Jebo ti čovjeka koji se sjeća. To nije čovjek nego truplo. A s truplom je najbolje niz vodu. Sjećanja nisu ništa drugo nego in memoriam. Posljednji pozdrav. Zbogom i nikad više. Ne ponovilo se. Jer, što da se ponavlja. Da se opet gledamo. Da sve iznova prolazimo. I ubijamo neizvjesnost. Zar nije ljepše ovako, kad se ništa ne zna. I kad nitko ništa ne zna. Znanje je ionako precijenjeno.

Sjećanja su, blažen bio tko ih nema, prokletstvo. Bez njih dani lakše prolaze. I sporije. Zapravo, i ne trebaju prolaziti. Ono što je imalo proći, prošlo je. Bez da je ikome išta ostavilo. Niti je ikome stalo. Osim nekolicini preostalih prokletnika. Kojima promiče sve osim sjećanja.

Srećom, ne sjećam se. Ničega. I nikoga. Pa tako ni zagrebačkog dopisništva Slobodne Dalmacije. Ne sjećam se ni onog dana - lipanj 1994., tramvaj broj 14, izlazak na pogrešnoj stanici, majica slijepljena od znoja i nervoza kao da na operaciju idem - kad mi je pod nogama prvi put zaškripao parket u Ilici. Na broju, nemam pojma, 24. Na gornjem katu. Tamo je, rekli bi neki, bila redakcija. A u prizemlju, zapravo u prolazu koji je vodio do nepostojećeg prizemlja jer se odmah penjalo na prvi kat, neki su neobični likovi prodavali majice. Uglavnom crne, s heavy metal uzorcima.

Cijeli tekst možete pročitati na slobodnadalmacija.hr.