Aktualno > Analize

Budimo ipak optimisti

23.12.2016.

Piše: Zdenko Duka

 

Kakva će biti medijska strategija ili dokument novog Ministarstva kulture koji će se nekako slično zvati vidjet ćemo kad i ako ga bude. Najavljena je i izmjena medijskih zakona. Onaj osnovni Zakon o medijima nije se, osim u dvije-tri sitnice, mijenjao još od 2004. godine. Ne da za to nije bilo potrebe, nego nije bilo političke volje. 

Istina, HDZ-ove vlade nisu dosad osjećale prijeku potrebu da mijenjaju osnovne medijske postavke koje su u skladu s liberalno-konzumentskim medijskim društvom kakvo je i u zemljama EU. Samo na većim tržištima medijske prakse su raznovrsnije nego kod nas, mogu se prodati i analitički, „ozbiljni“ mediji i analitičko novinarstvo.

Ima država koje dotiraju novine

Medijski odjel Ministarstva kulture iz Milanovićeve vlade koji je na tristo stranica ispisao nacrt medijske strategije, a koji ipak nikad nije imao ozbiljne izglede da ide u proceduru i da bude realiziran, zagovarao je ozbiljniju i sustavnu financijsku državnu intervenciju kojom bi jedan dio medija bio tretiran kao javno dobro koje treba sufinancirati po prilici onako kako se sufinancira kultura i umjetnost.

Brojne europske države, osim javnih televizija i radija, već godinama i izravno i neizravno sa stotinama milijuna eura dotiraju prije svih tiskovine, a one su najugroženije. Očekuje se od ministrice da će s vremenom predložiti jedinstveni sustav kojim bi bili obuhvaćeni i mainstream i neprofitni mediji. Možemo biti vrlo kritični prema današnjim našim mainstream tiskanim medijima, ali i oni i te kako proizvode ono što zovemo sadržajem od javnog interesa, kritički analiziraju vlasti, politike i društvena zbivanja, pa i osvješćuju građane.

Što danas znači biti novinar? To je nikad zahtjevnije zanimanje s jedne strane, a s druge, opet, gotovo nikad dosad manje intelektualno i samosvojno, ono koje podilazi vlasnicima, marketingu, publici, političarima, koje ne samo da odražava nego i njeguje loš ukus i koje služi svima drugima samo ne onome što bi profesija trebala biti, a to je - medijacija.

Od te je riječi i nastala riječ „mediji“. Medij je „posrednik“, onaj koji spaja, medij je i objava i sredstvo koje omogućuje komunikaciju. 

Ima puno istine u onome što o današnjem novinarstvu govori Jurica Pavičić. Kaže da je najviše stradala srednja razina novinara specijalista, onih koji o području o kojem pišu znaju više i dublje i od čitatelja i od vlastitih kolega. „Danas su novine postale vojska bez poručnika: imate pješadiju - novinare opće prakse i 'pukovnike- kolumniste“, ističe Pavičić.

Novinar kao medijator

Rekli bismo, zapravo, gubi se profesionalna medijacija, ona koja nije čisto zrcalo stvarnosti, zrcalo bez pametnog odabira, bez vrednovanja kriterija važnosti i bez vrednovanja kriterijem javnog interesa te svakako bez edukativne, odgojne komponente. Zrcaljenje stvarnosti i u novinarstvu, a ne samo u književnosti, i te kako treba biti osmišljeno.

Po prilici prema toj dihotomiji ispisuje se granica između profesionalnog novinarstva i građanskog novinarstva (citizen journalism). Građansko novinarstvo može biti neprocjenjiva građa za profesionalno novinarstvo, ali ne može ga zamijeniti. Kad bi ga zamijenilo, onda bi ono što uobičajeno i u dugoj tradiciji zovemo novinarstvom prestalo postojati.

(Ne)relevantnost plasiranih informacija diktira  društvene vrijednosti, kulturu kao spoj nasljeđa tradicije i stvaranja novih djela, utječe na emocije, inteligenciju, na projiciranje pojedinačnih i, na koncu, kolektivne slike društva i svijeta.

Jedna relativno nova pojava u hrvatskom novinarstvu su popularne novinarske „sačekuše“. Tamo gdje je puno ljudi i kamera mora biti da su novinari presreli nekog ministra, zastupnika ili šefa stranke. To je danak množenja televizija; više je kamera a onda i više novinara da se u vijestima ne bi propustila kakva reakcija. Nitko u vlasti ne organizira više press konferencije, to je odavno zaboravljeno. Franjo Tuđman ih je svojedobno održavao jednom mjesečno, ali je većina pitanja bila naručena. No neka nisu bila naručena. Tu i tamo konferencije za novinare održavao je Ivica Račan, vrlo rijetko Ivo Sanader. Konferencije za novinare s dopuštenim pitanjima kao da su rezervirane samo za oporbene političare; oni se, za razliku od vlasti, medijskim otvaranjem bore za svoj prostor.

Novinar – držač mikrofona

U „sačekuši“ se novinari moraju nadvikivati da bi postavili pitanje. Pojednostavljujući stvari, novinari u toj poziciji nemaju važniju ulogu od pukog mikrofona. Je li novinarski posao čekati da netko naiđe i da se uključi diktafon i mikrofon? Iako su takva presretanja postala neminovna i „sačekuše“ nisu samo hrvatska specifičnost, šteta je to izgubljeno vrijeme ne utrošiti na neku sofisticiraniju novinarsku formu.

Novinarska „pješadija“ nikad nije bila u lošijoj situaciji. Tobože su stručnjaci za sve, prate ono što se klika, navodno ono što ljude zanima, sve to ako treba čak i bez duše i bez pameti, puneći prazni prostor koji je i tako ispunjen opet ispražnjen od nekog žurnalističkog smisla.   

Pukovnici, što bi rekao Pavičić, dakle kolumnisti, i ne bi morali biti toliko nezadovoljni. Međutim, i oni su u istom kolu s pješadijom, a to znači da je i njihov posao obezvrijeđen, a cjelokupna novinarska profesija umnogome okrnjena ugleda.

Barbara Matejčić, autorica knjige priča iz žanra narativnog novinarstva „Kako ste?“ smatra da je vrijeme za paneuropski štrajk novinara, jer su pritisci na novinarstvo isti u cijeloj Europi. „Rezanje troškova, multitasking, cenzura, neokonzervativizam zajednički su problemi za sve novinare u Europi“, a mjere štednje ne smiju biti izgovor za nedostatak istraživačkog novinarstva.

No do štrajka, znamo, neće doći. Nema više općih novinarskih štrajkova nigdje osim u Grčkoj, a i tamo ne donose rezultate; sindikalna i strukovna udruženja su svugdje u defanzivi.

Sve manji broj novinara na isključivo novinarskim poslovima u stalnom radnom odnosu u privatnim medijima kod nas jedan je od pokazatelja koliko se danas drži do novinarstva. Postaje uobičajeno da profesionalni novinari osim novinarskih usput rade i druge nenovinarske poslove da bi imali od čega živjeti, a to rezultira ukupnim općim padom novinarskog profesionalizma.

„Mi tu više nismo važni“ ,rezignirano komentira izvršni urednik Novina postavljanje bombe u automobil njihovog novog vlasnika - u televizijskoj seriji scenariste Ivice Đikića i režisera Dalibora Matanića. Sve nije tako crno i novine stvarno nisu, ne mogu i ne smiju biti samo medij pranja prljavog novca i prljave savjesti.

Budimo ipak optimisti.

 

 

 

 

 

 

Piše: Zdenko Duka

 

Kakva će biti medijska strategija ili dokument novog Ministarstva kulture koji će se nekako slično zvati vidjet ćemo kad i ako ga bude. Najavljena je i izmjena medijskih zakona. Onaj osnovni Zakon o medijima nije se, osim u dvije-tri sitnice, mijenjao još od 2004. godine. Ne da za to nije bilo potrebe, nego nije bilo političke volje. 

Istina, HDZ-ove vlade nisu dosad osjećale prijeku potrebu da mijenjaju osnovne medijske postavke koje su u skladu s liberalno-konzumentskim medijskim društvom kakvo je i u zemljama EU. Samo na većim tržištima medijske prakse su raznovrsnije nego kod nas, mogu se prodati i analitički, „ozbiljni“ mediji i analitičko novinarstvo.

Ima država koje dotiraju novine

Medijski odjel Ministarstva kulture iz Milanovićeve vlade koji je na tristo stranica ispisao nacrt medijske strategije, a koji ipak nikad nije imao ozbiljne izglede da ide u proceduru i da bude realiziran, zagovarao je ozbiljniju i sustavnu financijsku državnu intervenciju kojom bi jedan dio medija bio tretiran kao javno dobro koje treba sufinancirati po prilici onako kako se sufinancira kultura i umjetnost.

Brojne europske države, osim javnih televizija i radija, već godinama i izravno i neizravno sa stotinama milijuna eura dotiraju prije svih tiskovine, a one su najugroženije. Očekuje se od ministrice da će s vremenom predložiti jedinstveni sustav kojim bi bili obuhvaćeni i mainstream i neprofitni mediji. Možemo biti vrlo kritični prema današnjim našim mainstream tiskanim medijima, ali i oni i te kako proizvode ono što zovemo sadržajem od javnog interesa, kritički analiziraju vlasti, politike i društvena zbivanja, pa i osvješćuju građane.

Što danas znači biti novinar? To je nikad zahtjevnije zanimanje s jedne strane, a s druge, opet, gotovo nikad dosad manje intelektualno i samosvojno, ono koje podilazi vlasnicima, marketingu, publici, političarima, koje ne samo da odražava nego i njeguje loš ukus i koje služi svima drugima samo ne onome što bi profesija trebala biti, a to je - medijacija.

Od te je riječi i nastala riječ „mediji“. Medij je „posrednik“, onaj koji spaja, medij je i objava i sredstvo koje omogućuje komunikaciju. 

Ima puno istine u onome što o današnjem novinarstvu govori Jurica Pavičić. Kaže da je najviše stradala srednja razina novinara specijalista, onih koji o području o kojem pišu znaju više i dublje i od čitatelja i od vlastitih kolega. „Danas su novine postale vojska bez poručnika: imate pješadiju - novinare opće prakse i 'pukovnike- kolumniste“, ističe Pavičić.

Novinar kao medijator

Rekli bismo, zapravo, gubi se profesionalna medijacija, ona koja nije čisto zrcalo stvarnosti, zrcalo bez pametnog odabira, bez vrednovanja kriterija važnosti i bez vrednovanja kriterijem javnog interesa te svakako bez edukativne, odgojne komponente. Zrcaljenje stvarnosti i u novinarstvu, a ne samo u književnosti, i te kako treba biti osmišljeno.

Po prilici prema toj dihotomiji ispisuje se granica između profesionalnog novinarstva i građanskog novinarstva (citizen journalism). Građansko novinarstvo može biti neprocjenjiva građa za profesionalno novinarstvo, ali ne može ga zamijeniti. Kad bi ga zamijenilo, onda bi ono što uobičajeno i u dugoj tradiciji zovemo novinarstvom prestalo postojati.

(Ne)relevantnost plasiranih informacija diktira  društvene vrijednosti, kulturu kao spoj nasljeđa tradicije i stvaranja novih djela, utječe na emocije, inteligenciju, na projiciranje pojedinačnih i, na koncu, kolektivne slike društva i svijeta.

Jedna relativno nova pojava u hrvatskom novinarstvu su popularne novinarske „sačekuše“. Tamo gdje je puno ljudi i kamera mora biti da su novinari presreli nekog ministra, zastupnika ili šefa stranke. To je danak množenja televizija; više je kamera a onda i više novinara da se u vijestima ne bi propustila kakva reakcija. Nitko u vlasti ne organizira više press konferencije, to je odavno zaboravljeno. Franjo Tuđman ih je svojedobno održavao jednom mjesečno, ali je većina pitanja bila naručena. No neka nisu bila naručena. Tu i tamo konferencije za novinare održavao je Ivica Račan, vrlo rijetko Ivo Sanader. Konferencije za novinare s dopuštenim pitanjima kao da su rezervirane samo za oporbene političare; oni se, za razliku od vlasti, medijskim otvaranjem bore za svoj prostor.

Novinar – držač mikrofona

U „sačekuši“ se novinari moraju nadvikivati da bi postavili pitanje. Pojednostavljujući stvari, novinari u toj poziciji nemaju važniju ulogu od pukog mikrofona. Je li novinarski posao čekati da netko naiđe i da se uključi diktafon i mikrofon? Iako su takva presretanja postala neminovna i „sačekuše“ nisu samo hrvatska specifičnost, šteta je to izgubljeno vrijeme ne utrošiti na neku sofisticiraniju novinarsku formu.

Novinarska „pješadija“ nikad nije bila u lošijoj situaciji. Tobože su stručnjaci za sve, prate ono što se klika, navodno ono što ljude zanima, sve to ako treba čak i bez duše i bez pameti, puneći prazni prostor koji je i tako ispunjen opet ispražnjen od nekog žurnalističkog smisla.   

Pukovnici, što bi rekao Pavičić, dakle kolumnisti, i ne bi morali biti toliko nezadovoljni. Međutim, i oni su u istom kolu s pješadijom, a to znači da je i njihov posao obezvrijeđen, a cjelokupna novinarska profesija umnogome okrnjena ugleda.

Barbara Matejčić, autorica knjige priča iz žanra narativnog novinarstva „Kako ste?“ smatra da je vrijeme za paneuropski štrajk novinara, jer su pritisci na novinarstvo isti u cijeloj Europi. „Rezanje troškova, multitasking, cenzura, neokonzervativizam zajednički su problemi za sve novinare u Europi“, a mjere štednje ne smiju biti izgovor za nedostatak istraživačkog novinarstva.

No do štrajka, znamo, neće doći. Nema više općih novinarskih štrajkova nigdje osim u Grčkoj, a i tamo ne donose rezultate; sindikalna i strukovna udruženja su svugdje u defanzivi.

Sve manji broj novinara na isključivo novinarskim poslovima u stalnom radnom odnosu u privatnim medijima kod nas jedan je od pokazatelja koliko se danas drži do novinarstva. Postaje uobičajeno da profesionalni novinari osim novinarskih usput rade i druge nenovinarske poslove da bi imali od čega živjeti, a to rezultira ukupnim općim padom novinarskog profesionalizma.

„Mi tu više nismo važni“ ,rezignirano komentira izvršni urednik Novina postavljanje bombe u automobil njihovog novog vlasnika - u televizijskoj seriji scenariste Ivice Đikića i režisera Dalibora Matanića. Sve nije tako crno i novine stvarno nisu, ne mogu i ne smiju biti samo medij pranja prljavog novca i prljave savjesti.

Budimo ipak optimisti.