Aktualno > Vijesti

Josip Horvat – pisac povijesti i novinar u burnom stoljeću

10.05.2017.

Josip Horvat imao je nenadmašan stil u opisivanju burne povijesti, istaknuto je na kolokviju „Josip Horvat – intelektualac u burnom stoljeću" održanom jučer u Hrvatskom državnom arhivu. Stoga, istaknuo je povjesničar Damir Agičić, nije bio klasičan povjesničar, nego pisac povijesti.

„Svojim pripovjedačkim stilom je oživljavao ljude i događaje, a naročito našu političku povijest od ilirizma do 1929. godine“, naglasio je Agičić.

„Horvat je bio jedan od najboljih novinara Hrvatske pa je šteta da današnji moderni novinari malo znaju o ovom književniku, novinskom uredniku i prevoditelju“, kazao je Saša Leković, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva koje je bilo suorganizator ovog skupa održanog u sklopu Festivala povijesti Kliofest 2017.

Zanemareni pisac

Josip Horvat, koji je preminuo 1968. godine, bio je dugo godina zanemaren u hrvatskoj historiografiji i ovo je prvi veći skup o novinaru i uredniku novina koje su izlazile u prvoj polovici 20. stoljeća Obzora i tadašnjeg Jutarnjeg lista, te autoru djela kao što su  Politička povijest Hrvatske, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Hrvatski panoptikum Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939, memoara  Živjeti u Hrvatskoj 1900–1941  i Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943–1945.

Iako su znanstvenici utvrdili da Horvat u svojim djelima ne navodi izvore pa mu je teško priznati znanstvenu sistematičnost, on sam nikad nije tvrdio da su njegove knjige sustavna povijesna djela. Ono po čemu je značajan je da je izvore tražio ne samo u arhivima, nego ih je pronalazio izravno kod svojih starijih suvremenika. Smatrao je da povijest nije puka registracija činjenica, nego u njoj treba tražiti uzroke suvremenosti.

„To se dana usudi reći malo koji povjesničar“, rekao je Agičić, dodavši da mnogi povjesničari i danas pišu ovisno o njihovim svjetonazorima pa selektivno opisuju povijest, dok je Horvat izbjegao tu zamku. „Nenavođenje izvora u njegovim povijesnim djelima daje za pravo onima koji kažu da je bio sjajan autor povijesti, ali ipak ne i klasičan povjesničar, znanstvenik, ali Horvat je ispunio jednu povijesnu prazninu, i to stilski raskošno, a znanstveno utemeljeno“, kazao je Agičić.

Anglofil, frankofil i rusofil

Horvat je tijekom cijelog života bio istovremeno bio anglofil, frankofil i rusofil. Rusija mu je bila posebno privlačna i ne samo da je u više navrata boravio u njoj, nego je i prevodio djela brojnih ruskih pisaca. Imao je golemo znanje o toj velikoj zemlji.

„Rusija je prisutna u gotovo svim njegovim duljim tekstovima i novinskim člancima“, kazao je Stjepan Ćosić te dodao da nije bio sklon ideologijama i pisao je izvan akademskih okova i klanova, a ta sloboda imala cijenu. „On je s jedne strane empiričar, a s druge privlačan narator povijesnih događaja“, kazao je Ćosić.

Početni oprez prema boljševizmu, usponom staljinizma se pretvorio u žestoku kritiku diktature. Zrcalnu sliku Staljinovog Sovjetskog saveza 30-ih godina prošlog stoljeća vidio je u fašističkoj Italiji.

Branko Matan, glavni urednik časopisa Gordogan i - kako su ga nazvali na skupu - „horvatolog“, godinama proučava Horvatova djela, a posebno onih koji se tiču razdoblja NDH. Prema njegovim riječima, Horvatove knjige, a posebno "Preživjeti u Zagrebu – Dnevnik 1943.- 1945.", ali i pisma upućena prijateljima i naročito Slavku Batušiću od 1952. do 1968. upućuju na to da je bio jedan od rijetkih kritičara sustava. Prema nacizmu je imao nultu toleranciju, a prema Titovoj Jugoslaviji "bezbroj sitnih podbadanja, ponekad i zgražanja, ali s dodatkom  da se u tom sistemu ipak nešto i stvara". Titu je priznao pokušaj stvaranja panslavizma, kojem je Horvat bio blizak.

Posebno je volio svako pismo prijateljima završiti vicem, a dio njih je predstavio profesor Boris Beck. Lascivnim vicevima koji obuhvaćaju politiku i seks, Horvat daje kritiku tadašnjih sustava i svijeta u kojem živi. Svijet je orgija i kaos, tumači Beck, a u jednom pismu Horvat piše da su „jedino važni – vicevi“. U njima se često protivi licemjerstvu Komunističke partije ili Katoličke crkve.

„On je, prije svega, liberal“, zaključuje Beck.

 

Autor: Ante Pavić

 

Josip Horvat imao je nenadmašan stil u opisivanju burne povijesti, istaknuto je na kolokviju „Josip Horvat – intelektualac u burnom stoljeću" održanom jučer u Hrvatskom državnom arhivu. Stoga, istaknuo je povjesničar Damir Agičić, nije bio klasičan povjesničar, nego pisac povijesti.

„Svojim pripovjedačkim stilom je oživljavao ljude i događaje, a naročito našu političku povijest od ilirizma do 1929. godine“, naglasio je Agičić.

„Horvat je bio jedan od najboljih novinara Hrvatske pa je šteta da današnji moderni novinari malo znaju o ovom književniku, novinskom uredniku i prevoditelju“, kazao je Saša Leković, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva koje je bilo suorganizator ovog skupa održanog u sklopu Festivala povijesti Kliofest 2017.

Zanemareni pisac

Josip Horvat, koji je preminuo 1968. godine, bio je dugo godina zanemaren u hrvatskoj historiografiji i ovo je prvi veći skup o novinaru i uredniku novina koje su izlazile u prvoj polovici 20. stoljeća Obzora i tadašnjeg Jutarnjeg lista, te autoru djela kao što su  Politička povijest Hrvatske, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Hrvatski panoptikum Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939, memoara  Živjeti u Hrvatskoj 1900–1941  i Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943–1945.

Iako su znanstvenici utvrdili da Horvat u svojim djelima ne navodi izvore pa mu je teško priznati znanstvenu sistematičnost, on sam nikad nije tvrdio da su njegove knjige sustavna povijesna djela. Ono po čemu je značajan je da je izvore tražio ne samo u arhivima, nego ih je pronalazio izravno kod svojih starijih suvremenika. Smatrao je da povijest nije puka registracija činjenica, nego u njoj treba tražiti uzroke suvremenosti.

„To se dana usudi reći malo koji povjesničar“, rekao je Agičić, dodavši da mnogi povjesničari i danas pišu ovisno o njihovim svjetonazorima pa selektivno opisuju povijest, dok je Horvat izbjegao tu zamku. „Nenavođenje izvora u njegovim povijesnim djelima daje za pravo onima koji kažu da je bio sjajan autor povijesti, ali ipak ne i klasičan povjesničar, znanstvenik, ali Horvat je ispunio jednu povijesnu prazninu, i to stilski raskošno, a znanstveno utemeljeno“, kazao je Agičić.

Anglofil, frankofil i rusofil

Horvat je tijekom cijelog života bio istovremeno bio anglofil, frankofil i rusofil. Rusija mu je bila posebno privlačna i ne samo da je u više navrata boravio u njoj, nego je i prevodio djela brojnih ruskih pisaca. Imao je golemo znanje o toj velikoj zemlji.

„Rusija je prisutna u gotovo svim njegovim duljim tekstovima i novinskim člancima“, kazao je Stjepan Ćosić te dodao da nije bio sklon ideologijama i pisao je izvan akademskih okova i klanova, a ta sloboda imala cijenu. „On je s jedne strane empiričar, a s druge privlačan narator povijesnih događaja“, kazao je Ćosić.

Početni oprez prema boljševizmu, usponom staljinizma se pretvorio u žestoku kritiku diktature. Zrcalnu sliku Staljinovog Sovjetskog saveza 30-ih godina prošlog stoljeća vidio je u fašističkoj Italiji.

Branko Matan, glavni urednik časopisa Gordogan i - kako su ga nazvali na skupu - „horvatolog“, godinama proučava Horvatova djela, a posebno onih koji se tiču razdoblja NDH. Prema njegovim riječima, Horvatove knjige, a posebno "Preživjeti u Zagrebu – Dnevnik 1943.- 1945.", ali i pisma upućena prijateljima i naročito Slavku Batušiću od 1952. do 1968. upućuju na to da je bio jedan od rijetkih kritičara sustava. Prema nacizmu je imao nultu toleranciju, a prema Titovoj Jugoslaviji "bezbroj sitnih podbadanja, ponekad i zgražanja, ali s dodatkom  da se u tom sistemu ipak nešto i stvara". Titu je priznao pokušaj stvaranja panslavizma, kojem je Horvat bio blizak.

Posebno je volio svako pismo prijateljima završiti vicem, a dio njih je predstavio profesor Boris Beck. Lascivnim vicevima koji obuhvaćaju politiku i seks, Horvat daje kritiku tadašnjih sustava i svijeta u kojem živi. Svijet je orgija i kaos, tumači Beck, a u jednom pismu Horvat piše da su „jedino važni – vicevi“. U njima se često protivi licemjerstvu Komunističke partije ili Katoličke crkve.

„On je, prije svega, liberal“, zaključuje Beck.

 

Autor: Ante Pavić