Duplo veći broj novinara, duplo više sadržaja, čak su i granice ovogodišnjeg Fra Ma Fu festivala pomaknute, pa je, uz Viroviticu, domaćin bila i općina Pitomača gdje je, na prekodravskom selu „otoku“ Križnica, bila priređena prava ''oproštaljka'' za novinare koji su se istog dana vraćali u Zagreb. Novinar, glavni urednik portala Virovitica.net, predsjednik virovitičkog ogranka HND-a, pasionirani ljubitelj piva i pivski znalac – sve to opisuje Gorana Gazdeka, inicijatora Festivala koji, u suradnji sa Studijskim institutom za novinarstvo, kulturu i obrazovanje, organizira Hrvatsko novinarsko društvo.

„Ove godine imamo i duplo veći proračun“, objašnjava Gazdek tako nagli rast, jer partnera koji su se, nakon uspjeha prvog, željeli uključiti i podržati Festival nije nedostajalo. Grad Virovitica i gradska Turistička zajednica prepoznali su u projektu priliku za stvaranje identiteta Virovitice kao rodnog grada reportera Franje Martina Fuisa i brojne mogućnosti koje uspješan razvoj takve jedne manifestacije gradu u budućnosti može donijeti.

„Kako se Franjo Martin Fuis svačim bavio, to nam omogućava da radimo stvarno jednu multimedijalnu manifestaciju. Tu mogu biti i koncerti, i kazališne predstave, i kabareti, pa čak i cirkus jer je u ranoj mladosti pobjegao s cirkusom i s družinom proputovao Tursku, Grčku i Bugarsku. Možemo se vratiti u taj duh 30-ih godina kad je djelovao, a budući da je živio kombinaciju građanskog i seljačkog života – živio je u Zagrebu, a putovao i radio svoje reportaže biciklom po selima, spavao po svratištima, u sjenicima i kod seljaka, Festival možemo proširiti i na okolna manja mjesta i sela. Ipak, gradskim se institucijama najviše svidjelo to što na početku nismo tražili nikakav novac. Umjesto toga pitali smo ih kako mogu pomoći. Na kraju, kad su vidjeli prvo izdanje, već za sljedeći su ponudili kompletnu logistiku“, kaže Goran Gazdek.

Ako niste tražili novac, zašto ste se uopće upuštali u pregovore s gradskim vlastima?

Htio sam prije svega potaknuti zajedništvo i timski rad. Svi su u gradu posvađani, ali ne želim slušati da li je netko oporba ili vlast, da li je netko u HDZ-u ili SDP-u, jer svi su se čudili zašto ja to uopće radim s HDZ-ovcima i zašto bi HDZ-ovci uopće radili sa mnom. Mnogi su dobili i ''jezikove čorbe'' što rade sa mnom, ali kad je snimanje milenijske fotografije emitirano u Dnevniku Nove TV, kad su nas ugostili na Dobro jutro, Hrvatska i kad su drugi jaki mediji prenijeli da se u Virovitici događa festival reportaže, pokroviteljstvo se pokazalo isplativim. Danas klinci idu s tim majicama i pitaju roditelje hoće li i ove godine pozirati za fotografiju. Ideja je bila da svake godine snimimo novu fotografiju u drugom kvartu – na prvoj je bio avion, na drugoj je mogao biti bicikl, motiva iz Fuisovog života sigurno nije nedostajalo, ali pokazalo se da to zahtijeva preveliku logistiku. Ipak, sinoć kad su mi rekli da klinci pitaju za snimanje, bilo mi je žao što nisam bio uporniji.

Kad pričamo o zajedništvu, toga i među novinarima nedostaje; koliko su ovakva druženja prilika da se izgrade solidarniji odnosi?

Kada sam se prije tridesetak godina počeo baviti novinarstvom, mislio sam da su svi novinari kolege koji se uzajamno pomažu, cijene i poštuju. Kupiš novine, pročitaš ih od prve do zadnje stranice,vidiš potpise 20 različitih autora i pomisliš da su svi kao jedan. Onda shvatiš da je to zabluda, da je sve isto kao u svakoj drugoj firmi, a možda i gore. Bio sam jako razočaran jer novinarstvo nisam smatrao klasičnim poslom. Nije to kao kad proizvodiš kruh, pa je svaki dan sve isto. Za stvaranje dobrih novina potreban je timski rad. Na Festivalu, međutim, ima različitih ljudi i čini se da se svi nekako dobro kuže. Može se na ovo gledati i kao na neku vrstu novinarskog team buildinga. Dođeš tu, malo se opustiš, napuniš baterije i odeš zadovoljan, barem toliko da sljedeća dva dana nećeš nikome zvocati.

Ovo nije prvi pokušaj revitalizacije lika i djela Franje Martina Fuisa; sudjelovali ste i u strip klubu koji je u Virovitici 80-ih organizirao Dane stripa…

Tada je u Vinkovcima postojao Salon stripa, pa kako ne bi ispalo da ih kopiramo, odlučili smo izlagati i objavljivati stripove mladih autora, kao B strana na singlici - nije hit, ali može biti i bolje od hita. Dolazili su nam ''stripaši'' iz cijele Jugoslavije, napravili smo strip fanzin Gavran koji izlazi i danas, a Dane stripa prekinuo je rat. Fuis nam tada nije bio u prvom planu. Tek smo nagradu koju smo dodjeljivali za afirmaciju jugoslavenskog stripa nazvali njegovim imenom. Početkom novog stoljeća planirali smo napraviti nešto kao „dan Franje Martina Fuisa“, ali tada još nitko nije imao jasnu ideju kako bi to trebalo izgledati. Održana su možda dva sastanka, nakon kojih sam se povukao, jer su političari delegirali ljude koji uglavnom nemaju veze ni sa stripom ni sa novinarstvom, a neki nisu imali pojma ni zašto su tu i zašto je važno baštiniti Fuisovo ime. No, nismo sjedili skrštenih ruku – u suradnji s virovitičkim ogrankom Matice hrvatske 2008. godine postavili smo spomen-ploču na mjestu gdje je Franjo Fuis proveo djetinjstvo, a 2011. izdali zbirku putopisnih reportaža „Biciklom kroz Hrvatsko zagorje, Prigorje, Podravinu i Slavoniju“. Davor Schunk je 2009. pokušao oživjeti Dane stripa nazvavši ih Fra Ma Fu festival stripa, ali ideja nije zaživjela. I tako se to kuhalo, kuhalo i nikako da se karte poklope. Tek kad sam izabran za predsjednika ogranka u Virovitici, a Saša Leković za predsjednika HND-a, sve se konačno posložilo. Ovdje sigurno ne bih uspio sam. Da nisam imao podršku HND-a, ne bih to ni radio.

Koliko dugo istražujete zanimljiv životopis kolege i zemljaka čijim ste inicijalima nazvali festival?

Zapravo je Strip klub kriv za sve. Imao sam neke stripove za koje je pisao scenarije i znao sam za ime, ali tek kada smo se 1985. okupili i pričali o Fuisu, shvatili smo koja je to veličina. Počeli smo istraživati njegov život i shvatili da je stripovski i novinarski genije, pa smo se izborili da jedna ulica dobije njegovo ime, u demokraciji tek. Tada sam počeo sakupljati sve što ima veze s Fuisom. Dosta toga sam prikupio i još tražim. Počeli smo raditi i scenarij za strip o njegovom životu, budući da je imao zaista avanturistički život. Crtat će ga Riko Idžojtić. O njegovom životu može se snimiti i još bolji film, ali se bojim naših producenta, scenarista i redatelja koji vrlo često upropaste dobru priču.

Zašto se Franju Fuisa već po drugi put otkriva? Gledali smo u dokumentarnom filmu „šifra Galeb“ da je do 60-ih već bio gotovo zaboravljen, pa otkriven i ponovo zaboravljen nakon Domovinskog rata.

Ne znam zašto. Na stranu sad ovo što postoji nekoliko verzija kako je on poginuo i zašto ga je vlast nakon 2. Svjetskog rata prešućivala. Našao sam u jednom dokumentu i podatak kako je, kao član Društva književnika, izbrisan sa neke spomen-ploče. Nekome je smetao jer je djelovao u Hrvatskoj za vrijeme NDH. Međutim, ima dokumenta koji kažu da je surađivao s partizanima, bio njihov špijun. Ali nije dokazano da je poginuo bježeći u partizane, pa ga je bilo bolje prešućivati. Osim toga, novi poredak se plašio i onoga što je bilo dobro prije rata, a strip do pojave „Mirka i Slavka“ svakako nije bio nešto čime bi se omladina trovala. Kako bilo, nove generacije za Fuisa naprosto ne znaju, ali kad čuju, zainteresiraju se da pronađu i njegove knjige i stripove i mislim da je Festival tu već napravio jako puno. Već je stigao prijedlog da se Gradska knjižnica i čitaonica u Virovitici nazove njegovim imenom, gradska vlast je sada spremna prihvatiti našu ideju da mu se u središtu grada podigne spomenik.

Može li Franjo Martin Fuis postati zaštitnim znakom Virovitice?

Može, i o tome se ozbiljno razmišlja. Virovitica ima velikih potencijala, ali se predugo lutalo jer nije bilo ideja koje bi, osim gospodarskog sajma Viroexpo i kazališnog festivala Virkas, iskakale od prosječnosti i prešle lokalne granice. Pokušavalo se kirvajima po sistemu ''za svakog po malo, za svakog po nešto'', ali takvih manifestacija ima svako selo. Mislim da ovo s Fuisom ima priču, da sve ide u dobrom smjeru i da ćemo ubrzo Festival uobličiti tako da ljudi kad kažu Fra Ma Fu, misle Virovitica.

Hoćete li nastaviti i s radionicama reportaže?

Radionicu je vodio Mirko Mlakar, mladima su o svojim reporterskim iskustvima govorili Saša Leković, Toni Hnojčik i Mario Pušić. Svakako planiramo nastaviti s edukacijama i podići ih na višu razinu. Imamo za to znanja, iskustva i potencijala. Cijeli je Fra Ma Fu zapravo radionica jer Festival je prilika da se mladi novinari druže sa starijim kolegama i pričaju o novinarstvu. Temeljna ideja je povesti ih tragovima Franje Fuisa, odvesti ih na neku zanimljivu destinaciju i čekati da dođu s pričom. Bili smo u čudesnom pograničnom selu Križnica, svojevrsnom otoku, s hrvatskom stranom Drave povezanom uskim visećim mostom koji se koristi na vlastitu odgovornost i skelom koja ima svoj vozni red. Puno je dravskih rukavaca, nedirnute prirode i rijetkih vrsta biljnog i životinjskog svijeta, rijeka meandrira u obliku šake s ispruženim prstima, stotinjak stanovnika živi od poljoprivrede i ribarstva…  Idealno za savršenu reportažu!