Aktualno > Analize

Kako televizijski novac oblikuje europski nogomet

22.12.2015.

Piše: Ozren Podnar

 

Kad tv-kompanija otkupi prava, postavlja prijenose iza naplatne barijere tako da navijači moraju platiti naknadu žele li pratiti utakmice uživo. Dok je u Engleskoj, Italiji i Španjolskoj javnost na to pristala, u Njemačkoj nije. Tamošnji navijači shvaćaju domaća nogometna natjecanja kao društvene svetkovine, koje nitko ne smije oduzeti od javnosti.

 

Sportski su dnevnici uobičajeni u južnoj i jugoistočnoj Europi, no nemaju prođu u germanskim državama, gdje opći dnevnici donose sve sportske informacije koje zanimaju čitatelje.

U Hrvatskoj je specijalizirani sportski dnevnik bitan dio medijske scene od Drugog svjetskog rata. U početku zvane Ilustrirane fiskulturne novine i Narodni list, Sportske novosti izlaze od kolovoza 1945. U prosincu 2009. Sportskim se novostima pridružio riječki Sport plus, dok nije pokleknuo u ožujku 2011.

U Srbiji je 1990. tradicionalni Sport dobio konkurenciju u Sportskom žurnalu, koji se održao na tržištu unatoč višegodišnjoj međunarodnoj sportskoj suspenziji Srbije i Crne Gore. Vlasnik Kurira je 2007. plasirao i treći dnevnik, Kurir Sport, no on je nakon pola godine propao.

Većina država iz bliže regije diči se barem s jednim dnevnim sportskim listom. U Mađarskoj je to Nemzeti sport, u Rumunjskoj Gazeta Sporturilor, u Bugarskoj 7dni sport, a u Albaniji Sporti shqiptar. Mala Makedonija ima čak dva sportska dnevnika – Makedonski sport i Sport press, dok se Slovenija zadovoljava Ekipom.

 Južnjaci vole sportske novine

 Sportski su dnevnici neizostavna ponuda na kioscima zemalja čije stanovnike stereotipno nazivamo temperamentima. Francuski L'Equipe, medijska institucija od četrdesetih prošlog stoljeća, drži pristojnu prodanu tiražu od 238.000. Italija nudi tri sportska dnevnika – ružičastu milansku La Gazzettu dello Sport, rimski Corriere dello Sport i torinski Tuttosport.

Najkomercijalniji sportski list kontinenta, Gazzetta, dnevno se prodaje u prosječno 400.000 primjeraka, a najviše u ponedjeljak, kad se čitatelji informiraju o događajima od vikenda. Dok je Corriere snažno orijentiran prema Romi i Laziju, a Tuttosport prema Juventusu i Torinu, Gazzetta je prilično neutralna, vrlo diskretno naginjući prema lokalnima Interu i Milanu. 

Još je bogatija sportska novinska scena u Španjolskoj. Navijači Reala i Atlética čitaju madridske dnevnike Marcu i As, dok se sljedbenici Barcelone napajaju na Sportu i Mundo Deportivu. Sva četiri medija služe kao neformalni klupski fanzini, neuvijeno podržavajući svoje miljenike i podbadajući (ili ignorirajući) one s druge strane "ograde".

Etničko suparništvo diže tiraže

Marca je najčitaniji španjolski dnevnik uključujući i općeinformativne poput El Paisa. Marcina je dnevna prodaja 181.000, a Asova 158.000, što ih svrstava na prvo i četvrto mjesto državne ljestvice najprodavanijih dnevnika.

Istraživanja pokazuju da Marcino tiskano izdanje svakodnevno čita 2,8 milijuna ljudi, a internetsku verziju 3,1 milijun – dvostruko više od prvog suparnika, Asa. Oba medija imaju i engleske verzije svojih internetskih izdanja i dijele godišnje nagrade u raznim sportskim kategorijama. Marca ima i sportsku radijsku stanicu i sportski bar u Madridu.

Katalonski Sport i Mundo Deportivo također su među deset najprodavanijih dnevnika u Španjolskoj. Postoje još tri sportska dnevnika regionalnog karaktera – Valencia Superdeporte u Valenciji, Estadio Deportivo u Sevilli i DXT Campeón u La Coruñi. Brojnost sportskih medija u Španjolskoj posljedica je dinamične navijačke kulture, koja pak izvire iz nacionalističkih i regionalnih suparništava.

Španjolska je multietnička država čije se etničke zajednice (Katalonci, Valencijanci, Balearci, Galicijci i Baski) ogorčeno suprotstavljaju centralističkoj vlasti u Kastilji. Tako u Španjolskoj sport, posebno nogomet, odražava politička i etnička trvenja, nakladnika.

I Portugal je solidno opskrbljen sportskim dnevnicima. U Lisabonu izlaze A Bola i Record, posvećene ponajprije divovima iz glavnoga grada Benfici i Sportingu, dok im sjevernjački Porto suprotstavlja O Jogo, koji pokriva domaće Porto i Boavistu.

S obzirom na populaciju od 11 milijuna, Grčka ima najviše sportskih dnevnika po glavi stanovnika. Na krilima strastvene netrpeljivosti između navijača klubova, što unutar istoga grada, što na relaciji Atena/Pirej – Solun, grčki nakladnici izdaju više od tuceta dnevnika.

Grčki vrhunac fanatizma

 Većina ih je, dakako, klubaški nastrojena. Tako Athlitiki Echo, Derby i Prasini podržavaju Panathinaikos, Fos ton Sport, Protathlitis i Gata zastupaju Olympiacos, a Score i Ora gia Sport obraćaju se navijačima AEK-a. Match Thessalias stoji iza Larise, Athlitika podupire Aris, dok je Metrosport namijenjen ljubiteljima PAOK-a, Arisa i Iraklisa. Nekoliko je dnevnika neutralno – Goal News, Sport Day i Filathlos. Sedam puta mnogoljudnija od Grčke i ništa manje sportom opsjednuta Turska ima iznenađujuće malo čistih sportskih dnevnika – samo tri: Pas Fotomaç, Fanatik, AMK.

Naše bi čitatelje mogao začuditi podatak da u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Nizozemskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama nema sportskih dnevnika. Jedna teorija o tom fenomenu govori da prosječnog konzumenta sportskih sadržaja u germansko-anglosaksonskim državama podjednako zanimaju i drugi sadržaji, pa mu je potreban opći dnevnik da bi si zadovoljio sve svoje interese.

S druge strane, južnjački ljubitelji sporta daleko su više okrenuti sportu nego bilo kojoj drugoj tematici, pa im sportski dnevnik utažuje svu glad za informacijama. Umjesto sportskih dnevnika, u Zapadnoj i Sjeverozapadnoj Europi te u SAD-u prisutni su tiražni sportski, ponajviše nogometni magazini. Takvi su Sport Illustrated u SAD-u, World Soccer i Four Four two u UK-u, Voetbal International u Nizozemskoj te Sport Bild i Kicker u Njemačkoj.

Kicker, koji će 2020. napuniti sto godina, izlazi ponedjeljkom i četvrtkom, izdaje popularni godišnjak Kicker Almanach i dodjeljuje godišnju nagradu najboljem strijelcu Bundeslige. Njima je uz rame francuski dvotjednik France Football, koji je do 2009. dodjeljivao godišnju nagradu Zlatnu loptu (Ballon d'Or) za najboljeg nogometaša u Europi. Od 2010. nagrada je preimenovana u FIFA Ballon d'Or te je dodjeljuju zajednički FIFA i France Football.

 Zlatni rudnik tv-prava

Dok su sportski dnevnici i magazini nezaobilazna zanimacija navijača, njihov je učinak na odnos snaga u sportu neznatan. Današnji se profesionalni sport - u Europi ponajviše nogomet - hrani bujicom novca od televizijskih kompanija, a najveći zalogaji pripadaju klubovima i ligama s najvećih i jezično najpristupačnijih tržišta.

Utjecaj televizije na profi-nogomet zakoračio je u višu dimenziju u veljači 2015., kad su dvije britanske medijske kompanije kupile trogodišnja prava na prijenos engleskog Premier Leaguea za približno sedam milijardi dolara. Taj je fantastičan iznos za 70 posto nadmašio vrijednost prethodnog trogodišnjeg ugovora. Svota koja je do prije par godina bila nezamisliva proizašla je iz nesmiljenog nadmetanja Sky Sportsa i BT Sporta za sedam paketa koje je nudio Premier League.

Te su televizijske kompanije učinile engleske klubove financijski najmoćnijima na svijetu. Ljetos je Manchester City, u vlasništvu šeika Mansoura iz Abu Dabija, platio Liverpoolu 69 milijuna eura za Raheema Sterlinga. Liverpool je kupio Brazilca Firmina od Hoffenheima za 41 milijun eura, a Manchester United Depaya, Martiala, Schneiderlina i još trojicu za 120 milijuna eura.

I prije sklapanja novog tv-ugovora, svih 20 engleskih prvoligaša nalazilo se među prvih trideset svjetskih klubova po prihodima od televizije. Još nevjerojatnije, u top 30 bila su čak i tri engleska kluba koja su 2015. ispala u drugu ligu – Hull City, Burnley i QPR. Od Talijana, samo je Juventus u prvih 20, dok je od njemačkih Bayern tek 29.

Do prošle sezone prva dva mjesta na rang listi nisu zauzimali engleski, nego španjolski klubovi, Barcelona i Real Madrid, kojima Telefónica plaća 160 odnosno 156 milijuna eura godišnje. No, kad se uračunaju tv-prihodi za tekuću sezonu, engleski će klubovi, kao što su Manchester City, Manchester United, Arsenal, Chelsea i Liverpool, nedvojbeno istisnuti španjolske velikane.

Dominacija engleskih te u manjoj mjeri španjolskih i talijanskih klubova nad njemačkima i francuskima po televizijskim prihodima posljedica je odsustva konkurencije medijskih kompanija u Njemačkoj.

U Španjolskoj se za prava prikazivanja nadmeću Telefónica i beIN Media Group. Podružnica katarske Al Jazeere ostala je bez Primere, ali je kupila prava na Ligu prvaka za španjolsko tržište. U Italiji Tim Sky ima prava na prvoligašku Serie A, dok Mediaset nudi Ligu prvaka putem kanala Premium Calcio.

U Njemačkoj i Francuskoj pak vladaju monopoli – Sky Deutschland prikazuje Bundesligu i Ligu prvaka, a Bein Sports francusku Ligue 1 i Ligu prvaka, dok Canal + France daje samo nekoliko utakmica. Analitičari tvrde da je navijačka kultura glavna zapreka širenju pay tv-a u Njemačkoj.

Kad tv-kompanija otkupi prava, postavlja prijenose iza naplatne barijere tako da navijači moraju platiti naknadu žele li pratiti utakmice uživo. Dok je u Engleskoj, Italiji i Španjolskoj javnost na to pristala, u Njemačkoj nije. Tamošnji navijači shvaćaju domaća nogometna natjecanja kao društvene svetkovine, koje nitko ne smije oduzeti od javnosti.

Vrh Bundeslige, klubovi i državne vlasti prihvaćaju takvu filozofiju i održavaju nogomet pristupačnim najširim slojevima tako da bi i skromnije stojeći građani mogli pohoditi stadione. Štoviše, statut Bundeslige propisuje da navijači u svakom klubu moraju držati najmanje 50%+1 glasačkih prava.

Bundesliga nadoknađuje manjak prihoda od televizije prodajom ulaznica, robe s klupskim znakom i raskošnim sponzorskim ugovorima tako da ostaje konkurentna u svjetskim razmjerima, ne pristajući na medijski diktat. Zahvaljujući takvom stavu, u Njemačkoj nije moguće da, kao u Engleskoj i Španjolskoj, utakmice počinju u suludim terminima poput 12 ili 22 sata - jer Bundesligom ne upravljaju tv-kompanije. 

 

 

Piše: Ozren Podnar

 

Kad tv-kompanija otkupi prava, postavlja prijenose iza naplatne barijere tako da navijači moraju platiti naknadu žele li pratiti utakmice uživo. Dok je u Engleskoj, Italiji i Španjolskoj javnost na to pristala, u Njemačkoj nije. Tamošnji navijači shvaćaju domaća nogometna natjecanja kao društvene svetkovine, koje nitko ne smije oduzeti od javnosti.

 

Sportski su dnevnici uobičajeni u južnoj i jugoistočnoj Europi, no nemaju prođu u germanskim državama, gdje opći dnevnici donose sve sportske informacije koje zanimaju čitatelje.

U Hrvatskoj je specijalizirani sportski dnevnik bitan dio medijske scene od Drugog svjetskog rata. U početku zvane Ilustrirane fiskulturne novine i Narodni list, Sportske novosti izlaze od kolovoza 1945. U prosincu 2009. Sportskim se novostima pridružio riječki Sport plus, dok nije pokleknuo u ožujku 2011.

U Srbiji je 1990. tradicionalni Sport dobio konkurenciju u Sportskom žurnalu, koji se održao na tržištu unatoč višegodišnjoj međunarodnoj sportskoj suspenziji Srbije i Crne Gore. Vlasnik Kurira je 2007. plasirao i treći dnevnik, Kurir Sport, no on je nakon pola godine propao.

Većina država iz bliže regije diči se barem s jednim dnevnim sportskim listom. U Mađarskoj je to Nemzeti sport, u Rumunjskoj Gazeta Sporturilor, u Bugarskoj 7dni sport, a u Albaniji Sporti shqiptar. Mala Makedonija ima čak dva sportska dnevnika – Makedonski sport i Sport press, dok se Slovenija zadovoljava Ekipom.

 Južnjaci vole sportske novine

 Sportski su dnevnici neizostavna ponuda na kioscima zemalja čije stanovnike stereotipno nazivamo temperamentima. Francuski L'Equipe, medijska institucija od četrdesetih prošlog stoljeća, drži pristojnu prodanu tiražu od 238.000. Italija nudi tri sportska dnevnika – ružičastu milansku La Gazzettu dello Sport, rimski Corriere dello Sport i torinski Tuttosport.

Najkomercijalniji sportski list kontinenta, Gazzetta, dnevno se prodaje u prosječno 400.000 primjeraka, a najviše u ponedjeljak, kad se čitatelji informiraju o događajima od vikenda. Dok je Corriere snažno orijentiran prema Romi i Laziju, a Tuttosport prema Juventusu i Torinu, Gazzetta je prilično neutralna, vrlo diskretno naginjući prema lokalnima Interu i Milanu. 

Još je bogatija sportska novinska scena u Španjolskoj. Navijači Reala i Atlética čitaju madridske dnevnike Marcu i As, dok se sljedbenici Barcelone napajaju na Sportu i Mundo Deportivu. Sva četiri medija služe kao neformalni klupski fanzini, neuvijeno podržavajući svoje miljenike i podbadajući (ili ignorirajući) one s druge strane "ograde".

Etničko suparništvo diže tiraže

Marca je najčitaniji španjolski dnevnik uključujući i općeinformativne poput El Paisa. Marcina je dnevna prodaja 181.000, a Asova 158.000, što ih svrstava na prvo i četvrto mjesto državne ljestvice najprodavanijih dnevnika.

Istraživanja pokazuju da Marcino tiskano izdanje svakodnevno čita 2,8 milijuna ljudi, a internetsku verziju 3,1 milijun – dvostruko više od prvog suparnika, Asa. Oba medija imaju i engleske verzije svojih internetskih izdanja i dijele godišnje nagrade u raznim sportskim kategorijama. Marca ima i sportsku radijsku stanicu i sportski bar u Madridu.

Katalonski Sport i Mundo Deportivo također su među deset najprodavanijih dnevnika u Španjolskoj. Postoje još tri sportska dnevnika regionalnog karaktera – Valencia Superdeporte u Valenciji, Estadio Deportivo u Sevilli i DXT Campeón u La Coruñi. Brojnost sportskih medija u Španjolskoj posljedica je dinamične navijačke kulture, koja pak izvire iz nacionalističkih i regionalnih suparništava.

Španjolska je multietnička država čije se etničke zajednice (Katalonci, Valencijanci, Balearci, Galicijci i Baski) ogorčeno suprotstavljaju centralističkoj vlasti u Kastilji. Tako u Španjolskoj sport, posebno nogomet, odražava politička i etnička trvenja, nakladnika.

I Portugal je solidno opskrbljen sportskim dnevnicima. U Lisabonu izlaze A Bola i Record, posvećene ponajprije divovima iz glavnoga grada Benfici i Sportingu, dok im sjevernjački Porto suprotstavlja O Jogo, koji pokriva domaće Porto i Boavistu.

S obzirom na populaciju od 11 milijuna, Grčka ima najviše sportskih dnevnika po glavi stanovnika. Na krilima strastvene netrpeljivosti između navijača klubova, što unutar istoga grada, što na relaciji Atena/Pirej – Solun, grčki nakladnici izdaju više od tuceta dnevnika.

Grčki vrhunac fanatizma

 Većina ih je, dakako, klubaški nastrojena. Tako Athlitiki Echo, Derby i Prasini podržavaju Panathinaikos, Fos ton Sport, Protathlitis i Gata zastupaju Olympiacos, a Score i Ora gia Sport obraćaju se navijačima AEK-a. Match Thessalias stoji iza Larise, Athlitika podupire Aris, dok je Metrosport namijenjen ljubiteljima PAOK-a, Arisa i Iraklisa. Nekoliko je dnevnika neutralno – Goal News, Sport Day i Filathlos. Sedam puta mnogoljudnija od Grčke i ništa manje sportom opsjednuta Turska ima iznenađujuće malo čistih sportskih dnevnika – samo tri: Pas Fotomaç, Fanatik, AMK.

Naše bi čitatelje mogao začuditi podatak da u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Nizozemskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama nema sportskih dnevnika. Jedna teorija o tom fenomenu govori da prosječnog konzumenta sportskih sadržaja u germansko-anglosaksonskim državama podjednako zanimaju i drugi sadržaji, pa mu je potreban opći dnevnik da bi si zadovoljio sve svoje interese.

S druge strane, južnjački ljubitelji sporta daleko su više okrenuti sportu nego bilo kojoj drugoj tematici, pa im sportski dnevnik utažuje svu glad za informacijama. Umjesto sportskih dnevnika, u Zapadnoj i Sjeverozapadnoj Europi te u SAD-u prisutni su tiražni sportski, ponajviše nogometni magazini. Takvi su Sport Illustrated u SAD-u, World Soccer i Four Four two u UK-u, Voetbal International u Nizozemskoj te Sport Bild i Kicker u Njemačkoj.

Kicker, koji će 2020. napuniti sto godina, izlazi ponedjeljkom i četvrtkom, izdaje popularni godišnjak Kicker Almanach i dodjeljuje godišnju nagradu najboljem strijelcu Bundeslige. Njima je uz rame francuski dvotjednik France Football, koji je do 2009. dodjeljivao godišnju nagradu Zlatnu loptu (Ballon d'Or) za najboljeg nogometaša u Europi. Od 2010. nagrada je preimenovana u FIFA Ballon d'Or te je dodjeljuju zajednički FIFA i France Football.

 Zlatni rudnik tv-prava

Dok su sportski dnevnici i magazini nezaobilazna zanimacija navijača, njihov je učinak na odnos snaga u sportu neznatan. Današnji se profesionalni sport - u Europi ponajviše nogomet - hrani bujicom novca od televizijskih kompanija, a najveći zalogaji pripadaju klubovima i ligama s najvećih i jezično najpristupačnijih tržišta.

Utjecaj televizije na profi-nogomet zakoračio je u višu dimenziju u veljači 2015., kad su dvije britanske medijske kompanije kupile trogodišnja prava na prijenos engleskog Premier Leaguea za približno sedam milijardi dolara. Taj je fantastičan iznos za 70 posto nadmašio vrijednost prethodnog trogodišnjeg ugovora. Svota koja je do prije par godina bila nezamisliva proizašla je iz nesmiljenog nadmetanja Sky Sportsa i BT Sporta za sedam paketa koje je nudio Premier League.

Te su televizijske kompanije učinile engleske klubove financijski najmoćnijima na svijetu. Ljetos je Manchester City, u vlasništvu šeika Mansoura iz Abu Dabija, platio Liverpoolu 69 milijuna eura za Raheema Sterlinga. Liverpool je kupio Brazilca Firmina od Hoffenheima za 41 milijun eura, a Manchester United Depaya, Martiala, Schneiderlina i još trojicu za 120 milijuna eura.

I prije sklapanja novog tv-ugovora, svih 20 engleskih prvoligaša nalazilo se među prvih trideset svjetskih klubova po prihodima od televizije. Još nevjerojatnije, u top 30 bila su čak i tri engleska kluba koja su 2015. ispala u drugu ligu – Hull City, Burnley i QPR. Od Talijana, samo je Juventus u prvih 20, dok je od njemačkih Bayern tek 29.

Do prošle sezone prva dva mjesta na rang listi nisu zauzimali engleski, nego španjolski klubovi, Barcelona i Real Madrid, kojima Telefónica plaća 160 odnosno 156 milijuna eura godišnje. No, kad se uračunaju tv-prihodi za tekuću sezonu, engleski će klubovi, kao što su Manchester City, Manchester United, Arsenal, Chelsea i Liverpool, nedvojbeno istisnuti španjolske velikane.

Dominacija engleskih te u manjoj mjeri španjolskih i talijanskih klubova nad njemačkima i francuskima po televizijskim prihodima posljedica je odsustva konkurencije medijskih kompanija u Njemačkoj.

U Španjolskoj se za prava prikazivanja nadmeću Telefónica i beIN Media Group. Podružnica katarske Al Jazeere ostala je bez Primere, ali je kupila prava na Ligu prvaka za španjolsko tržište. U Italiji Tim Sky ima prava na prvoligašku Serie A, dok Mediaset nudi Ligu prvaka putem kanala Premium Calcio.

U Njemačkoj i Francuskoj pak vladaju monopoli – Sky Deutschland prikazuje Bundesligu i Ligu prvaka, a Bein Sports francusku Ligue 1 i Ligu prvaka, dok Canal + France daje samo nekoliko utakmica. Analitičari tvrde da je navijačka kultura glavna zapreka širenju pay tv-a u Njemačkoj.

Kad tv-kompanija otkupi prava, postavlja prijenose iza naplatne barijere tako da navijači moraju platiti naknadu žele li pratiti utakmice uživo. Dok je u Engleskoj, Italiji i Španjolskoj javnost na to pristala, u Njemačkoj nije. Tamošnji navijači shvaćaju domaća nogometna natjecanja kao društvene svetkovine, koje nitko ne smije oduzeti od javnosti.

Vrh Bundeslige, klubovi i državne vlasti prihvaćaju takvu filozofiju i održavaju nogomet pristupačnim najširim slojevima tako da bi i skromnije stojeći građani mogli pohoditi stadione. Štoviše, statut Bundeslige propisuje da navijači u svakom klubu moraju držati najmanje 50%+1 glasačkih prava.

Bundesliga nadoknađuje manjak prihoda od televizije prodajom ulaznica, robe s klupskim znakom i raskošnim sponzorskim ugovorima tako da ostaje konkurentna u svjetskim razmjerima, ne pristajući na medijski diktat. Zahvaljujući takvom stavu, u Njemačkoj nije moguće da, kao u Engleskoj i Španjolskoj, utakmice počinju u suludim terminima poput 12 ili 22 sata - jer Bundesligom ne upravljaju tv-kompanije.