Kako je svojevremeno kazao njegov novinarski suborac i isto veliko novinarsko ime Božo Novak u povodu obilježavanje prve godišnjice smrti Jože Vlahovića, s kojim je usko surađivao jedno vrijeme u Vjesniku, Joža je koristio svaku mogućnost da služi javnom dobru, a osobito se zauzeo oko prikazivanja totalitarizma pa se kroz njegove tekstove može pratiti razvoj ideje slobode.

- Tjednik Danas pomutio je raspoloženje političkim elitama i postao veliki Jožin spomenik, koji će trajno ostati hrvatskom novinarstvu. Izvanredan reporter, kozer i komentator, feljtonima o sibirskoj sudbini Karla Štajnera pokrenuo je veliku antitotalitarističku temu, kazao je Novak tada za Hinu.

Kruna Vlahovićeve novinarske karijere bilo je pokretanje tjednika Danas, koji je od prvog broja objavljenog u veljači 1982. postavio nove žurnalističke standarde na tadašnjem jugoslavenskom medijskom prostoru, a i danas se smatra teško dostižnim uzorom. Otvarajući i propitkujući kontroverzne teme tadašnje stvarnosti, u čemu je presudan utjecaj imao Vlahović kao glavni urednik, Danas je ubrzo došao u sukob s komunističkim vodstvom.

Tijekom druge polovice osamdesetih godina, kao "okorjeli kroničar", Vlahović je na stranicama Vjesnika lucidno secirao tadašnje prilike, raskrinkavajući pogubne postupke političkih čelnika i naslućujući buduće tragične događaje. Njegove ocjene aktualnih političkih prilika , ponekad izrečene na granici zbilje i šale, često su se prenosila u tisku kako domaćem, tako i stranom.

U jesen 1991. godine Vlahović postaje ratni reporter i izvještava iz Slavonije i Like. Kao jedan od rijetkih novinara koji se sjeća Drugog svjetskog rata, u svoje tekstove s bojišnice - koje je objavljivao u hrvatskim tiskovinama pod nadnaslovom "Onaj rat je bio bolji" - uključuje i sjećanja na svoje ratno djetinjstvo. Hrvatsko novinarsko društvo dodijelilo mu je 1988. godine Nagradu za životno djelo "Otokar Keršovani", a dobitnik je i Zlatne plakete Vjesnika, kao kao i brojnih tadašnjih odlikovanja.

Vlahović je rođen u Zagrebu, 4. siječnja 1930., a umro je u rodnom gradu 20. prosinca 2004. godine. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a potom i tadašnju zagrebačku novinarsku školu. Pisati je počeo 1948. u listovima za mlade i djecu: Omladinski borac i Pionir. Godine 1950. odlazi u Rijeku gdje prvo radi na radiostanici, a potom u Novom listu. Karijera ga dalje nosi u Beograd gdje piše za Borbu, a kasnije za Politiku i NIN. Godine 1971. postaje beogradski urednik Vjesnika u srijedu, potom Vjesnikov dopisnik iz Beograda. Vrativši se 1975. u Zagreb, bio je urednik gradske i unutarnjopolitičke rubrike Vjesnika te pokretač i prvi glavni urednik tjednika Danas (1982–83), a potom, osobito zapaženo, komentator u Vjesniku. Pokrenuo i uređivao Dubrovački list. Bio je suradnik autor na hit knjizi Karla Štajnera "7000 dana u Sibiru" te Julijusa Baranovskog "Sibirski led u Srcu". Ogledao se i kao putopisac, odnosno posebni dopisnik iz nordijskih i afričkih zemalja. Putopisne reportaže skupio je u knjizi Povest s 1000 lica, a kronike u knjizi Okorjeli kroničar (1989)., nastaloj od kolumnističkih, zapravo političkih kronika objavljivanih u "Vjesniku" iz subote u subotu od 1986. do 1989. godine. Ova knjiga je svojevrsno svjedočanstvo o autentičnim zbivanjima i o autorovim pomalo neobaveznim razmišljanjima, koja su u današnjem novinarstvu gotovo iščeznula, kao što su i iščeznuli ili gurnuti u stranu i novinari poput Jože Vlahovića.

Autor: Ivica Buljan