Kianoush Ramezani iranski je umjetnik i aktivist koji je 2009. dobio politički azil u Francuskoj gdje se sklonio od režima svoje države. Danas živi i radi u Parizu gdje je ostao jednako angažirani protivnik Islamske republike i kritičar stanja ljudskih prava i sloboda u Iranu, ali i promotor crteža i karikature, i važne uloge koju ova novinska forma ima u osvajanju prostora slobode izražavanja kao temeljnog ljudskog prava.

Razgovaramo tek koji sat prije otvaranja izložbe «Oslobođeni crteži» koja se do 4. travnja može razgledati u Medijateci Francuskog instituta u zagrebačkoj Preradovićevoj ulici gdje je postavljeno 12 panoa s novinskim radovima pedesetak crtača iz cijelog svijeta. Svaki se pano bavi svojom temom; cenzura, internet, korupcija, prava žena, pobuna, klima, sport, rasizam, a sve ih povezuje sloboda izražavanja i način na koji se ona danas ostvaruje na svim kontinentima. Ova međunarodna izložba čiji selektor i idejni začetnik Kianoush Ramezani od 2013. putuje svijetom, a u Zagrebu je postavljena u produkciji časopisa «Courrier International» i pariškog Francuskog instituta u sklopu tradicionalnog Mjeseca frankofonije.

«To je projekt nastao u suradnji s Gothenburg film festivalom i Švedskim nacionalnim arhivom u Gothenburgu. Sloboda izražavanja osnovna je ideja na temelju koje se svake godine bavimo drugom temom ovisno o temi festivala. Ideja izložbe je bila osigurati vidljivost crtačima ali i podsjetiti novinare da poštuju svoju slobodu. Mnogi crtači u Europi sami sebe cenzuriraju i zato im želim predstaviti radove njihovih kolega koji dolaze iz konfliktnih zemalja i koji su dobri, koji prenose snažne poruke. Pokazujem njihove crteže europskim crtačima kako bi ih probudio, ukazao im na to da je sloboda koju ovdje uživaju nešto o čemu mnogi njihovi kolege tek sanjaju», govori ovaj crtač ujedno i predsjednik te jedan od osnivača međunarodne organizacije United Sketches koja formalno postoji tek tri mjeseca, a okuplja već preko 40 članova.

Na internet stranici organizacije United Sketches navodi se kako je to najbrže rastuća međunarodna organizacija profesionalnih crtača s aktivnim ambasadorima u svakoj od zemalja iz kojih dolaze članovi. Imate li hrvatskog

Zapravo, upravo ga tražimo. Jako se veselim prilici da upoznam hrvatske crtače, vidim kako rade i kako im je ovdje, u kakvoj atmosferi rade. Znam za neka imena još iz Irana jer su sudjelovali u međunarodnim natječajima, ali naša organizacija, za razliku od natječaja, nastoji crtačima osigurati rad. Međunarodne izložbe su festivali i neće osigurati posao. Naša je organizacija prije koji tjedan sklopila ugovor s «Ouest – France», najvećim  francuskim novinama koje svaki tjedan objavljuju jedan crtež našeg člana. Nadamo se doći do stotinjak članova jer ne razmišljamo na principu velikih brojeva, važnije nam je angažirano članstvo. Koncept ambasadora osmišljen je na način da svaki ambasador uz tu funkciju preuzima i odgovornost te mora biti u stalnoj interakciji s organizacijom. Zbog toga sam jako zainteresiran za to što se u Hrvatskoj događa.

Ovako, na prvu, dalo bi se zaključiti kako je u hrvatskim novinama karikatura i crteža sve manje, je li to i svjetski trend? Jesu li crteži preskupi za nakladnike tiska čiji su prihodi godinama u padu i koji su zbog toga prisiljeni rezati troškove?

Mogu govoriti o tome kako se kreću cijene novinskih crteža u Francuskoj, ali ne znam ništa o cijeni novinskih tekstova. Trenutno postoji standard prema kojem crtež može koštati od 1.500 do 2.000 eura, dok u nekim ekskluzivnim ugovorima cijena može doći i do 3.000 eura za crtež. No, drugačije je ako objavljuješ već objavljene crteže. Tako u tjedniku «Courrier International» za koji objavljujem crtež stoji 60 eura, što je dobra cijena obzirom na to da sam rad već prodao negdje drugdje. «Ouest – France» s kojima je United Sketches sklopio ugovor crtež plaća 90 eura, što je isto dobra cijena za već objavljivane radove. Ali činjenica je da je novinskog crteža sve manje, čak i u Francuskoj koja se može smatrati domovinom ove profesije sve je više tiskovina u kojima više nema crteža. Zato nastojimo motivirati crtače da se vrate u novinarstvo i također poručiti urednicima i medijskim vlasnicima da crtež donosi novu i vjernu publiku, crteži i karikature su popularni, ljudi ih vole.

Osim toga, govore univerzalnim jezikom koji svi mogu razumjeti, koliko to čini crtež moćnijim alatom za prenošenje poruke od bilo kojeg jezika ili novinskog teksta?

Sigurno je snažniji, posebno danas kad smo okruženi vijestima i informacijama koje neprekidno pristižu putem mobitela, tableta, i sve se događa takvom brzinom da više nemamo dovoljno vremena sve to pratiti, čitati, analizirati, shvatiti. Zato u ovom sve bržem svijetu crtež postaje sve bitniji jer prenosi poruku kakva bi teško mogla stati u manje od tisuću riječi.

Istovremeno, crtež je i puno teže cenzurirati nego novinarski tekst iz kojeg je jednostavno izbaciti dio koji se uredniku ne sviđa, može li i to biti jedan od razloga sve manje zastupljenosti ove forme u novinama?

Da, tako bi razmišljao svaki urednik koji se boji, ali crtači, posebno oni koji dolaze iz konfliktnih zemalja gdje postoji otvorena cenzura naučili su kako ju zaobići. Primjerice, crtači u Iranu ne upotrebljavaju tekst. Koriste samo sliku, a nju je uvijek moguće interpretirati na više različitih načina. Tu dolazi do izražaja spretnost u korištenju simbola i posebne razine humora koji prenosi poruku, ali i ostavlja otvoren prostor za različite interpretacije. Poruka dobre karikature ili crteža prije svega mora biti inteligentna, a ne samo opasno provokativna.

Ipak, u svojem govoru za TedX, gotovo godinu dana prije tragičnog napada na redakciju Charlie Hebdoa, opisali ste novinski crtež kao opasnu umjetnost, što ste time mislili?

Zapravo je to bila priča o mojem životu u Iranu, kako su crtači poput mene u religijskim zemljama gdje vlada cenzura i diktatura u stalnoj opasnosti. Crteži su među ljudima popularni i provokativni su jer takvi moraju biti, kad crtaš pretjeruješ. Ponekad su prenaglašeni simboli, ponekad je cijela tema karikirana do ekstrema jer želiš provocirati kako bi dobio reakciju onih koje svojim crtežom prokazuješ. Crtanje zahtjeva snažan senzibilitet, aktivan angažman u društvu kako bi potaknuo promijene na bolje. Zato je crtež opasan jer u nekim zemljama vlastima se ne sviđa slobodna razmjena ideja i informacija, oni ne žele da bilo tko drugi ljudima govori o tome što se uistinu događa pa te pokušavaju ograničiti, zatvoriti, mučiti. U ovom trenutku dva su iranska crtača u zatvoru, jednom od njih prijeti 40 godina robije.

Je li situacija u Iranu jednako opasna i za novinare?

Opasna je za sve koji žele govoriti istinu.

Kako ste danas u kontaktu s Iranom, imate li tamo još uvijek svoju publiku?

Kontakti su mi ograničeni jer u Iranu nastoje ograničiti pristup internetu koji je jedina direktna veza koju imam s ljudima tamo. Ipak, nastojimo se čuti preko platformi koje jamče privatnost, u posljednje vrijeme jako je popularan i još uvijek siguran Telegram. Skype je manje pouzdan, kao i Facebook. Neki novinari još riskiraju kako bi stupili u kontakt, drugi to ne mogu jer nisu ugroženi samo njihovi već i životi njihovih obitelji, a mnogi su već završili u zatvoru.

Bojite li se za svoj život budući da ste i u izgnanstvu nastavili kritizirati Islamsku republiku?

Bio sam u strahu, ali nakon ovoga što se dogodilo u Charlie Hebdou gotovo sam potpuno zaboravio na prijetnje iz moje zemlje. Ne razmišljam više o tome što bi mi iz Irana mogli učiniti jer i u centru Pariza danas kad hodam ulicom razmišljam tko bi od prolaznika mogao biti naoružan i opasan. Prijetnja je postala svakodnevica na koju se navikavam.

Postoji li ipak granica koju nastojite ne prelaziti kako bi ostali u zoni sigurnosti i može li se onda i to smatrati nekom vrstom autocenzure?

To je diskusija koja nikada neće biti zaključena. Moje je osobno uvjerenje da granice ne smiju postojati jer ništa ne može biti važnije od zaštite temeljnog ljudskog prava na slobodu izražavanja mišljenja. Nitko ne može misliti i odlučivati za druge i ako to iz bilo kojeg razloga počinjemo činiti to je pouzdano prvi korak prema diktaturi. Da bi spriječili diktaturu moramo čuvati tu slobodu, ali uz slobodu dolazi i odgovornost. Zato je važno ulagati u edukaciju, naučiti ljude kako koristiti svoje slobode. Tako to vidim, posebno ako pričamo o crtežu. Uzet ću sebe kao primjer, recimo da sutra objavim crtež golog Muhameda uopće ne sumnjam kako bih tim potezom stekao veliku popularnost, ali kakvu sam poruku time poslao? Mislim da postoje važnije poruke, mudrije, one koje mogu pokrenuti neke pozitivne promijene. Odrastao sam među muslimanima, divnim ljudima koje nikako ne mogu poistovjetiti s državom iz koje sam protjeran, a čiju politiku prezirem. Riječ je o ljudima koji imaju drugačiji odnos prema Islamu, koji ga poštuju kao svoje duhovno i kulturno nasljeđe, a ne političko uređenje. Zašto bih sebi uzimao pravo da vrijeđam osjećaje tih ljudi, to je moje pitanje. Pariz mi je omogućio potpunu slobodu da vrijeđam koga hoću, ali uvijek se treba zapitati što time želiš postići. Meni je draže crtati islamiste i fundamentaliste jer želim upozoriti na njihovo postojanje, oni su stvarni, prisutni i predstavljaju realnu opasnost, a ne Muhamed, izmišljeni lik za kojeg nitko ne zna kako izgleda.

Postoji li i kod crteža podilaženje publici kakvo je sve očitije u komercijalnim medijima koji posluju pod devizom da publici pružaju što ona od njih traži?

To je i naša profesionalna zamka. Nakon tragedije u redakciji Charlie Hebdoa ljudi su se poistovjetili, svi smo mi bili Charlie. No istovremeno su se počeli pojavljivati i novi crteži Muhameda bez ikakve poruke koja bi ih pratila, i u tjednima nakon napada na Charlie Hebdo bili smo ocjenjivani prema kriteriju ako si nacrtao Muhameda tada, oprostite na izrazu, imaš muda. Meni se to činilo bez veze i površno. Najčešći motiv za takvo, i bilo kakvo podilaženje publici zapravo je poslovna ambicija, želja da budeš popularan i prodaš što više, i to nikada nije iskreni angažman.

Osim uobičajenog opravdanja za podilaženje publici, postoji i uobičajeno opravdanje za autocenzuru koje propituje koliko smisla ima riskirati kad ljude ionako nije briga…

Da, mogu shvatiti takav način razmišljanja ali biti novinar predstavlja odgovornost. Moje je vjerovanje da novinari imaju misiju i odgovornost prema društvu neovisno o tome koliko je to društvo samo po sebi pasivno. Dužnost je novinara probuditi ih. Novinari koji se iskreno opredjeljuju za to zvanje vjeruju da novinarstvo ima zadaću i daju sve od sebe kako bi angažirali publiku. Ako nisi takav novinar, onda novinarstvo nije to za čime tragaš i trebao bi nastaviti tražiti se negdje drugdje.