U obrazloženje nagrade stoji da ste izvještavali hrabro, suočavajući se s barikadama na cesti koje su postavljali lokalni radikali, vješto je kombinirao tekst i video i pokazao iznimnu suradnju s fotografom Arminom Durgutom te su njegove reportaže informativne, ali i tople i prenosi emocije i tjera na promišljanje. Kako ste vi osobno sve to doživljavali?

Na sreću, izbjegli smo barikade i radikale, zahvaljujući lokalnim i stranim novinarima i volonterima. Tu večer smo sjedili u kafiću u Mytileneu, neslužbenom glavnom gradu Lezbosa, i odjednom je stigla poruka da je netko zapalio školu za izbjeglice. Potrpali smo se u rent a car i odjurili tamo. Sjećam se da sam vozio kao luđak kroz uske, otočke ulice, da smo zaobilazili glavnu cestu i punktove na kojima su ordinirali radikali i pješice se popeli uzbrdo, s okolne strane. Među prvima u svijetu smo uživo izvještavali o požaru. Bilo je ružno, kao i cijeli put u Tursku i Grčku. Teško je odvojiti emocije i koncentrirati se isključivo na posao kad gledate tisuće muškaraca, žena i djece u neljudskim uvjetima. Trudili smo se ostati maksimalno profesionalni, ali postoje situacije u kojima jednostavno bude previše. Recimo, jednu večer u Edirneu, s turske strane granice, Armin i ja smo lutali među migrantima i slušali o njihovim iskustvima. Došli smo do jedne obitelji koja se ulogorila na dekama kraj rijeke. U mraku, nisam ni primijetio da sam zamalo čizmom stao na lice djevojčici koja je spavala na podu. Potrese vas to, kad vidite to malo lice, staro možda tri ili četiri godine, kako mirno spava dok joj par centimetara od obraza gazi blatnjava čizma. Mislim da mi je to bio prvi put da se nisam mogao prisiliti odraditi priču do kraja. Odmaknuo sam se i pustio Armina da ih fotografira.

Osim općepoznatih stvari bijega od rata, potrage za mirom...Postoje li i koji su to još motivi tih ljudi da bježe na zapad?

Postoje, naravno. Neki se žele priključiti svojim obiteljima u Europi, neki tek pokušavaju probiti put na Zapad, neki bježe od neimaštine i religijskog fundamentalizma, neki ganjaju šansu za prosperitetom, neki sasvim sigurno imaju nečiste motive... Važno je shvatiti da svi ti ljudi imaju svoju priču. Svaki od njih. Na žalost, na društvenim mrežama, u komentatorskim kanalizacijama i u ponekim medijima, migranti su često percipirani kao bezumna i nadiruća horda bez lica. Ali stvarnost je drukčija. Kao i kod nas,  među njima postoje sjajni ljudi koji su jednostavno došli do ruba i nemaju drugog izbora. Također, kao i kod nas, i među njima postoji onaj najniži talog društva koji će iskoristiti situaciju za ostvarenje svojih ciljeva. Svatko od njih ima svoje individualne, često mučne, razloge za bijeg. Rijetko tko bi pristao na višegodišnje potucanje po kampovima, blatu i hladnoći da ga čeka nešto bolje kod kuće.

Radite u tiskanom izdanju, a dobili ste nagradu za internet novinarstvo, naravno radeći za portal dnevnika 24 sata. Možete li usporediti rad za tiskano izdanje i za ono internetsko?

To su dva elementa koja se nadopunjuju. Tisak je kralježnica koja funkcionira kao osnova našeg medija, u kojoj su sadržane najvažnije, najsažetije i najkonkretnije informacije. Internet je mišićno tkivo, sve ono što je potrebno kralježnici da se kreće i bude u interakciji s okolinom. Pristup radu je drukčiji. U tisku imate deadline, imate određeni broj znakova, imate neku konačnost završenog proizvoda koji, kad bude zgotovljen, ide na kioske i predstavlja sve ono što se danas napravili. Internet je sveprisutan, putem njega imate privilegiju izravno i džonom ići u lice čitatelja. Neizbježan je i strašno koristan.

Dobitnik ste i prestižne nagrade Fra Ma Fu za reportažu. Već odavno reportaža kao novinska forma nije u središtu interesa, prije svega uredništava. Zbog čega je to tako?

Zbog borbe za čitateljima. Medijska scena je krcata, svi portali i novine se bore za svoje mjesto pod suncem u kojemu je važno, nekad i presudno, tko će biti prvi. Reportaža ne funkcionira na taj princip. Za nju je potrebno odvojiti vrijeme, poslati novinara na zadatak koji se ne odrađuje u sat vremena, skupa je, posebno ako idete na zahtjevniji teren, postoji šansa da priča neće biti odrađena kako je zamišljeno. Uz to, čitatelji ponekad nemaju strpljenja iščitavati plahte teksta i radije se prebacuju na brze, kraće forme koje se mogu odraditi brže i koje mogu donijeti više prometa. Ipak, čini mi se da i dalje postoji publika koja će, ako je reportaža ili bilo koji drugi long read tekst dobro odrađen, prepoznati kvalitetan rad. Imam sreće da u mojoj redakciji cijene reportažu i ne žale sredstva za takav vid novinarstva.

Jeste li u karijeri osjetili što je to biti tužen?

Jesam, u više navrata. U nekoliko slučajeva sam uspio narušiti ugled i izazvati famoznu duševnu bol. Upravo su u tijeku procesi s jednim povrijeđenim sucem i dvojicom poduzetnika.

Kako gledate na sve to mnoštvo tužbi protiv novinara?

Uznemirujuća praksa koja nema veze sa stvarnom "duševnom boli" ili "narušavanjem ugleda", već služi isključivo zastrašivanju te prisiljavanju novinara i urednika na autocenzuru prilikom rada u budućnosti. Ako novinar korektno odradi svoj posao i dokaže malverzacije, ugled aktera je već narušen, i to ne novinskim tekstom nego malverzacijama aktera. Tužba služi kao mahanje metaforičkim penisom u lice nakladnika koji će sljedeći put razmisliti želi li potrošiti desetke ili stotine tisuća kuna na riskantan proces u ionako poljuljanom hrvatskom pravosuđu.

što inače za vas znači biti novinar?

Postoji ona stara definicija novinara - pas čuvar demokracije. Ako odgovorno i principijelno radimo svoj posao, onda je novinarstvo poziv koji donosi malo financijske dobiti i puno stresa. Podložni ste kritici javnosti, pritiscima guzonja i frustracijama zbog sulude prirode našeg posla. Poderat ćete tabane na terenu. Nosit ćete posao kući. Vjerojatno ćete izgubiti živce. Reputaciju, koja je jedino što novinar može imati i čime se može ponositi, možete izgubiti u trenutku, zbog nesmotrene greške ili slučajne, krive odluke. I onda je ponovno, mukotrpno godinama graditi. Ali, s druge strane, možete mirno spavati jer znate da ste učinili nešto korisno za društvo. I da ćete sutra to opet učiniti. I opet, i opet, i opet. To, za mene, znači biti novinar. Služiti isključivo javnosti.

Radite u najtiražnijim dnevnim novinama u Hrvatskoj? Koja je po vama tajna uspjeha 24sata?

24sata uspješno kombinira pitki sadržaj i teške, prgave teme. Na našim stranicama možete u isto vrijeme vidjeti nekakvo slatko štene, starletu i gigantsku političko-kriminalnu aferu iza koje stoje sati, dani ili tjedni napornog istraživačkog rada. Ljudi prepoznaju da smo mala novina s velikim mudima.

Imate li novinarske uzore?

Naravno. Imam tek oko četiri godine novinarskog iskustva i još uvijek se smatram početnikom. Između ostalog, ugledam se u Ivana Pandžića, kolegu iz redakcije i mentora koji mi je puno pomogao nakon dolaska u 24sata, u Dragu Hedla koji već desetljećima ore glib hrvatskog društva, u beskompromisnu ekipu iz Feral Tribunea koja i danas radi u raznim redakcijama... Zapravo, uzor mi je svaki iskusniji novinar s integritetom.

Kako gledate na rad strukovnih udruga HND-a i SNH? što bi trebalo još učiniti za zaštitu profesionalnih i materijalnih prava novinara?

Njihov rad je koristan, iako napori za poboljšanjem novinarskih statusa često znaju završiti samo na naporima, zahvaljujući aktualnoj klimi u društvu i vlasti koja novinare nerijetko doživljava kao dežurna klepetala ili podrivače uhodanog reda. Nužno je obratiti pozornost i pružiti pomoć lokalnim novinarima. Drago mi je da su se i HND i SNH angažirali po tom pitanju. Ta hrabra ekipa koja pokriva gradove ili županije izvan Zagreba često je izvrgnuta sili i volji lokalnih kabadahija koji svojom moći i utjecajem onemogućavaju ljudima da rade svoj posao. Za razliku od nas koji poslujemo u Zagrebu ili u većim kućama, lokalci koji žele pošteno raditi svakodnevno riskiraju egzistenciju, kako financijsku, tako i onu doslovnu.