Aktualno > Analize

Laku noć i sretno (s hrvatskim novinarstvom)

15.12.2015.

Piše: Sanja Mikleušević, predsjednica Središnjeg odbora HND-a

 

Izgubljeni između zahtjeva privatnih vlasnika (pod uvjetom da znamo točno koji su) i različitih vidova pritisaka, novinarstvo i novinari nalaze se između dviju krajnosti. Imati ili biti. Ovi su drugi, čini se, u manjini. Oni su najčešće tzv. slobodni novinari, idealisti, tragači. Upravo je javni servis, koji ne ovisi o "inputu" privatnog vlasnika, onaj koji može generirati promjene, no činjenica je kako HRT i dalje nema odjel istraživačkog novinarstva - svojevrsnu kapu pod koju bi se moglo staviti najbolje što u novinarstvu Hrvatska ima.

"I have always been on the side of the heretics, against those who burned them, because the heretics so often turned out to be right....Dead, but right."

"Just because your voice reaches halfway around the world doesn't mean you are wiser than when it reached only to the end of the bar."

 

Misli su to legendarnog američkog novinara Edwarda Murrowa s kraja davnih 50-ih i početka 60-ih.Takva se profesionalna hrabrost, znanje i virtuoznost izričaja rijetko viđa desetljećima poslije. Zato bi film Georgea Clooneyja 2005. naslovljenog po riječima kojima je Murrow odjavljivao svoje emisije: "Laku noć i sretno" (Good night and good luck) trebao pogledati svaki ambiciozniji student novinarstva ili bi Clooneyjev uradak trebao biti obvezan dio studija koji ima težnju učiti i formirati buduće tragače za informacijom i na njoj temeljenoj istini i pravdi.

U liku sjajnog Amerikanca , čiji je simbol bila cigareta od koje se nije odvajao ni za vrijeme intervjua uživo, sažet je ne samo duh jednog doba već i temelj profesije. Murrow je u složenom vremenu koje je slavilo "slobodu nacije", što ju je vlast ograničavala i cenzurirala, bio svjetionikom slobodne misli. Svoje je zvjezdane trenutke doživio kao ratni reporter za vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je izvještavao iz Londona u emisiji "Ovdje London". No povijest će ga pamtiti po borbi za slobodu javne riječi sredinom 1950-ih kada se usprotivio "lovcu na komunističke vještice", svemoćnom senatoru Josephu McCarthyju.

Hrvatska 2015., na kraju jedne iscrpljujuće godine i čekanje jednako neizvjesne nove 2016., u umornoj zemlji, umorno je i novinarstvo koje je daleko od standarda koji je, svjestan vremena i budućnosti koja čeka medije, postavio Murrow. Te je 1958., na godišnjoj konferenciji američkih, radijskih i televizijskih divova, proročanski najavio uzroke i posljedice "zagrljaja smrti" kapitala, oglašivača, PR agencija i medija. Danas živimo tu i takvu stvarnost, pogubnu za masmedije. Izgubljeni između zahtjeva privatnih vlasnika (pod uvjetom da znamo točno koji su) i različitih vidova pritisaka, novinarstvo i novinari nalaze se između dviju krajnosti. Imati ili biti. Ovi su drugi, iz moga iskustva, u manjini. Oni su najčešće tzv. slobodni novinari, idealisti, tragači.

Tim je važnija uloga javnog servisa HRT-a, javne televizije koju obilato financiraju građani, televizije koja bi trebala otvarati vidike, zalagati se za beskompromisno novinarstvo, javni interes i javni sadržaj. Ona ima mogućnost istinske ne-ovisnosti. Je li ispunila svoju ulogu? Je li stvorila okružje, uvjete i atmosferu za rast nekog poput hrabrog i slobodoumnog Edwarda R. Murrowa? Jesu li takvi traženi i poželjni?

Upravo javni servis, koji ne ovisi o "inputu" privatnog vlasnika, vidim kao onaj koji može generirati promjene, no činjenica je kako HRT i dalje nema odjel istraživačkog novinarstva - svojevrsnu kapu pod koju bi se moglo staviti najbolje što u novinarstvu Hrvatska ima.

Nakon nešto više od dvadeset godina mog novinarskog staža promjene su ogromne, no tradicija i temelji trebali bi biti isti. Pa ipak nisu. Rokovi, brzina, površnost, cenzura, spinovi - uzeli su svoj danak. Digitalizacija, nove platforme Reuters koji se više ipak ne može zaustaviti - prednost su našeg vremena. Informacije su svuda oko nas, brze su i dostupne. Svjedočimo konfuznom vremenu medijske revolucije i evolucije. Koliko u takvim okolnostima mogu pomoći cehovske udruge, koliko su naši često inertni članovi svjesni važnosti samoorganiziranja i solidarnosti? Moje iskustvo govori malo ili premalo. HND se, kao i sve ostalo, mora transformirati u snažniju, efikasniju i glasniju polugu društva. Društva koje će privlačiti one s početka teksta - mlade novinare. Velika je odgovornost i onih koji ih uče i usmjeravaju. A učitelji su važni - svjedočila sam u kakve snažne i poletne, odgovorne i hrabre osobnosti stasaju oni koji imaju tu sreću učiti od - istih takvih mentora. I obrnuto - kada mladi novinari postaju igračke mentora koji su ništa do - sramota profesije. I na nama, članovima Središnjeg odbora ostaje odgovornost da iznesemo nužne promjene koje neće doći preko noći. No moramo im težiti i moramo pokušati...

 

Piše: Sanja Mikleušević, predsjednica Središnjeg odbora HND-a

 

Izgubljeni između zahtjeva privatnih vlasnika (pod uvjetom da znamo točno koji su) i različitih vidova pritisaka, novinarstvo i novinari nalaze se između dviju krajnosti. Imati ili biti. Ovi su drugi, čini se, u manjini. Oni su najčešće tzv. slobodni novinari, idealisti, tragači. Upravo je javni servis, koji ne ovisi o "inputu" privatnog vlasnika, onaj koji može generirati promjene, no činjenica je kako HRT i dalje nema odjel istraživačkog novinarstva - svojevrsnu kapu pod koju bi se moglo staviti najbolje što u novinarstvu Hrvatska ima.

"I have always been on the side of the heretics, against those who burned them, because the heretics so often turned out to be right....Dead, but right."

"Just because your voice reaches halfway around the world doesn't mean you are wiser than when it reached only to the end of the bar."

 

Misli su to legendarnog američkog novinara Edwarda Murrowa s kraja davnih 50-ih i početka 60-ih.Takva se profesionalna hrabrost, znanje i virtuoznost izričaja rijetko viđa desetljećima poslije. Zato bi film Georgea Clooneyja 2005. naslovljenog po riječima kojima je Murrow odjavljivao svoje emisije: "Laku noć i sretno" (Good night and good luck) trebao pogledati svaki ambiciozniji student novinarstva ili bi Clooneyjev uradak trebao biti obvezan dio studija koji ima težnju učiti i formirati buduće tragače za informacijom i na njoj temeljenoj istini i pravdi.

U liku sjajnog Amerikanca , čiji je simbol bila cigareta od koje se nije odvajao ni za vrijeme intervjua uživo, sažet je ne samo duh jednog doba već i temelj profesije. Murrow je u složenom vremenu koje je slavilo "slobodu nacije", što ju je vlast ograničavala i cenzurirala, bio svjetionikom slobodne misli. Svoje je zvjezdane trenutke doživio kao ratni reporter za vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je izvještavao iz Londona u emisiji "Ovdje London". No povijest će ga pamtiti po borbi za slobodu javne riječi sredinom 1950-ih kada se usprotivio "lovcu na komunističke vještice", svemoćnom senatoru Josephu McCarthyju.

Hrvatska 2015., na kraju jedne iscrpljujuće godine i čekanje jednako neizvjesne nove 2016., u umornoj zemlji, umorno je i novinarstvo koje je daleko od standarda koji je, svjestan vremena i budućnosti koja čeka medije, postavio Murrow. Te je 1958., na godišnjoj konferenciji američkih, radijskih i televizijskih divova, proročanski najavio uzroke i posljedice "zagrljaja smrti" kapitala, oglašivača, PR agencija i medija. Danas živimo tu i takvu stvarnost, pogubnu za masmedije. Izgubljeni između zahtjeva privatnih vlasnika (pod uvjetom da znamo točno koji su) i različitih vidova pritisaka, novinarstvo i novinari nalaze se između dviju krajnosti. Imati ili biti. Ovi su drugi, iz moga iskustva, u manjini. Oni su najčešće tzv. slobodni novinari, idealisti, tragači.

Tim je važnija uloga javnog servisa HRT-a, javne televizije koju obilato financiraju građani, televizije koja bi trebala otvarati vidike, zalagati se za beskompromisno novinarstvo, javni interes i javni sadržaj. Ona ima mogućnost istinske ne-ovisnosti. Je li ispunila svoju ulogu? Je li stvorila okružje, uvjete i atmosferu za rast nekog poput hrabrog i slobodoumnog Edwarda R. Murrowa? Jesu li takvi traženi i poželjni?

Upravo javni servis, koji ne ovisi o "inputu" privatnog vlasnika, vidim kao onaj koji može generirati promjene, no činjenica je kako HRT i dalje nema odjel istraživačkog novinarstva - svojevrsnu kapu pod koju bi se moglo staviti najbolje što u novinarstvu Hrvatska ima.

Nakon nešto više od dvadeset godina mog novinarskog staža promjene su ogromne, no tradicija i temelji trebali bi biti isti. Pa ipak nisu. Rokovi, brzina, površnost, cenzura, spinovi - uzeli su svoj danak. Digitalizacija, nove platforme Reuters koji se više ipak ne može zaustaviti - prednost su našeg vremena. Informacije su svuda oko nas, brze su i dostupne. Svjedočimo konfuznom vremenu medijske revolucije i evolucije. Koliko u takvim okolnostima mogu pomoći cehovske udruge, koliko su naši često inertni članovi svjesni važnosti samoorganiziranja i solidarnosti? Moje iskustvo govori malo ili premalo. HND se, kao i sve ostalo, mora transformirati u snažniju, efikasniju i glasniju polugu društva. Društva koje će privlačiti one s početka teksta - mlade novinare. Velika je odgovornost i onih koji ih uče i usmjeravaju. A učitelji su važni - svjedočila sam u kakve snažne i poletne, odgovorne i hrabre osobnosti stasaju oni koji imaju tu sreću učiti od - istih takvih mentora. I obrnuto - kada mladi novinari postaju igračke mentora koji su ništa do - sramota profesije. I na nama, članovima Središnjeg odbora ostaje odgovornost da iznesemo nužne promjene koje neće doći preko noći. No moramo im težiti i moramo pokušati...