Već od rane mladosti počeo je zarađivati nasušni novinarski kruh na što su ga natjerali, kao i većinu tadašnjih studenata, teški materijalni uvjeti u kojima se živjelo. Zaposlio se 1. srpnja 1954. godine u uredništvu uglednog Privrednog vjesnika, gdje je proveo čitav svoj radni vijek - do odlaska u prijevremenu mirovinu 1. rujna 1991 godine. Ističe kako ga jesu materijalni razlozi natjerali na rano zapošljavanje, ali to je dijelom bio i njegov izbor. „Novinarstvo je bilo moj životni odabir i želio sam se što prije uključiti. I u pravu ste, cijeli radni vijek 'odradio' sam u Privrednom vjesniku“, kazuje Gavranović.

Na poslu ste prošli sve: od korektora do glavnog urednika i direktora poduzeća stječući novinarski ugled i ime mnogim napisima u tisku. Nije bilo važnijih novina u nas u kojima niste pisali članke ili komentare držeći se uvijek gospodarskih pitanja, koja su bila i ostala vaša uža novinarska specijalnost?

- Moj novinarski put bio je ravnomjeran, bez preskakanja, ali uvijek usmjeren na veću odgovornost, što je vidljivo iz funkcija koje sam obavljao. Ostao sam specijalizirani novinar za gospodarska pitanja i u tom kontekstu sam surađivao s mnogim tadašnjim listovima.

U posebno ugodnoj uspomeni ostaje vaša kolumna u Slobodnoj Dalmaciji koju ste neprekidno pisali punih sedam i pol godina.

- I meni je to draga uspomena. Radio sam za Slobodnu Dalmaciju kad je na čelu kuće bio Joško Kulušić, meni jedan od najdražih i najboljih glavnih urednika u hrvatskom novinarstvu. Bilo je to razdoblje zlatnog novinarstva, možda najbolje koje smo imali

Bili ste uvijek aktivan i društveno angažiran čovjek, iako niste nikad pripadali bilo kojoj stranci - ni prije, ni kasnije ni sada.

- Smatrao sam da kao novinar ne smijem stajati po strani i u tom smislu sam i djelovao u raznim organizacijama i na raznim dužnostima. To što nisam bio član neke stranke, ni ranije ni sada, bilo je svojevrsni hendikep, ponekad i opterećenje, ali i stalni osobni izazov.

Osobitu aktivnost razvijali ste u vlastitoj cehovskoj organizaciji - Hrvatskom novinarskom društvu, gdje ste u tijeku minulih godina i desetljeća bili članom Uprave, a 1971./72. i potpredsjednikom, odnosno v.d. predsjednikom do lipnja 1972. godine.

- Nikad nisam razumio odbojnost novinara prema svojoj cehovskoj organizaciji. Da sam dimnjačar, želio bih da moja organizacija bude primjerena i aktivirao bih se u njoj. Prvi put sam, kao gost, 1965. prisustvovao Kongresu novinara u Mostaru. Bio je to povijesni Kongres. Naime, glavni urednika Ježa (Pajo Manojlović) izrekao je za kongresnom govornicom znakovitu misao koja je daleko odjeknula, a izaslanik predsjednika Tita Milenko Popović je čak napustio Kongres. Moram tu misao spomenuti jer i danas ima svoju vrijednost: „Kad kapitalista izgubi sve, prestaje biti kapitalista; kad proleter dobije sve, prestaje biti proleter“. Godine 1959. postao sam član Saveznog odbora Sindikata novinara Jugoslavije (SNJ), a 1971. izabran sam za potpredsjednika tadašnjeg Društva novinara Hrvatske (DNH). Nesretan stjecaj okolnosti doveo je do ostavke predsjednika Kreše Džebe, pa sam obavljao dužnost v.d. predsjednika do izvanredne skupštine 12. lipnja 1972. 

Za predsjednika HND-a izabrani ste 10. siječnja 1991. godine i prvi ste predsjednik novinarske organizacije u slobodnoj, neovisnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj. Za što ste se kao predsjednik poglavito zalagali?

- Za profesionalan odnos prema struci, za međunarodno priznanje Hrvatske, a time i novinarske organizacije, za povratak Novinarskog doma i za depolitizaciju Hrvatskog novinarskog društva. Za vrijeme dvostrukog predsjedničkog mandata (koji je tada iznosio samo dvije godine) vraćeno je izvorno ime - Hrvatsko novinarsko društvo, vraćen je u vlasništvo i stavljen u funkciju Novinarski dom, ponovo je pokrenuto redovno izlaženje lista Novinar. Usto je HND postao član Međunarodne federacije novinara. Posebno sam ponosan na tzv. Brijunsku deklaraciju kojom je omogućen povratak u HND svih koji su iz političkih razloga bili isključeni iz Novinarskog društva s naglaskom da nikad više nitko ne bi smio biti izbačen zbog svojih političkih preferencija. Izboreno je aktivno sudjelovanje novinara u izradi Zakona o javnom priopćavanju, pa je osnovano i posebno Vijeće o medijima u Saboru na čelu s potpredsjednikom Sabora Daliborom Brozovićem, ali je nažalost bilo kratkoga vijeka.

Tijekom svog rada i djelovanja susreli ste se s mnogim uglednim ličnostima, državnicima.

- Bila su to burna vremena s mnogo različitih kontakata. Zalagao sam se za to da se koriste sve veze i poznanstva koja mogu pridonijeti jačanju međunarodne uloge i afirmaciji samostalnosti mlade hrvatske države. Danas, a tako sam mislio i tih godina, smatram da nismo te mogućnosti koristili u dovoljnoj mjeri. Državni aparat se previše oslanjao na formalnu pripadnost strankama, poglavito HDZ-u, a nisu se koristili veliki potencijali znanstvenika, društveno angažiranih ljudi, pa i novinara. To govorim iz vlastitoga iskustva.

Zanimljivi su bili vaši susreti s predsjednikom Tuđmanom.

- Predsjednik Tuđman bio je opsjednut razmišljanjem da su mu novinari neskloni. Istodobno je smatrao da su medijske slobode u nas jako velike i da mogu služiti kao primjer. Jasno, ni jedno ni drugo nije bilo točno. Bilo je mnogo novinara koji nisu odobravali njegovu politiku, što se može pripisati njegovom načinu komunikacije. Izborom samo nekolicine novinara preko kojih je prenosio svoje zamisli iritirao je velik dio profesije. Konačno, najveći dio postojećeg kadra u novinarstvu pripadao je ranijim strukturama i bilo je teško pronaći realnu ravnotežu između njegovog autokratskog pristupa i novoprobuđene želje za demokratizacijom medijskog prostora. Tome valja dodati i činjenicu da je mnogo novinara iz političkih i politikantskih razloga ostalo bez posla, što se pripisivalo, s pravom ili ne, upravo njegovoj nesklonosti. Kad je riječ o medijskim slobodama, predstavnici Međunarodne federacije novinara i Svjetske udruge izdavača novina (s njima sam kod predsjednika Tuđmana bio u dva navrata) bili su potpuno drukčijeg stajališta i u razgovorima oko tih pitanja; više puta je i ozbiljno zaiskrilo. 

U sjećanju starijih hrvatskih TV gledatelja ostat će vaš nastup na njemačkoj televiziji ZD i duel sa srpskim književnikom i filozofom Smiljanićem u kojem ste uspjeli - unatoč pokušajima voditelja emisije da krivnju za rat podjednako raspodijeli na srpsku i hrvatsku stranu - uvjerljivo ukazati na karakter rata s kojim je naša domovina suočena.

- Bio je to zanimljiv susret u jesen 1991. Da bi se razumjelo o čemu je riječ, treba spomenuti nešto prethistorije. Ta objava izazvala je velike proteste pred njemačkom ambasadom u Beogradu. ZDF je preko svog kanala 3SAT stoga organizirao sučeljavanje na tu temu u kojem smo sudjelovali g. Smiljanić i ja. Bio je to javni duel u kojem se s jedne strane pokušalo ocrnjeti hrvatsku politiku, a s druge pružiti pravovaljane argumente hrvatske samostalnosti. Bilo je tu mnogo teških riječi i optužbi. Mislim da sam dobio taj dvoboj. Treba znati da je u to vrijeme u Zagrebu još vladao KOS i nije mi osobno bilo svejedno kako će se to odraziti po povratku. Istina, kanal 3SAT se u to vrijeme kod nas još nije mogao u širokim razmjerima gledati. Međutim, nekoliko dana nakon tog TV-duela Hrvatska televizija je u cijelosti prenijela taj razgovor, pa je šira javnost to vidjela. Kasnije su mi neki iz blizine Predsjednika rekli da mi je to donijelo dosta povoljnih poena i da mi je ''praštao'' neke stvari i postupke u kojima se nismo slagali.  

Devedesetih godina otišli ste u mirovinu. Pa ipak, kao umirovljenik od rujna 1991. do kraja 1994. radili ste kao član Upravnog odbora u koncernu Končar, zatim kao glavni urednik lista Končarevac, potom se vraćate u Privredni vjesnik i pokrećete niz gospodarskih i drugih edicija.

- Da, nisam mogao mirovati. To nije u mom biću. Bio mi je zanimljiv izlet u realni sektor i tu sam mnogo naučio. U Končar sam otišao na nekoliko mjeseci, a ostao posredno i neposredno vezan 21 godinu. Još i danas imam stalnu kolumnu u Končarevcu. Ipak, 1997. sam se vratio u Privredni vjesnik; osnovali smo grupu novih izdanja i tu sam kao predsjednik Uprave ostao sve do kraja 2005. godine.

Dakle još niste bacili pero u trnje, vaš opus novinarski još nije završen, zar ne?

- Nisam. Glavni sam urednik časopisa Perspektive, izvršni sam urednik časopisa Svijet po mjeri. Imam nekoliko stalnih kolumni u stručnim listovima. Puno surađujem s časopisom Suvremena trgovina. Držim povremeno neka predavanja. Posljednjih godina izdao sam nekoliko knjiga. Ne žalim se da nemam posla…

Opus vam je vrlo raznovrstan i dojmljiv. Koja biste svoja djela posebno izdvojili?

- Četiri knjige s medijskom tematikom. Jedna od njih izdana je i na engleskom jeziku.

što biste iz dugogodišnjeg bavljenja novinarstvom voljeli ponoviti? A što zaboraviti?

- Volio bih ponovo putovati svijetom, susretati zanimljive osobe, porazgovarati s njima. Biti novinar u punom smislu riječi, jer još i dana imam u sebi potreban žar i strast. Zaboraviti? Ništa. Sve što je bilo loše ili neugodno samo me je ojačalo.

Novinarski uzori su vam?

- Kad sam se počeo baviti novinarstvom i nije bilo specijaliziranih gospodarskih novinara, pa mi je teško govoriti o uzorima. Prve „lekcije“ dobio sam od svog prvog urednika Milivoja Hubera. Kasnije sam stvarao svoj vlastiti stil pokušavajući uvijek ostati svoj, biti profesionalan i etičan. Nastojao sam kod čitatelja stvarati dojam povjerenja i vjerodostojnosti.

Jesu li naši mediji podložni utjecajima sa strane?

- Nažalost jesu, i to manje pod političkim, a više pod utjecajem vlasničkih struktura i komercijalnih interesa izdavača.

Način pisanja nekada i danas - povucite paralelu.

- Danas je sve ubrzanije. Novinari moraju djelovati na više platformi, pa su napisi počesto površni, polupismeni, nedorađeni. Nedostaje spona novinar - redaktor koja je u naše vrijeme bila vrlo važna.

Da li su novinari danas odgovorni? Poštuju li se istina i istinito informiranje?

- Živimo u vremenu kad se na poluistinama izgrađuju gotovo svi društveni odnosi, pa se to nužno prenosi i na novinare. Infotainment je uzeo maha i to se jasno odražava u samom pristupu.

Da li ste za represiju prema onim kolegicama i kolegama koji lažu, iznose lažne podatke?

- Nisam nikad bio za represiju, ali zagovaram povećanu odgovornost. S obzirom na utjecaj na široku javnost pojam odgovornosti kod novinara mora biti jači.

što vas ljuti u hrvatskom novinarstvu?

- Površnost. Popriličan nedostatak općeg obrazovanja i kulture. Jednostranost.

Postoji li tekst kojeg biste se danas htjeli odreći iz svog 60-godišnjeg djelovanja? Biste li i danas potpisali sve ono što ste u novinarstvu napravili?

 - Ne sjećam se posebno nekog teksta koji ne bih potpisao. Osobno mi je žao što sam nakon sloma Hrvatskog proljeća u uvodniku za Novu godinu 1972. napisao da smo u većoj mjeri, mi nepartijci, trebali ojačati partijske redove kako bi oni bili jači. Zvuči naivno, jer Proljeće nije imalo nikakvu šansu.

Jeste li ikada u životu pisali po narudžbi s nečasnim namjerama?

- Nikad nisam išao ad nominem u želji da nekoga povrijedim, a posebno ne s nečasnim namjerama. Možda sam nekad u napisima o poduzećima bio manje kritičan, ali sam smatrao da uspješnost treba i na taj način nagraditi. Uvijek sam se zalagao za afirmativan način pristupa.

Da li ste kao šef stali iza svojih podčinjenih kada su ih napadali, progonili, gazili ili ste čuvali sebe?

- O tome bi puno više mogli govoriti pojedinci kojima sam bio šef.

Je li bilo otpora poslovnim potezima koje ste vukli kao urednik i direktor te kao predsjednik HND-a?

- Da, bilo je otpora. Ponekad je ljudima nedostajala vizija, a kao i danas, ljudi nisu skloni promjenama. No život je stalno pun izazova i promjena.

 Da li se danas puno ili nimalo radi s mladim novinarima kad dođu u naše redakcije?

- Nemam neposredan uvid u rad redakcija, ali mislim da mladim ljudima koji tek stupaju u novinarstvo nedostaje čvrsta spona - mentora, redaktora. Oni moraju stjecati pojam odgovornosti općenito, pojam odgovornosti prema potpisu pod člankom.

Nema , kažu više onih slavnih mentora uz koje su mladi više naučili nego tijekom školovanja na fakultetu. Zašto danas redakcije ne koriste, da tako kažem, islužene novinare da rade s mladim ljudima, da ih usmjeravaju i na njih prenose svoje golemo i znanje i iskustvo? Nekad su velike novinske kuće imale redaktore, lektore, mentore za mlade novinare. Danas toga uglavnom nema. U kojoj je mjeri to nedostatak?

- S ve se to odvija pod geslom nedostatka sredstava i vremena. Međutim, to se u konačnici obija o glavu samim redakcijama zbog kvalitete novinarskih uradaka. Sve što ste nabrojili predstavlja velik nedostatak i ide na štetu kvalitete u novinarstvu.

Mnogi su skloni uspoređivati novinarstvo danas i jučer. Neki tvrde da ozbiljno nazadujemo u tom pogledu, a drugi opet da je novinarstvo snažno napredovalo. što vi mislite?

- Novinarstvo je u cjelini napredovalo. Segmentiralo se, obrađuje se specijalistički više područja. Tehnologija omogućava brži dolazak do podataka. Razbijeni su tabui, pa je olakšano pisanje o različitim stvarima i temama. Ali nekad se novinarima i medijima ipak više vjerovalo.

Koliko su, po vašem mišljenju, društvene mreže unijele promjene na medijsku pozornicu? Kakve su vaše ocjene: je li to unijelo više demokratičnosti u izboru tema, proširilo sadržaje medija i omogućilo širem krugu uključivanje u proces informiranja javnosti ili je stvorilo kaos bez odgovornosti?

- Utjecaj društvenih mreža je izrazito snažan i stvarno su unijele čitavu revoluciju u medijski prostor. Živimo u vremenu i svijetu gdje se ljudi vode izrekom: „Ako nije bilo na društvenim mrežama, kao da se nije ni dogodilo“. Podaci govore da je više od polovine svjetskog stanovništva priključeno na internet. Internet i društvene mreže imaju izuzetno pozitivne strane sve dok ih čovjek koristi umjereno, živeći u stvarnom, a ne u virtualnom svijetu. Istina, otvorile su put demokratizaciji u korištenju i plasiranju informacija. Međutim, društvene mreže se sve teže kontroliraju, sve je više lažnih vijesti. Cyber ratovi velika su prijetnja svjetskoj sigurnosti i sve više služe političkim smicalicama i obračunima. Samo u Francuskoj je uklonjeno 30.000 lažnih korisničkih naloga da bi se spriječile lažne vijesti, dezinformacije i propaganda. Vlasti Njemačke odlučile su pojačati borbu protiv diskriminacije na društvenim mrežama poput Twittera i Facebooka vrlo velikim novčanim kaznama.

Prvi put u novijoj povijesti imamo na burzi rada blizu 1000 novinara. što se to događa? Kako to tumačite?

- Neravnotežom u ponudi i potražnji novinara. Imamo previše novinarskih škola, a premalo medija koji bi ih angažirali. To postaje vrlo ozbiljno pitanje na koje se traži odgovor. I redakcije su krive za to. Angažiraju početnike, a onda ih otpuste.

Govorimo često i otvoreno o svim boljkama u novinarstvu, o prikrivenoj ili otvorenoj korupciji koja vlada i u novinarstvu, o sve jeftinijem, marginalnijem novinarstvu, površnim, pojedinim jednostranim i huškačkim informacijama, tekstovima i prilozima. Isto tako o tome kako su dugotrajne, a često neuspješne istrage o napadima na novinare i prijetnjama novinarima. Kako vi na to gledate?

- Kad su poginule naše kolege novinari u Domovinskom ratu, prigodom jedne komemoracije istakao sam da je pucanj u novinara svojevrsni pucanj u istinu. Smatram i danas da fizički i drugi napadi na novinare imaju za cilj zaustaviti neku istragu, spriječiti objavu nekih podataka ili usmjeriti napise u nekom drugom pravcu. Obično je riječ o krupnim igračima, počesto povezanim s gospodarskim kriminalom, korupcijom širih razmjera ili zataškavanjem nekih radnji i osoba. Praksa je pokazala u mnogo navrata da su tu upregnute i neke druge sile, pa nije čudno da se takvi slučajevi gotovo nikad ne rasvjetljavaju i ostaju bez odgovora. To baca ružnu sliku na pravosuđe i demokratske odnose, ali takav je život.

Kako ocjenjujete medijsku pozornicu u Hrvatskoj, posebno kad je riječ o tiskanim medijima?

- Ako novinske kompanije žele preživjeti i prosperirati u novom okruženju, njihovi će se menadžeri morati više angažirati u strateškom planiranju i primjeni novih znanja i vještina kako bi poboljšali postojeće novine i uveli nove proizvode te ih približili publici koja nije dosad bila dobro uslužena. Pisano novinarstvo proživljava najtežu krizu u svojoj povijesti, dugoj više od 400 godina. Pad broja čitatelja ozbiljno potresa njihovu ekonomsku ravnotežu. Razlozi takvim kretanjima su mnogostruki i slojeviti, ali se ipak mogu definirati: novi tržišni izazovi, internet, novi izvori, novi čitatelji, nove ideje, prilagođavanje. Tiskani mediji se moraju prilagođavati novim zahtjevima vodeći računa o tome da su i publika i tematski okviri koji zanimaju korisnike stalno izloženi promjenama.

što mislite o današnjem položaju novinara?

- Jednostavno rečeno, loš. Plaće su niske, radni uvjeti sve teži i složeniji, a zahtjevi koje redakcije stavljaju pred njih sve veći. Najnovija studija Reutersovog instituta za novinarstvo ukazuje na iste probleme širom svijeta i upozorava na bijeg novinara izvan struke. To poprima ozbiljne razmjere.

Ispunjava li HND svoju primarnu funkciju - brigu za struku?

- Držim da je to najslabija karika u radu HND-a. Premalo je aktivnosti na području dodatnog obrazovanja novinara, uopće na edukaciji. Uvijek sam se zalagao za četiri temeljna cilja koje bi trebao zastupati HND: profesionalnost, pridržavanje novinarske etike, borba za vjerodostojnost i odgovornost. Svi ti elementi povezani su uz pojam edukacije i stoga to smatram najvećom obvezom HND-a.

Vaše mišljenje o cehovskom glasilu? Pratite li naš staleški list Novinar?

 - Čitam ga redovito. Žao mi je što se još više naših kolega,istaknutih novinara, ne pojavljuju kao autori. Vjerujem da bi imali što reći, a podigli bi i razinu sadržaja našeg glasila.

Kakvu biste poruku željeli uputiti mladim kolegicama i kolegama što stupaju na novinarsku pozornicu i danas rade u našim medijima?

- Novinarstvo je „kruh sa sedam kora“. To se mora voljeti i živjeti za njega, a ne smije se pretvoriti u usputnu stanicu u karijeri. Važno je postupno stjecati povjerenje i poštovanje  publike. Novinar kojem se vjeruje dobiva samim time najveće profesionalno priznanje. I važno je stalno raditi na vlastitom obrazovanju.

BIOGRAFIJA

Ante Gavranović hrvatski je novinar i publicist (1933.). Rodio se u Lovreću, u Imotskoj krajini. Novinarstvom se počeo baviti 1954. u listu Privredni vjesnik, u kojem je bio suradnik, urednik, pomoćnik glavnog urednika, glavni urednik (1967.-1971.), direktor i glavni urednik (1972.-1981.) i direktor NIRO Privredni vjesnik (1981.-1991.).

Od rujna 1991. do kraja 1994. radio je kao član Upravnog odbora u koncernu Končar, a do 1996. kao savjetnik predsjednika Uprave. Od 1997. glavni urednik lista Končarevac do lipnja 2012.

 Vraća se novinarstvu 1997., ponovo u Privredni vjesnik, gdje vodi međunarodne gospodarske odnose i posebne projekte razvijajući Grupu Privredni vjesnik (Studio za poslovne usluge i BINOZA-Press).

 Člancima, komentarima i studijama sudjelovao u periodicima i zbornicima INA (1972.-1992.), Naše teme (1978.-1982.), Banka (1989.-1992.), Hrvatsko gospodarstvo (1991.-1993.), Poslovna komunikologija (Zagreb, 1991.), Novinarstvo i svjetovi komunikacije (Osijek, 1994.), Istraživačko novinarstvo (Zagreb, 1995.). Bio je kolumnist VUS-a (1972.-1977.) i Slobodne Dalmacije (1984.-1992.).

Pokretač je i izdavač niza gospodarskih i drugih edicija, monografija i knjiga (ABC privrede Jugoslavije, Priručnik Hrvatska, Mala turistička biblioteka, Održivi razvoj) kao i niza specijaliziranih poslovnih izdanja.

Autor je sljedećih publikacija: Jugoslavija u borbi za ekonomsku stabilizaciju (suautor A. Jukić), Zagreb, 1985.; Jugoslavija u suvremenom svijetu (1988.), Medijska obratnica (2006.), Mediji, mitovi i stvarnost (2009.), Poslovno novinarstvo (2011.), Mediji, turizam i javnost (2015.).

Bio je član Saveznog odbora Saveza novinara Jugoslavije (1969.-1971.), potpredsjednik Društva novinara Hrvatske (1971.-1972.), član Izvršnog odbora DNH i predsjednik Fonda solidarnosti (1977.-1990.), predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (1991.-1995.), potpredsjednik HND (1995.-1997.), prvi predsjednik Udruge novinskih izdavača u HUP-u (2002.-2006.), predsjedavajući Udruge novinara srednje Europe u okviru Europske udruge novinara (2001.-2002.), dugogodišnji član Središnjeg odbora i potpredsjednik Skupštine Hrvatskog pokreta za Europu,

Jedan od osnivača i član Predsjedništva Zavičajnog kluba Imoćana u Zagrebu (1984.-1992.), od 1992. Njegov predsjednik. Jedan od osnivača Hrvatskog helsinškog odbora (1993.) Predsjednik Skupštine Međunarodnog centra za obrazovanje novinara - ICEJ (2005.-2008.)

Dobitnik je brojnih odlikovanja i priznanja: Križ za zasluge I. reda SR Njemačke (1988.), Orden rada sa zlatnim vijencem (1990.), Veliki križ za zasluge Vlade Pokrajine štajerske (2003.), Red Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića (2004.), Križ za zasluge Republike Austrije (2005.). Dobitnik najvišeg hrvatskog priznanja za novinarski rad – nagrade „Otokar Keršovani“ (1984.) te CROMA – nagrade za životno djelo (2003.). Dobitnik nagrade „Zlati hleb“ (2007.) Londonske škole za odnose s javnošću i Slovenske akademije za odnose s javnošću za osobite zasluge za razvoj industrije komuniciranja i odnose s javnošću, zatim nagrade „Josip Kulušić“ HHO-a za životno djelo (2008.), nagrade za doprinos razvoju poslovnog novinarstva (LIDER, 2015.) te nagrade Međunarodnog kluba laureata „Stvaratelji za stoljeća“ za doprinos promociji poduzetništva (2017.).