Neki danas idu toliko daleko da predlažu da i djeca u školi dobiju predmet koji bi ih podučio kako razlikovati „lažne“ od „istinitih“ vijesti. To je prije nekoliko dana preporučio Andreas Schleicher, direktor za obrazovanje i vještine pri Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).

Lažne vijesti, alternativne činjenice, glasine ili kako već nazvali širenje lažnih i neprovjerenih vijesti, međutim, nisu izmišljotina modernih vremena. One postoje stoljećima. Još je popularni Sun Tzu u svojem „Umijeću ratovanja“ učio kako je upotreba vojnih snaga samo završi udarac neprijatelju kojega prvo treba potpuno razoriti širenjem lažnih informacija i glasina. Isto su radili i stari Rimljani u borbi za vlast.

Metoda stara – tehnologija nova

Ono što je novo u širenju lažnih vijesti je tehnologija. Internet i društvene mreže koje povezuju globalno selo danas omogućuju efikasnije širenje lažnih vijesti uz minimalna ulaganja. Prije pojave interneta distribucija širenja lažnih vijesti bila je izuzetno skupa i logistički zahtjevna jer je prethodno trebalo zadobiti publiku i njihovo povjerenje, a to košta. Danas, u eri digitalne društvene povezanosti, ljudi su spremni sve progutati bez razmišljanja o vjerodostojnosti izvora. Isto rade i takozvani etablirani mediji koji u sve bržoj utrci s konkurencijom često preuzimaju sadržaj koji se kasnije pokaže lažnim. U svijetu, prema indeksu Amazona, danas ima oko 30 milijuna registriranih portala, a mnogi od njih plasiraju lažne vijesti, svjesno ili nesvjesno.

Osim toga, širenje lažnih vijesti danas je itekako isplativ posao, pa se, za razliku od 20. stoljeća, ne radi samo o utjecaju na političke procese nego o dobroj staroj trgovini, jer su ulaganja mala, a dobitak od oglasa na internetskim stranicama daleko nadmašuje minimalna ulaganja.

Pojam lažnih vijesti ili fake newsa u medije srednje struje ubacio je Donald Trump cijelom svojom predsjedničkom kampanjom; on je televizijsku kuću CNN na konferenciji za novinare prozvao da za „fake news“. Nama bliža grupa informatičara je ona iz makedonskog Velesa, koja je navodno, u vrijeme kampanje za posljednje američke izbore, osnovala oko 150 web stranica s lažnim vijestima koje su hvalile Trumpa, a ocrnjivale njegovu protukandidatkinju Hilary Clinton. Pa je tako Trump, kaže jedna vijest, imao potporu Pape i britanske kraljice, što se pokazalo netočnim, ali milijuni su povjerovali u nju. Cilj je bio privući što veći broj čitatelja, pa su makedonski informatičari navodno zaradili veliki novac preko Googleovog algoritma koji plasira oglase, a zarada se mjeri u čitanosti stranice.

Nepresušni izvor zarade

Tako su lažne vijesti, osim isključivo propagandne svrhe, dobile i novu – mogućnost zarade. Onoga tko ih stvara možda i ne zanima tko će, zahvaljujući njima, steći utjecaj, već mu je važno samo da se pare vrte. Jedan od onih koji zarađuju ogromne novce na utjecaju, informacijama o korisnicima i širenju vijesti je društvena mreža Facebook. Istraživanja govore da se 62 posto odraslih Amerikanaca napaja na Facebooku kao na izvoru vijesti, pa kritičarima nije bilo teško zaključiti da je Facebook kumovao šokantnoj Trumpovoj pobjedi jer se pokazao kao izvrsna platforma za širenje lažnih vijesti. Facebook se od ovih optužbi branio, ali i obećao da će više pažnje posvetiti širenju lažnih vijesti te da će pripremiti alate za njihovo prepoznavanje i alarmiranje korisnika.

Pobjeda populističkog i problematičnog Trumpa označila je ulazak lažnih vijesti u srednju struje na velika vrata, a mnogi su shvatili da u moru informacija građani teško mogu razabrati lažnu od istinite vijesti, pa se pojavila opasnost da njihovo razlikovanje postane nebitno. To bi u konačnici moglo značiti da na vlast dođu mnogo veći luđaci nego do sada.

Trumpova pobjeda utjerala je strah u kosti posebno Europskoj uniji koja strahuje da će ista tehnologija širenja lažnih vijesti biti upotrijebljena na izborima u Francuskoj i Njemačkoj, gdje jačaju desne populističke stranke, a posebno u Francuskoj, gdje velike šanse ima desna zvijezda Marine Le Pen. Njezina pobjeda značila bi i kraj Europske unije, budući da bi u toj iznimno bitnoj zemlji za funkcioniranje Unije na vlast došla osoba kojoj je cilj izvesti Francusku iz tog zajedničkog političkog prostora i smjestiti je u šovinistički geto.

Francuzi su stoga pokrenuli projekte izrade alata kojima je cilj razdvojiti lažnu od istinite vijesti, a za sada su najpoznatiji CrossCheck i Decodex.

CrossCheck je zapravo francuska verzija poznatijeg američkog CrossChecka u koji su uključeni svi relevantni američki mediji. O francuskom CrossChecku brine 19 najutjecajnijih medija u Francuskoj.

Decodex je stvorio poznati list Le Monde, a čitatelj mora samo kopirati URL adresu medija na kojoj čita vijest i prebaciti je na Le Mondovu specijaliziranu stranicu. Ako su u Le Mondu već provjerili adresu, odgovorit će je li riječ o pouzdanom(zeleno), manje pouzdanom (narančasto) ili nepouzdanom portalu (crveno). Postoje i ekstenzije za Facebook i pretraživače poput Chromea i Firefoxa, pa ovisno o boji piktograma koja se pojavi na gornjoj desnoj traci, čitatelj može znati o kakvom je portalu koji je otvorio riječ.

Francuski i hrvatski način

Jean Kouchner, glavni tajnik Međunarodne unije frankofonih medija, kaže da su ovi programi hvalevrijedni, ali upozorava na opasnost koja se u tome krije.

„Nije dovoljna tek provjera same informacije, nego i provjera njezinog izvora kao i njezino stavljanje u kontekst prostora i vremena u kojem ona nastaje i prenosi se“, kaže Kouchner. Dodaje da je jedan od većih problema što novinari danas nemaju  dovoljno ni vremena ni novca za nešto takvo.

„Danas je informacija, s pojavom komercijalnih medija, sve više roba kao bilo koja druga koju treba što prije prodati, ali ta činjenica ne lišava novinare njihove odgovornosti niti im daje pravo da zanemare bit svojeg zanata, jer informacija nije samo roba“, dodaje  Kouchner i upozorava da se novinari moraju naučiti služiti brojnim novim alatima, iako su stiješnjeni između novca i vremena, a upravo njih imaju sve mane.

„Svako vrijeme donosi svoju sve napredniju tehnologiju, ali je unatoč tome bitan čovjek, to jest novinarka i novinar te način na koji se oni tom tehnologijom i sredstvima rada služe“, zaključuje Kouchner.

Dobro to znaju i u Hrvatskoj, gdje je postalo sasvim uobičajeno da se prenose riječi svakojakih „analitičara“ i političara bez ikakvog kritičkog odmaka, analize ili stavljanja u kontekst.

Zato je prije nešto više od godinu dana osnovan portal Faktograf po uzoru na slične američke portale, od kojih je jedan od najpoznatijih - PolitiFact - osnovan 2007. godine. Od tada se slični portali za mjerenje istinitosti izjava političara šire svijetom, pa tako i u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

„Inicijativa za pokretanje Faktografa došla je iz udruge GONG, gdje su zaključili da je vrijeme da fact checking u ovakvom obliku stigne i u Hrvatsku s obzirom na to da je bilo jasno da nam materijala za rad neće nedostajati. I pokazalo se da su bili u pravu. Faktograf je aktivan nešto manje od godinu i pol dana, a u tom razdoblju uspio se profilirati kao medij kojem se može vjerovati, te je dobro primljen i kod čitatelja i kod kolega novinara. Vjerujem da ta pozitivna recepcija proizlazi upravo iz činjenice da su čitatelji prepoznali važnost postojanja medija kao što je Faktograf, koji intenzivno radi na podizanju razine političke i društvene odgovornosti za javno izrečenu riječ“, kaže Petar Vidov, glavni urednik u Faktografu.Provjeravanje činjenica na Faktografu vrši se u nekoliko koraka.

Prvi korak, koji je često i najzahtjevniji, je odabir izjave za provjeru. Ali i Faktograf muku muči s onim na što upozorava i Kouchner, o čemu Vidov kaže: „S obzirom na to da je Faktograf još uvijek mala redakcija, zasad ne možemo sami odlaziti na press konferencije i političarima koje držimo za riječ postavljati pitanja. Zbog toga ovisimo o izjavama političara koje se prenose u drugim medijima. Tako da taj prvi korak uključuje pomno čitanje novina i portala, gledanje televizije, slušanje radija...“, objašnjava Vidov.

što mjeri Faktograf

Kad pronađu izjavu koja je mjerljiva, to jest koja sadrži činjenične tvrdnje koje se mogu provjeriti, slijedi proučavanje materije, odnosno pristup svim relevantnim izvorima koji sadrže podatke potrebne da se ocijeni njena točnost. Ovaj dio procesa svaki put je drugačiji i rezultira tekstom temeljem kojeg onda svakoj provjeravanoj tvrdnji daju ocjenu na skali od jedan do pet, odnosno od „Ni F od fakta“ do „Fakt“.

Međutim, nije više problem samo istinitost ili neistinitost izjava političara i „analitičara“, nego su problem i mediji koji svjesno ili nesvjesno šire lažne i neprovjerljive informacije. Potpuno urušavanje novinarske profesije, sve manji broj ljudi u redakcijama u kojima sve manje osoba radi sve veći obim posla dovodi do čestih činjeničnih pogrešaka. U Hrvatskoj su brojni portali osnovani i da bi širili lažne informacije upozorio je nedavno predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković.

Hrvatska povijest novinarstva puna je lažnih vijesti, poput lažnog intervjua s generalom Antom Gotovinom ili vijesti da je bivši američki tajnik za trgovinu Ron Brown uspješno sletio u Dubrovnik, iako je poginuo nakon što se avion s američkom delegacijom srušio prije slijetanju na dubrovački aerodrom. Da ne spominjemo brojne portale s lažnim vijestima, poput objave očite fotomontaže potpredsjednice Sabora Milanke Opačić, uz naznaku da je fotografija „autentična“. Slični portali često služe kao potjernice za ljudima, a njihov broj svaki je dan sve veći.

Hrvatska još uvijek nema portal koji bi pratio istinitost hrvatskih medija, iako je očito da je potrebniji nego ikad.

Faktograf treba ojačati

Faktograf se čini kao predodređen za to, a evo što o tome kaže Vidov: „Kad mi je izvršna direktorica GONG-a Jelena Berković pristupila s ponudom da vodim projekt Faktografa, odnosno da budem njegov glavni urednik, moje prvo pitanje bilo je: 'Hoćemo li provjeravati i medije?'. Smatram da se u hrvatskim medijima nažalost prečesto provlače činjenične pogreške, a ponekad i spinovi, pa nam je svakako plan da se u nekoj budućnosti i time počnemo baviti. Ali da bismo takvom projektu mogli odgovorno i pošteno pristupiti, a da pritom ne zanemarimo posao koji već sada obavljamo, ipak nam je potrebno nešto više novinara, pa samim time naravno i sredstava, nego što ih sada imamo.“

Hiperkomercijalizacija informacije, nedostatak vremena i novca predstavljaju najveću prepreku današnjim medijima da budu vjerodostojni, pa se najveća opasnost krije u tome da čitatelji zaključe kako svi lažu. Stara poslovica kaže da tko laže, taj i krade. A ova vremena su nas naučila još jednoj stvari svojstvenoj ovom društvu: ako svi lažu i kradu, zašto ne bih i ja? Da ponovimo Kouchnera: informacija nije roba, iako današnje društveno uređenje tvrdi suprotno. U tom slučaju, mali je korak do toga da javna funkcija postane samo roba kojom će moći trgovati samo rijetki.

Leković: „Borba protiv laži jedan je od prioritetnih zadataka medija“

 Fenomen lažnih vijesti, alternativnih činjenica, glasina, ili kako već nazvati slične dezinformacije, postoji oduvijek i nije nikakva novina u društvima, ali su mu moderne tehnologije dale posve novi zamah, jedan je od zaključaka tribine „Borba protiv lažnih informacija na internetu, iskustva i realizacije francuskih medija“ u organizaciji Hrvatske sekcije frankofonskih novinara HND-a i Francuskog instituta. „Neki mediji lažu svjesno, a neki nesvjesno da bi privukli što više čitatelja“, kazao je nekadašnji dopisnik Vjesnika iz Francuske Vladimir Matek na tribini. „I u vremenima kada nije postojao internet lažne senzacionalističke vijesti širile su se u javnosti, pa je tako“, opisuje Matek, „jedan lanac trgovina odjeće u Francuskoj morao zatvoriti vrata jer se iz glasina da djevojke u kabinama za presvlačenje u trgovini nestaju i bivaju prodane kao bijelo roblje stvorila masovna histerija o kojoj su se interesirale i novine. Čak je i korporacija Proctor i Gamble morala mijenjati svoj logo jer ju je jedna kršćanska fundamentalistička organizacija optužila da joj je logo sotonistički, a to se brzo uhvatilo u javnosti.“ Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković kazao je da je internet doveo i do rasta broja medija, a s time je došao i veliki broj problematičnih. „U Hrvatskoj ima medija koji su stvoreni da šire laži, a onda je i dio političara preuzeo isti način komunikacije. Neki mainstream mediji koji nisu zlonamjerni počeli su, međutim, biti površni“, upozorio je Leković koji smatra da je borba protiv laži jedan od prioritetnih zadataka medija. Bivši ravnatelj i glavni urednik Hrvatske izvještajne novinske agencije Mirko Bolfek kazao je da dolazi vrijeme novinarstva bez novinara. „To ne znači da su novinari nepotrebni. Naprotiv, nužno je da se novinarske vještine i pravila zanata poštuju kako bi se ustanovilo koja je informacija i koji je medij pouzdan. Oni koji su informatički pismeni nisu nužno i medijski obrazovani“, naglasio je Bolfek. Zato se danas u svijetu stvaraju alati za prepoznavanje laži, koje uglavnom razvijaju novinari. Na tribini su predstavljena dva alata koji francuski mediji koriste u borbi protiv lažnih informacija – CrossCheck i Decodex, koji je razvio list Le Monde. Decodex postoji u tri verzije: kao internetska stranica za verifikaciju, kao ekstenzija za pretraživače Firefox i Google Chrome te asistent za Facebook i Messenger. U prvom je slučaju dovoljno ukucati stranicu koja se želi provjeriti i ako je ta adresa već obrađena u Decodexu, odgovorit će je li riječ o pouzdanom (zeleno), manje pouzdanom (narančasto) ili nepouzdanom portalu (crveno). U drugom je slučaju ekstenzija vidljiva po malom piktogramu – slovu „D“ koje se pojavljuje u gornjoj traci na pretraživaču, pa boja piktograma pokazuje stupanj pouzdanosti stranice. Hrvatska ima specijaliziranu internetsku stranicu za provjeru istinitosti izjava političara, a riječ je o Faktografu. Sanja Despot iz Faktografa kazala je da je portal odgovor na trend u novinarstvu u kojem se izjave političara samo nekritički prenose. Uzor Faktografu su američki Fact Checker i PolitiFact. „Osim što izjave političara stavljamo u kontekst, bavimo se i analizama onoga što izjavljuju“, kazala je Despot. Za sada Faktograf nema kapaciteta za provjeru pouzdanosti medija, ali to bi mogao biti korak dalje u nekom budućem razvoju portala.