Jedna od najpoznatijih sportskih novinarki u Hrvatskoj i regiji Romana Eibl nedavno je s kolegama, pod paskom Agencije za elektroničke medije, objavila Preporuke za praćenje ženskog sporta u medijima. Istraživanja su pokazala kako na nacionalnim televizijama (HRT, Nova TV i RTL) praćenje ženskog sporta ima udio od tek četiri posto! Zašto je tako i kako to promijeniti?

Kakav je položaj žena u našem društvu, zašto u Hrvatskoj nema borbe protiv homofobije u sportu? Zašto je za poziv odabrala 'muški' svijet sportskog novinarstva? Što se događa s hrvatskim novinarstvom i tko su najveća gospoda, a tko najveći negativci hrvatskog sporta? Neka su to od pitanja na koja u otvorenom intervjuu za Crol.hr odgovora Romana Eibl.

Koautorica ste nedavno objavljenih Preporuka za bolje praćenje ženskog sporta u elektronskim medijima. Zašto je ženski sport podzastupljen?

– Prvo bih htjela istaknuti da Preporukama nismo medijima ni željeli niti možemo nametnuti količinu i način pokrivanja ženskog sporta u njihovim programima i na njihovim platformama. Niti je to cilj Preporuka, koje su zajedno sa mnom napisali dvoje mojih kolega, urednica sporta na našem najčitanijem portalu index.hr, Dea Redžić te dugogodišnji sportski novinar i komentator Marin Šarec. Međutim, obrađujući primjere praćenja ženskog sporta u svijetu, zaključili smo kako je negativne trendove ipak moguće sitnim koracima preokrenuti i učiniti ženski sport atraktivnijim gledateljima i navijačima, te općenito poboljšati njegovu vidljivost. A na tom putu "preokreta" osobitu ulogu i društvenu odgovornost imaju upravo mediji i medijski zaposlenici, koji bi trebali biti predvodnici u borbi protiv rodno diskriminirajućih standarda, protiv rodnih stereotipa i sve naglašenijeg seksizma prigodom prikazivanja sportašica u medijima.

E, sad, pitali ste me zašto je ženski sport podzastupljen. Uzroci velikog nesrazmjera u medijskoj pokrivenosti i tretmanu sportašica u odnosu na sportaše su brojni: povijesni, biološki, sociološki, medijski, marketinški… Ni ja nisam znala, dok nisam dublje zagrebla po ovoj temi, da je otac modernih Olimpijskih igara Pierre de Coubertin bio, uvjetno rečeno, ženomrzac. On je smatrao da bi sudjelovanje žena na Igrama bilo nepraktično, nezanimljivo, neestetsko i nekorektno. Govorio je da su Olimpijske igre "svečano i povremeno uzdizanje muškog sporta s internacionalizmom kao bazom, odanošću kao sredstvom, umjetnošću kao okruženjem i ženskim pljeskom kao nagradom".

Kakve su bile posljedice takvog stava?

– Na samom početku modernoga olimpizma 1896. godine, žene su bile potpuno isključene iz programa Igara, no s vremenom ih se, mic po mic, pripušta u sportske arene, ali tek su se na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. žene prvi put natjecale u svim sportovima kao i muškarci. Paradoksalno je da baš ništa kao olimpijske igre ne može podsjetiti žene kako su inferiorne, zahvaljujući sveprisutnom patroniziranju sportašica iz cijelog svijeta, te zahvaljujući skandaloznom i otvoreno seksističkom medijskom praćenju njihovih nastupa, što se zabrinjavajuće očitovalo baš na posljednjim Igrama 2014. u Rio de Janeiru. Internetski portali i društvene mreže, borba za svaki klik i svaki lajk, umnogome su trivijalizirali novinarstvo, a pred trivijalnim i površnim, u borbi do posljednjeg daha za svakog gledatelja, čitatelja ili slušatelja, padaju nerijetko i nekoć novinski stupovi, tiskani mediji, pa i ozbiljni radijski i televizijski programi.

Razgovarala: Helena Puljiz 

Cijeli intervju možete pročitati ovdje.