Stoga fala HND-u šta čuva uspomenu na ovog dragog i uzoritog velikog čovjeka pisane riječi“, dodaje Klariće te na upit koliko mu to priznanje struke znači dodaje: „Jasno da sam ponosan, pogotovo jer su me za nagradu predložili mladi ljudi. Ma, pomalo mi je neugodno da sam ja prvi fotoreporter koji dobio ovu nagradu, jer su je zaslužila bar desetorica prije mene, a to su Živko Gatin, Čućo Grabovac, Danilo Kabić, Andro Damjanić, Pavao Cajzek, Ante Brkan, Ivo Eterović, Radiša Mladenović, Mladen Tudor, Milo Kovač, Nikola šolić... Da je mudrosti u ministarstvima kulture i turizma, onda bi štampali monografiju s fotografijama spomenutih velikana fotožurnalizma, šta bi bio najljepši poklon državnog vrha visokim gostima Hrvatske. Rijetke su države koje imaju ovako jaku fotografsku reprezentaciju.“
Vi ste fotoreporter starog kova. No za razliku od nekih kolega držite da je danas ipak sve lakše, bolje i kvalitetnije?
Uglavnom je sve danas bolje. Fotografija je, zahvaljujući digitali, postala demokratski medij, svima dostupna, pa je samim time finalni rezultat iznenađujuće bolji. Naprosto sam zadivljen količinom odličnih fotografija koje se mogu sresti, pogotovo u elektroničkim medijima. U mojim počecima, pa sve do prije dvadesetak godina, glavna briga bila mi je nekvalitetna oprema, nisko osjetljivi filmovi i sati provedeni u laboratoriju. Danas taj mučni dio ne postoji i fotoreporteru ostaje puno više vremena da se usredotoči na život s ljudima i ulicom. No, dogodio se apsurd u dnevnom tisku, jer se nudi puno zanimljivih i odličnih fotografija, a u novinama ih je sve manje. Očito se urednici još uvijek ne snalaze zaboravljajući da su pojedine fotografije obilježile ratove, čitave epohe, ali i proslavile mnoge ljude. Znam da se protokol ne može izbjeći, ali previše je dosadnih i nezanimljivih rukovanja, sjedenja i procesija. Fotografija je toliko važna da je prepoznata kao umjetnost i postala je dio stalnog postava svih muzeja suvremene umjetnosti, ali redovno su to snimci izvan svečanih dvorana, daleko od kraljeva, predsjednika, biskupa... Ipak ima sve više mladih koji ne žale opremu jureći nevrijeme, snimajući u nemogućim uvjetima da bi napravili prekrasne, ali i vrijedne dokumentarne fotke.
Kako biste opisali suradnju s kolegama novinarima?
Novinarstvo je timski rad u kojem sam posebno guštao i puno, baš puno profitirao. Počeo bi dan dogovorom u redakciji, a nastavio se druženjem u autu, na trajektu, u gradu... To su bila prijateljska druženja, radili smo u kreativnoj nervozi, ali uz veliko veselje nakon obavljenog redovno uspješnog zadatka. Stariji novinari su me učili kako čuvati dostojanstvo zanimanja, a mlađi su me vraćali u stvarnost upozoravajući da postoje radosti i izvan novinarstva. Nažalost, današnji fotoreporteri su uskraćeni za redakcijski život jer su prognani u fotoagencije, gdje nema svakodnevnog druženja s novinarima i urednicima, već poput vatrogasaca čekaju da ih se pošalje na zadatak. No, ako postoji strast stvaralačka, onda pojedinci mogu sebi priuštiti kreativne ure za svoju dušu.
U razgovor s vama nemoguće je zaobići Miljenka Smoju, reportera, kroničara koji je obilježio jednu cijelu epohu novinarstva, naročito u Splitu i Dalmaciji.
Imao sam izuzetnu privilegiju desetljećima biti uz najvećeg kroničara Dalmacije svih vremena. Prvenstveno izuzetnog humanista, pa onda humorista, što obično zna biti istoznačajno, jer samo plemeniti ljudi imaju jak smisao za humor, pogotovo na svoj račun. Smoje me učio životu u najljepšem smislu te riječi. Jedino sveto u njegovom životu bio je nepoznati, proganjani i socijalno nezaštićeni anonimni Čovik. Ništa mu materijalno nije značilo, čak je u njegovom stanu teško bilo naći više od tri-četiri časš. Zapravo ni stan nije dobio, jer je do kraja živio u stanu roditelja supruge Lepe. Sve to navodim hvaleći se što mi je značilo raditi i prijateljevati s piscem, književnikom, scenaristom, putopiscem, ali ponajprije novinarom (što je uvijek ponosno isticao) Malim Marinkom. Od njega sam naučio da je svaki susret i najobičniji dan bez događaja uvijek moguće iskoristiti za zanimljivu novinsku priču. Na primjer, došavši u godine kad su mu počele noge otkazivati, napisao je prekrasnu repotražu razgovora, u više nastavaka, s njegovim psom šarkom. Srećom, knjigu o šarku su izdali feralovci. Uza svu hvalu za Smoju ne bih rekao da nema danas potentnih novinara snažnog humorističkog pera Miljenkova kalibra. Samo u mom životnom i radnom okruženju, a to je Split, stvaraju mladi novinari među kojim su neki već etablirana imena - Dežulović, Tomić, Ivanišević, šarac, Ivančič, Lucić, škračić, Ljubičić... pa Tanja Mravak... U najboljim su stvaralačkim godinama i siguran sam da će buduće generacije njih isticati kao moja Smoju. Srećom, svi su oni Smojina dica jer su ga puno čitali i poneki imali sriću s njime se družiti. Za dobru tradiciju splitskog i Smojina humora nema straha, jer znam da su oni na pomoći mladim piscima i novinarima koji se tek afirmiraju.
Proteklog mjeseca održan je drugi Festival reportaže Fra Ma FU. Reportaža u novinama je sve manje, a festivala sve više?
U svim razinama vlastitog života napravili smo festival a da često toga nismo ni svjesni. Kad se upitamo tko nas je u to uvukao, onda je odgovor među nama - njegovo veličanstvo mediji. Danas dominiraju elektronički mediji - televizija i portali - gdje se svi reflektori i marketinški interesi vrte oko Red carpeta, ivenata, glamur celebrityja, počasnih loža, dress codea. Reportaža je gotovo protjerana iz dnevnog tiska, a bila je autentično ogledalo stvarnosti. U fotoreportažama se vidjelo ono što je najvrednije u fotografiji: dokumentarnost i opipljivo svjedočenje o ljudima, vremenu i, jasno, događajima. Ipak, iz mraka tiskanih medija vidi se snažno svjetlo, pa baš portali puno pažnje posvećuju fotografiji. Kad se u novinama objave tri-četiri fotografije sa događaja, smatra se puno, no na portalu je moguće i deset-dvadeset, čak i više. Jasno, kriteriji odabira ponekad izostanu, ali od obilja ne boli glava. Ja sam ipak optimist - kraj svih modnih trendova polako se vraćamo vječnoj, a uvijek mladoj reportaži. Pogotovo je to uočljivo u regionalnim izdanjima tiskovina. Taj trend primjetan je kako u svijetu, tako i kod nas.