Aktualno > Regija i svijet

Ece Temelkuran: 'Život pod pritiskom u Turskoj je način života'

04.04.2016.

Turska novinarka i književnica Ece Temelkuran je bila u Ženevi kao član žirija za dokumentarce na nedavno završenom Međunarodnom filmskom festivalu i forumu o ljudskim pravima (FIFDH). Radila je redovno za nacionalne dnevne listove Cumhuriyet i Milliyet, a sada piše za Guardian i CNN Turska. Njeni su tekstovi i mišljenja u obranu žena, političkih zatvorenika i Kurda i Armenaca požnjela brojne nagrade, među inim i Nagradu PEP-a za mir 2001. Ece Tumulkuran je za Press Emblem Campaign iznijela svoje mišljenje o turskim medijima.

Kakvo je stanje u vezi s medijima i novinarima u Turskoj?

Situacija je vrlo komplicirana i prilično strašna. Neki od naših prijatelja su u zatvoru, a drugi su otpušteni. Mnogi novinari ne mogu raditi svoj posao, dakle moraju se obratiti društvenim medijima. Vodeće su medije ili kupili biznismeni koji podupiru AKP (vladajuća Stranka pravde i razvoja) ili su užasnuti zbog pritiska ili prijetnji zatvorom. Kad se radi o slobodi izražavanja, načini prisile su neograničeni.

 

Kako to da vi radite?

Oduvijek sam bila sklona literaturi. Pisala sam i dok sam radila za novine. Nakon što sam otpuštena nastavila sam pisati knjige. To mi je dobro išlo. Drugi novinari nisu te sreće. Danas pišem samo za strane novine kao Guardian. Više ne pišem za turske medije.

 

Zašto? Nema mogućnosti?

Ima ako vam se sviđa vjerojatnost da ćete završiti u zatvoru ili da će vas linčovati oni koji podupiru vladajuću stranku na društvenim medijima. A ja sam, mislim, dala svoj obol i sad sam umorna. Mislim da je efikasnije da pišem u stranim medijima, posebno sada kad su sirijske izbjeglice globalna tema i kad su sve oči uprte u Tursku nastojeći podržati njen pristup izbjeglicama.

 

Prijete li vam još uvijek premda radite za strane medije?

Čudno je to – kad o tome govorite u europskim zemljama, to zvuči opasno. I jest opasno, ali kad si turski državljanin, život pod pritiskom je gotovo način života. Ljudi su se gotovo prilagodili: redovni dan u uredu!

 

Je li u Turskoj teže novinarkama i književnicama?

Sigurno je teže ženama. Ne sjećam se da je ijedan kolega imao otvoren lažni porno-račun. Ja ih imam svu silu. Osim što nas vodi AKP, živimo u konzervativnoj zemlji. Kao ženu ne samo da vas smatraju izdajicom već misle da ste vještica koju treba spaliti.

 

Mogu li međunarodne novinarske organizacije biti od neke pomoći?

Gotovo deset godina taj je problem slobode izražavanja u Turskoj bio nevidljiv međunarodnim medijima. Sad postaje vidljiviji i ja mislim da to pomaže. Ali mi se čini malo prekasno. S druge strane, smiješno je što danas punimo međunarodne medije kao nikada prije; to je zgodno. Smatram da toga treba biti sve više, sve dok ne postane najvažnije pitanje na međunarodnom dnevnom redu.

 

Kako biste opisali Tursku današnjice?

Od osnutka je Turska bila komplicirana jer je zbližavala Istok i Zapad sa svim klišejima. Danas pola zemlje trpi eksperiment turskog modela i doživljava ga kao test izdržljivosti, a mi smo umorni od tog eksperimenta, koji se očito raspada. Mi smo umorna zemlja.

 

Je li Turska još uvijek demokratska zemlja?

Turska je još uvijek prividno demokratska, ali svi znaju da autoritarnost raste. Pravo je pitanje: hoće li Turska ući u povijesne udžbenike kao primjer AKP modela vladanja ili će ući zbog pobune u parku Gezi i opozicije. To tek treba vidjeti. Ne mogu ništa reći o budućnosti, jer je Turska iznimno hirovita zemlja. Neočekivane stvari se tu mogu dogoditi. Jednog je trena to mrtva zemlja, a sljedećeg pobunjena. Nitko ne može reći što će se dogoditi s Turskom.

 

Treba li Turska ući u EU?

Da ste me to pitali prije pet godina, odgovorila bih potvrdno. Jer bi to pomoglo demokraciji, ljudskim pravima i slobodi izražavanja. No kad vidite sve te europske vođe kako se cjenjkaju oko sirijskih izbjeglica s autoritarnim režimom, ne mogu reći da bi pomoglo da smo dio EU. Mislim da je u načelu liberalna demokracija u ozbiljnoj krizi. Bojim se da više nema dobrih i loših. 

 

Autorica: Luisa Balin

Prevela: Vesna Arsovski

Izvor: Press Emblem

 

Turska novinarka i književnica Ece Temelkuran je bila u Ženevi kao član žirija za dokumentarce na nedavno završenom Međunarodnom filmskom festivalu i forumu o ljudskim pravima (FIFDH). Radila je redovno za nacionalne dnevne listove Cumhuriyet i Milliyet, a sada piše za Guardian i CNN Turska. Njeni su tekstovi i mišljenja u obranu žena, političkih zatvorenika i Kurda i Armenaca požnjela brojne nagrade, među inim i Nagradu PEP-a za mir 2001. Ece Tumulkuran je za Press Emblem Campaign iznijela svoje mišljenje o turskim medijima.

Kakvo je stanje u vezi s medijima i novinarima u Turskoj?

Situacija je vrlo komplicirana i prilično strašna. Neki od naših prijatelja su u zatvoru, a drugi su otpušteni. Mnogi novinari ne mogu raditi svoj posao, dakle moraju se obratiti društvenim medijima. Vodeće su medije ili kupili biznismeni koji podupiru AKP (vladajuća Stranka pravde i razvoja) ili su užasnuti zbog pritiska ili prijetnji zatvorom. Kad se radi o slobodi izražavanja, načini prisile su neograničeni.

 

Kako to da vi radite?

Oduvijek sam bila sklona literaturi. Pisala sam i dok sam radila za novine. Nakon što sam otpuštena nastavila sam pisati knjige. To mi je dobro išlo. Drugi novinari nisu te sreće. Danas pišem samo za strane novine kao Guardian. Više ne pišem za turske medije.

 

Zašto? Nema mogućnosti?

Ima ako vam se sviđa vjerojatnost da ćete završiti u zatvoru ili da će vas linčovati oni koji podupiru vladajuću stranku na društvenim medijima. A ja sam, mislim, dala svoj obol i sad sam umorna. Mislim da je efikasnije da pišem u stranim medijima, posebno sada kad su sirijske izbjeglice globalna tema i kad su sve oči uprte u Tursku nastojeći podržati njen pristup izbjeglicama.

 

Prijete li vam još uvijek premda radite za strane medije?

Čudno je to – kad o tome govorite u europskim zemljama, to zvuči opasno. I jest opasno, ali kad si turski državljanin, život pod pritiskom je gotovo način života. Ljudi su se gotovo prilagodili: redovni dan u uredu!

 

Je li u Turskoj teže novinarkama i književnicama?

Sigurno je teže ženama. Ne sjećam se da je ijedan kolega imao otvoren lažni porno-račun. Ja ih imam svu silu. Osim što nas vodi AKP, živimo u konzervativnoj zemlji. Kao ženu ne samo da vas smatraju izdajicom već misle da ste vještica koju treba spaliti.

 

Mogu li međunarodne novinarske organizacije biti od neke pomoći?

Gotovo deset godina taj je problem slobode izražavanja u Turskoj bio nevidljiv međunarodnim medijima. Sad postaje vidljiviji i ja mislim da to pomaže. Ali mi se čini malo prekasno. S druge strane, smiješno je što danas punimo međunarodne medije kao nikada prije; to je zgodno. Smatram da toga treba biti sve više, sve dok ne postane najvažnije pitanje na međunarodnom dnevnom redu.

 

Kako biste opisali Tursku današnjice?

Od osnutka je Turska bila komplicirana jer je zbližavala Istok i Zapad sa svim klišejima. Danas pola zemlje trpi eksperiment turskog modela i doživljava ga kao test izdržljivosti, a mi smo umorni od tog eksperimenta, koji se očito raspada. Mi smo umorna zemlja.

 

Je li Turska još uvijek demokratska zemlja?

Turska je još uvijek prividno demokratska, ali svi znaju da autoritarnost raste. Pravo je pitanje: hoće li Turska ući u povijesne udžbenike kao primjer AKP modela vladanja ili će ući zbog pobune u parku Gezi i opozicije. To tek treba vidjeti. Ne mogu ništa reći o budućnosti, jer je Turska iznimno hirovita zemlja. Neočekivane stvari se tu mogu dogoditi. Jednog je trena to mrtva zemlja, a sljedećeg pobunjena. Nitko ne može reći što će se dogoditi s Turskom.

 

Treba li Turska ući u EU?

Da ste me to pitali prije pet godina, odgovorila bih potvrdno. Jer bi to pomoglo demokraciji, ljudskim pravima i slobodi izražavanja. No kad vidite sve te europske vođe kako se cjenjkaju oko sirijskih izbjeglica s autoritarnim režimom, ne mogu reći da bi pomoglo da smo dio EU. Mislim da je u načelu liberalna demokracija u ozbiljnoj krizi. Bojim se da više nema dobrih i loših. 

 

Autorica: Luisa Balin

Prevela: Vesna Arsovski

Izvor: Press Emblem