Je suis...?! Hoćemo li tako morati izvikivati? Je suis Dežulović?! Da, na to mislimo: na slogan koji je mjesecima odjekivao Europom u znak ogorčenja i očaja zbog masakra dvanaestoro članova redakcije pariškog satiričkog lista Charlie Hebdo, koje su u siječnju 2015, u uredu, pobili fanatizirani fundamentalisti, jer im se, eto, nije sviđalo što su novinari Charlie Hebdoa prakticirali temeljno demokratsko pravo svih nas, pravo na slobodu govora, i pravo na provokativno preispitivanje svakog službenog mita.

Koliko treba pa da se shvati kako nema rasprave ako prijetite ljudima? Koliko treba da se shvati kako nema slobode ako se ne smije slobodno govoriti? Koliko treba da se nauči da slobodno društvo podrazumijeva nužan uvjet: slobodu od nasilja? Ali naravno: oni koji prijete ne žele ni raspravu, ni slobodu – u tome i jest problem. Oni žele nasilje. I zato ih treba zaustaviti. Jer, ako netko misli da su prijetnje smrću Borisu Dežuloviću zbog teksta “Jebo vas Vukovar” tek prazna naklapanja, možemo reći samo da se toplo nadamo kako su u pravu. Ali, nije dovoljno da prijetnje presuše same od sebe: jer će se vratiti, prvom novom prilikom. Prijetnje treba zaustaviti; one koji prijete treba kazniti. To je sve.

Borisu Dežuloviću prijete smrću ljudi pod imenom i prezimenom. Javno; učinilo bi vam se čak – s ponosom. Čine to na FB profilu javne osobe poznate i po tome što se fotografirala u nacističkoj uniformi. U stotinama prijetećih objava, kojima se zaziva Dežulovićeva smrt, nazire se obrazac organizacije: nasilnici traže adresu žrtve. I naravno: nađe se jedan koji je i objavi. Rulja likuje: obećava se djelovanje. Sve to traje, a nitko ništa ne poduzima. Žrtva ostaje sama. Tek, prisiljena je prijetnje smrću prijaviti policiji. Potom, sjedi i čeka što će se dogoditi.

Cijeli tekst možete pročitati na forum.tm.