Na hrvatskoj se medijskoj sceni trenutno odvija prava drama vezana uz reformu javnog medijskog servisa, poznatijeg kao HRT. Ta drama, iako velika, ne dopire do onih kojima bi trebala biti najbitnija, a to su gledatelji i slušatelji. Razlozi tome leže u činjenici što se već desetljećima javni medijski servis srozava, ugled mu je okopnio, dok nepovjerenje u njega raste pa na kraju sve to vodi do već poznate priče u kojoj se javno dobro uništava do neprepoznatljivosti.

Vlada je u veljači usvojila Plan konsolidacije i poslovanja HRT-a, kojim se predviđa potpuna transformacija u smislu proizvodnje i plasmana medijskog sadržaja. Plan je izradila revizorsko konzultantska tvrtka Deloitte, čija se središnjica nalazi u Londonu, a osnovana je davne 1845. godine, što znači da su kroz njezine konzultantsko-revizorske ruke prošle mnoge kompanije i javne institucije, uključujući Vladu RH i Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, za koje je Deloitte izradio studiju rekonstrukcije autocesta. Netko je iz te tvrtke u istom dokumentu izradio i plan konsolidacije HRT-a pa je naslov mape ostao nepromijenjen. Ova omaška ne bi bila toliko tragična da nije riječ o HRT-u, kući koja je prolazila reformu za reformom, samo da bi sve dublje tonula pa ušla u još jednu, kako bi se na kraju ispostavilo kako ga očito nitko od nadležnih nije pošteno ni pogledao. 

Ono što je jasno kad čitate plan konsolidacije HRT-a jest da je taj papir, koji je pisan hladnim činovničkim jezikom, zapravo dokument kojim se komunikacija delegira i kojim se njegovi naručitelji odriču odgovornosti. Konzultanti su jasno detektirali da je HRT suočen s ozbiljnim izazovima zbog tehnoloških modifikacija, digitalizacije i promjena publike u konzumaciji sadržaja, osobito među mlađima koji preferiraju digitalne, nelinearne formate. Poseban se naglasak, kroz cijeli plan, stavlja na mlade, što je i logično. Ali što je uprava HRT-a po tom pitanju radila do sada? 

Poslužit ćemo se samo jednom pričom, a takvih je priča na HRT-u mnogo. Mladi, dakle ljudi u dvadesetima, friško izašli s Akademije dramskih umjetnosti, počinju raditi na javnoj televiziji. Tamo ih se dočeka s minimalcem, što i nije najgore od svega jer oni bi svom silom htjeli sudjelovati, biti dio tima. Zove ih se da predlažu ideje, zamislite, za mlade. Entuzijastično ispisuju plahte papira, razmišljaju o svim mogućim projektima koji bi se mogli raditi, ali događa se psihološki moment kamenog zida što u prijevodu znači da odgovora nema. Nema niti negativnog niti pozitivnog odgovora. Silencio. Ti mladi, koje konzultanti detektiraju kao publiku na kojoj treba raditi, s HRT-a odlaze čim shvate da tamo za njih nema mjesta, da ih se tretira kao da su nevidljivi. Taj institut, poznat kao kreativna komunikacija, postoji već dosta dugo pa tako imamo zaposlenika koji u toj kući radi već dvadeset godina, a televizijske projekte predlaže već sigurno petnaest. Od stotina prijedloga koje je poslao, odgovor je dobio na samo jedan i taj je bio negativan. 

Cijeli tekst možete pročitati na lupiga.com,