I tako se Srbija i po ovom pitanju vratila u rane devedesete, kad su po sličnom obrascu novinari od strane državnih vlasti preuzete Borbe, pokrenuli novi list, nazvavši ga Naša borba, ali i po uzoru na ono što se tada dogodilo samom NIN-u, čiji su novinari koji se više nisu osjećali slobodno tamo, pokrenuli tjednik Vreme, piše Dragan Markovina u Telegramu. 

Medijska scena na prostorima i u zemljama koje su se osamostalile raspadom Jugoslavije u posljednjih je nešto više od trideset godina prošla kroz nekoliko faza. Ako bismo prvu smjestili na kraj osamdesetih i sami početak devedesetih, vidjeli bismo jedno kratko razdoblje od politike slobodnijeg pisanja tradicionalnih dnevnika i tjednika, pa potom preuzimanje kontrole od strane novih i konsolidiranih vladajućih garnitura u tim etabliranim medijima, zatim, kao odgovor, pojavu samostalnih projekata pokrenutih od strane opozicijski nastrojenih novinara, što je proces koji je karakterizirao kompletne devedesete.

Potom je u dvijetisućitim slijedila neka ozbiljnija pluralizacija, s jasnom podjelom na provladine i opozicijske medije, koja je bila praćena i pluralizacijom televizija s nacionalnom koncesijom, da bismo došli do aktualne situacije u kojoj najveći dio javnih televizija i onih s nacionalnom koncesijom, kao i mainstream medija, očito kontroliraju vladajuće stranke ili čak samo jedan čovjek, kao u Srbiji, dok žarišta slobodnog novinarstva i otpora postoje u sve malobrojnijim medijima i na jedinoj gledanijoj, ali kablovskoj televiziji N1, kojoj se ciljano uskraćuje nacionalna koncesija, jednako u Srbiji, kao i u Hrvatskoj.

Istina je da procesi, koliko god bili slični, nisu posve identični i ne događaju se u istom ritmu, ali kao što možemo vidjeti po nedavnom napadu premijera Plenkovića na spomenutu N1 televiziju, namjere su zapravo iste.

Ono što u čitavoj priči bitno razlikuje Srbiju u odnosu na ostale zemlje regije, pored toga što jedan čovjek zapravo kontrolira kompletan politički život, sve institucije i uvjerljivo najveći dio medijske scene, jeste potpuna tabloidizacija javnog prostora i izostanak potrebe da se ti navedeni procesi barem malo zamaskiraju. Mediji koji sve do neki dan nisu bili pod Vučićevom izravnom kontrolom bile su televizije Nova i N1, u vlasništvu šolakove United medije, koje zbog toga ne dobivaju nacionalnu koncesiju, zatim dnevni list Danas i četiri tjednika: NIN, Vreme, Nedeljnik te Novi magazin te manji portali Peščanik i Radio Slobodna Evropa.

Kad ovako čovjek posloži stvari, naizgled mu se učini da s medijskim slobodama u Srbiji stvari i ne stoje tako loše, no kad se suoči s tim da čitanost Danasa ne prelazi par tisuća prodanih primjeraka i tek nešto veći broj posjetitelja portala, da svi navedeni tjednici, s izuzetkom Nedeljnika koji ima nekoliko desetaka tisuća prodanih primjeraka, ne dosežu do brojke od deset tisuća, a da mogućnosti gledanja ovih dviju televizija ima samo tridesetak posto građana, stvari postaju jasnije.

Cijeli tekst možete pročitati na telegram.hr.