za univerzalno zbrinjavanje medijskih radnika. No saberemo li učinke zaokreta prema dvama isplatnim šalterima –eurofondu i Zakladi – u ministričinu nastupnom politiziranju oko medija, dade se iščitati osnovna tendencija: odustajanje od same aktivne politike prema medijskom sektoru. Ne treba se zavaravati da bi to značilo ikakvo depolitiziranje, budući da se njeno bizarno distanciranje od dijela vlastitog resora može protumačiti primarno kao ideologizirano prepuštanje medijskog sektora, u većem njegovu dijelu, tržištu. Nipošto to nije tobožnja demokratizacija procesa kroz povjeravanje ingerencija civilnom društvu, jer je u slučaju Zaklade riječ o obustavi razvoja u točki zatečenoj pri dolasku HDZ-a i Mosta na vlast.

U slučaju EU-fonda, pak, radi se u biti o jednoj jedincatoj mjeri iz predloženog Nacrta medijske politike RH do 2020. godine, tj. približnom horizontu 34. zadatka, od njih ukupno 39, a koje Nina Obuljen-Koržinek uporno prešućuje. Medijski odjel Ministarstva kulture za vlade SDP-a i HNS-a već je bio osmišljavao prilagodbu te konkretne mjere eventualnom EU-izvoru sredstava, i to je onaj dio ranije začete priče na koji se nova ministrica implicitno, ali nevjerodostojno poziva.

Osmisliti, platiti, izraditi, ignorirati

Uostalom, nije se za čuditi takvom politikantskom tretmanu izvršne vlasti u rukama HDZ-a i Mosta, znamo li kako se prema svome Medijskom odjelu postavljala koalicija SDP-HNS. Kao i jedan manji, no utjecajan dio neprofitno-medijske scene, nastrojen konkurentski, privatno-interesno te sitnoposjednički čak i pod uvjetima nove politike koja je smjerala na postupno neutraliziranje takvih kriptotržišnih relacija. Primjer odnosa s najviše razine moći, nakon dugotrajnog internog opstruiranja rada na prijedlozima nacrta medijske politike (iz vrha vladajuće koalicije), bio je izraziti obrat u stajalištima i ministrice kulture Andree Zlatar-Violić.

Usred javne rasprave o dotad pripremljenom materijalu, ona je između svibnja i rujna 2015. godine naglo te javno otkazala svoju ranije bezrezervnu i općepoznatu podršku zacrtanoj politici Odjela za medije. Nitko u medijima svejedno nije registrirao takvu napadnu promjenu u stavu, kao niti činjenicu da će konačni Nacrt medijske politike, već potpisan od novog ministra Berislava Šipuša, biti najednom zaturen, dva mjeseca uoči parlamentarnih izbora. I to premda ga je na uvid netom bilo dobilo mnoštvo sudionika javne rasprave koja se po radnim skupinama odvijala u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku – oko dvjesto novinara, vlasnika medija, znanstvenika, predstavnika medijskih udruga, regulacijskih agencija, itd. A uvelike je simptomatično za takvu atmosferu bilo i jedno prethodno ekspertno te apriorno negativno javno očitovanje.

U tome članku i opservaciji, međutim, ogorčena je dotična mediologinja nekako zaboravila napomenuti da je 2013. i sama bila pozvana na razgovor o novoj medijskoj politici. Ali, zbog suštinskog neslaganja Medijskog odjela s njezinim postavkama, izostavljena je iz buduće suradnje, za razliku od nekih drugih joj kolega s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Autor ovog članka može o tome posvjedočiti jer je i sam otpočetka sudjelovao u izradi nacionalnog izvještaja o stanju medija koji je prethodio javnoj raspravi i Nacrtu medijske politike.

Ipak, ta pasionirana mediološka filipika poslužit će i nečemu progresivnom, naime, kao dokaz da je konkretna negativna odluka pri selekciji stručno-suradničkog tima bila objektivno ispravna. Jer, prema osvrtu u priloženom članku iz 2014. godine bivaju jasnima začudno temeljita nesnalaženja neuvažene mediologinje, npr. kad su posrijedi razlike između tzv. građanskog novinarstva (a to je eufemizam za, recimo, prodaju mobitelskih snimki s prizorima određenih skandala pojedinim tabloidnim medijima) i aktivnog učešća građana u stvaranju programa i upravljanju javnom radiotelevizijom (a to je korak u smjeru demokratizacije medijske proizvodnje 21. stoljeća).

Hasanbegović drugim sredstvima

No to ne iznosimo radi hvatanja priključka za naknadni obračun s individualnim oponentima, ma koliko da njihove teze vođene privatnim razlozima bile iritantne, nego zbog očite mogućnosti da će se Obuljen-Koržinek u najavljenom izboru suradničke mreže usmjeriti prema onima koji su pošto-poto ustrajali u miniranju tada stasavajuće medijske politike. Na pretpostavku da će biti upravo tako, navodi njezino iznošenje neistina o toj politici, citiranih u uvodu ovog teksta, a nasuprot kojima stoje mjere državne podrške u Nacrtu iz 2015., u vezi pozicije rada u komercijalnim medijima, kao i javnosti. Ali, nažalost, čini se da ministrica na toj strani medijske scene za subjekt priznaje isključivo kapital. Baš kao što je lani na opatijskim Danima elektroničkih medija, sva u čudu, za napetost između komercijalnog i neprofitnog sektora kazala da je “neprirodna”.

O njezinoj pristranosti govori i tvrdnja da “financiramo neprofitne, a ništa ne radimo za komercijalne”, sjetimo li se fakta da je država lani, direktno i neizravno, komercijalnim medijima prihodovno doprinijela s oko 161 milijun kuna, dok su se ukupna davanja za neprofitne medije kretala u visini od oko pet milijuna. Samo za komercijalne lokalne televizije i radija isplaćeno je oko 36 milijuna kuna, pri čemu treba reći da je samo jedna od tih 20 televizija većinski javna, i da je čak 90 od oko 130 radijskih stanica u većinskom privatnom vlasništvu.

Bilo bi stoga od ministrice više nego umjesno da prema tome locira istinskog društvenog parazita, no ona radije potencira antagonizaciju narednih frakcija proračunskih korisnika. Drugi dio njezina izlaganja o medijima u citiranoj radijskoj emisiji bio je tako posvećen opreci između malih pretežno političkih i, na kontrastrani, kulturno-tematskih portala. Nećemo se ovom prilikom upuštati u detaljnije razglabanje pogrešnosti takvog pristupa, gdje bi se Ministarstvo kulture umjesto jednostranog jalovog istjerivanja pojedinačne pravde oko državno-budžetskih mrvica, prije moralo izboriti za podizanje mizernog resornog udjela. A trebali bi toliko općepolitičkog u svom kruhoborstvu uzeti u obzir i hrvatski tzv. kulturnjaci, inače javno poprilično razdragani dodjelom mandata Nini Obuljen-Koržinek.

Zaključno, konstatirajmo da se neprofitnim medijima najšireg tematskog profila ne smiješi bolje sutra, mada će puno ovisiti o njihovu otporu. I o argumentacijskom zalaganju da ne budu izgurani iz davno definiranog političkog prostora Ministarstva kulture pomoću jeftinih opaski da ne spadaju uz kulturn(jačk)i milje, nego bogznagdje. Ili će otkriti da biologistički lik nove ministrice – demokršćanski, ne profašistički – nije mnogo toga novog doli, prirodno, Hasanbegović drugim sredstvima.

Autor: Igor Lasić