Matek se kao prezime prvi put u nas spominje 1598. na Žumberku za Lovru, Petra i Grgu, kmetove J. Zrinskoga, ali dokumenta koji bi današnje Mateke povezali s njima u arhivima, naravno, nema. No, Vladimir Matek s godinama rođenja i smrti svoje stablo prati u jedanaest generacija.

Mogao je i kolega Vladimir Matek, kao što sam ja u svom romanu Ledina (2015.) literarizirala obiteljsko stablo kroz 300-400 godina, zbog kojega me je upravo Vladimir Matek (Zagreb, 1948.) kao član Hrvatskoga rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“, pozvao na njihovu 6. rodoslovnu konferenciju 2017. Društvo mu je i organizirao ovu zagrebačku, poslije ljetošnje prve promocije u Jasenicama.

Povijest se sjeća slavnih, rodoslovlje svih…

Vladimir Matek istražio je povijest ne samo svoje podvelebitske skupine Mateka, nego i ostalih prezimenjaka u Hrvatskoj – tri skupine Mateka: u Hrvatskom zagorju, Bušetini te u Prekopakri sve do Češke. Krenuo je od samo 1000 imena, a u izrađenim obiteljskim stablima prikupio i više od 2000 Mateka! Geslo knjige je: Povijest se sjeća slavnih, rodoslovlje svih…

Gospodski je utrošio ne samo vrijeme nego i vlastiti novac za istraživanje da bi u vlastitoj nakladi, svojoj Rovanjskoj, gdje je obnovio u ratu uništenu obiteljsku kuću, darivao odličnu i vrijednu knjigu. Uostalom, ne samo Matecima i Matekima, nego i svima koji mogu pronaći izuzetne, različite zanimljivosti zahvaljujući fusnotama i citatima, vrijednim izvorima, literaturi, arhivima… Taj je njegov samizdat (Vlastita naklada, Rovanjska 2022.) odlično napisan – znanstveno precizan a novinarski zanimljiv. Vladimir Matek sebi nije u središtu, kako bi se očekivalo, jer je to danas in i jer je autobiografiju i stablo uistinu mogao pretočiti u roman. Vladimir Matek Diplomirao je medicinu, ali je radio kao vanjskopolitički novinar u Večernjaku, kao dopisnik (naše zajedničke) kuće Vjesnik iz Pariza, šef kabineta ministra vanjskih poslova dr. Mate Granića, veleposlanik i prvi stalni predstavnik RH pri Vijeću Europe u Strasbourgu, diplomat na niz važnih državnih poslova (Beč, švedska, Latvija, Litva) te sad u mirovini predaje na Diplomatskoj akademiji.

Razgranata obiteljska stabla otkrivaju mnoštvo zanimljivosti

Skroman, strpljiv i predan, fokusiran, uza sve pobrojeno donosi detaljna i pouzdana stabla. Projekt je to, ocjenjujem, za jednu ustanovu ili čak više njih, specijaliziranih, te za EU fondove. A povod da se zagleda u arheogenetiku zapitkivanja su prezimenjaka ilionihkojima su majke ili bake bile Matek tijekom putovanja po svijetu od Pule i Rijeke do Slavonije te od SAD, Kanade do Australije, Otkuda ste, g. Matek?, što je odredilo i naslov knjige. A temeljito istraženu priču odvelo i do provjere DNK čak u Estoniju, koja se, nažalost, izjalovila u koronskom zatvaranju. Ne treba čuditi kako je zainteresirana publika bila popola, pola Mateka, a pola članova Hrvatskoga rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“.

Na predstavljanju je govorila i predsjednica Izvršnog odbora HRD prof. dr. Alka Horvat, a i ja sam imala zadovoljstvo i čast ukazati kako svaki čitatelj, bio Matek ili ne bio, može u knjizi pronaći raznovrsnih, izuzetno zanimljivih i poticajnih tema. Uz drugo, možda i na istraživanje vlastita obiteljskog stabla. Oprimjerila sam to jezičnim različitostima Mateka štokavaca ikavaca (Mateci) i kajkavaca (Mateki) (Bušetina je najistočnije mjesto kajkavskoga govora!) te značenjima, najčešće pejorativnima, prezimena Matek (dakako, ukorijenjenom u imenima Matej i Matija, koje se prvi put uopće spominje 1086. u Engleskoj!) ponajprije u kontinentalnim krajevima.

Godine gladi

Jedan od takvih meni, a uvjerena sam i mojim čitateljima, zanimljivih primjera je hrana odnosno glad, koja je često, kao što to čini u svijetu i danas, izaziva selidbe. Posebice je to izraženo u prostoru Matekove prapostojbine, pod Velebitom, gdje su se pomicale granice velikih – Austrougarske, Turske i Mletaka. 

Na 39. stranici u Sukob zbog pomaknutih „mrgilja“ opisuje pomicanje „mrgilja“, međnih kamenova na velebitskim pašnjacima. Generalni providur Balbi u izvješću mletačkom Senatu 1748. opisuje otimanje pašnjaka te kako je  u deset godina urod samo jednom bio dovoljan da prehrani stanovništvo.
Tijekom 18. stoljeća opisuje primitivnost i nehajnost života, nedostatak i novca i zanata, ljudske i stočne bolesti.

Na 39. i 40. opisuje Gladne godine u Dalmaciji. Kad bi zavladala glad, kazuje, mletačke vlasti zabrinule bi se da će područja pod njihovom vlašću ostati bez kolona koji će obrađivati zemlju i da će područja ostati pusta. Slijedi Peričićeva kronologija gladnih godina, s gotovo dvadesetak takvih primjera, sastavljena na temelju autentičnih dokumenata iz cijele Dalmacije i mnoštvo izvora:

1715. – bijedne usjeve koji su preostali nakon velike suše uništili su Turci u namjeri da oslabe Mlečane s kojima su tada ratovali
1722. – zbog suše je u cijeloj Dalmaciji ponestalo hrane
1730./31. – zima je bila tako jaka da je sitna stoka masovno ugibala od hladnoće i gladi; usjevi i voćke su propali pa je već u ljeto zavladala glad, a hranu se nije moglo uvesti iz područja pod turskim nadzorom jer su zbog kuge, koja je izbila u okolici Knina, granice bile zatvorene
1740. – u proljeće je val hladnoće uništio svu vegetaciju pa „glad žestoka slidi kakve ljudsko pamćenje ne zna“
1746. – neka stočna pošast poharala je stada
1757. – „glad žestoki na sve strane“1758. – kronike bilježe da se u Dalmaciji umire od gladi
1763. – u ravnim kotarima i Bukovici glad je bila tolika da su okolni seljaci u potrazi za hranom napali Zadar, a grad je oružjem branila vojska
1773./1774. – s kninskoga područja iselilo se oko 3000 duša!
1777. – providur Gradenigo javlja Senatu u Mletke da su „Morlacchi sbatuti da carestia di biade“ (Morlaci slomljeni nestašicom žita). Da ne pomru odgladi, mnogi stanovnici Dalmatinske zagore odlazili su u Bosnu iako je ona još bila pod Turcima
1781./1782. – velika studen i posljedična oskudica zavladali su ne samo u dakmaciji bego i u čitavoj Euripi: stanovništvo je preživljavalo jedući koru stabala, travu, konjsko i magareće meso.
1783. – već sredinom ljeta glad je bila tolika da je u Dalmaciji, tvrdi s eu nekim izvješćima, umrlo oko 20.000 duša!
Suvremenik tih zbivanja, fra Frane Radman iz Donjeg Muća, zapisao je 1783. godine:
Pako pade straovita tmina
svrhu zemlje, mora i planina
Od po lipnja pa do polak rujna
i ta bič sta tri miseca puna…

(Opaska B.B: nije se znao uzrok, do toga će doći tek u 21. stoljeću kada se ponovila 2010. erupcija vulkana na Islandu!)

Više možete pročitati na oblizeki.com.