ARTKVART

U godini kada svjedočimo nikad većoj radikalizaciji društva, slučajno, kao mirni otpor mržnji izašao je i prikazan je film „Mirotvorac“ koji opisuje društvenu klimu u Osijeku pri početku Domovinskog rata, a centralna figura filma je upravo onaj koji je želio da do rata ne dođe – šef osječke policije Josip Reihl Kir. Kir je mučki ubijen vraćajući se s pregovora s pobunjenim Srbima u Tenji – zbog mirotvorstva je lišen života i predan zaboravu te prešućivan i zanemaren u hrvatskom javnom prostoru. S takvom nepravdom se etablirani hrvatski novinari Drago Hedl i Hrvoje Zovko nisu mogli pomiriti pa su ne čekajući hoće li dobiti novčana sredstva od HAVC-a za razvoj scenarija prije šest godina krenuli s pripremama za film i snimanjem sugovornika i sugovornica što se pokazalo ključnim da bi film bio vjerodostojan s najbitnijim svjedocima tog vremena – neki od njih su u međuvremenu umrli pa ne bi ni mogli sudjelovati u filmu

Dodatno, Kirova udovica, Jadranka Reihl Kir nije htjela sudjelovati u filmu u čijoj ekipi nisu upravo Hedl i Zovko. Možda bi se netko i sjetio snimiti film o Kiru, no zasigurno bez pravovremene inicijacije Hedla i Zovka on danas ne bi ovako izgledao niti bi građanstvo moglo stvoriti pravu sliku u svemu što se događalo prije i kada je Kir ubijen. Film „Mirotvorac“ je nakon prikazivanja primio važne nagrade od kojih je najistaknutija Zlatna arena za najbolji film u protekloj godini. Čineći se nepravednim da se u medijskom javnom prostoru Hedl i Zovko često spominju kao pomagači na filmu s njima smo napravili opširan intervju, pritom imajući na umu da je Drago Hedl poznavao Kira zbog činjenice da je tada bio glavni urednik osječkog Glasa Slavonije.

Kako ste došli na ideju da uprizorite film o Josipu Reihlu Kiru i kako su tekle pripreme?

HRVOJE: Sa slučajem Josipa Reihl Kira bavio sam se već kao novinar HTV-a prije 25 godina, kad sam pratio borbu gospođe Jadranke Reihl Kir da se sazna istina o okolnostima ubojstva njezina supruga i da se pravdi privede ubojica i, naravno, da se otkriju nalogodavci. Odmah ću reći ono što često ponavljam, a to je da nije bilo gospođe Jadranke Reihl Kir i njezine herojske borbe koja je trajala godinama, ovaj slučaj bi odavno bio zaboravljen. U svemu su joj puno pomogli novinari poput Drage koji su nastavili pisati o ubojstvu Josipa Reihla Kira. A gospođa Jadranka i njezina kćer Barbara bile su žrtve. Ostale su bez supruga i oca i nemojmo to nikada zaboraviti. Odavno sam imao ideju napraviti dva dokumentarna filma, jedan je bio o generalu Petru Stipetiću i to sam napravio 2018., a drugi je bio o Josipu Reihl Kiru. U srpnju 2019. nazvao sam Dragu Hedla, mog kolegu i velikog prijatelja, i ponudio mu da radimo film o Reihl Kiru, na što je odmah pristao. 

Idući dan sam nazvao gospođu Jadranku Reihl Kir i rekao joj za ideju, na što mi je ona odgovorila da pristaje, ali ako na tome budemo radili nas dvojica. I tako je krenulo. U prvom timu koji je radio u istraživanju bili su i kolege snimatelji Tomislav Brđanović i Igor Miličić i kolegica Maša Samardžija. Odmah smo krenuli u istraživanje priče i u potragu za sugovornicima. Preko Drage smo došli do svih sugovornika koje smo odmah i snimili,daleko prije nego što smo se uopće javili na HAVC. I dobro je da smo to odmah napravili, jer nažalost, troje sugovornika koje smo snimili su u međuvremenu preminuli, prije nego što se zahuktala priča s filmom. Primjerice, s gospođom Gordanom Ajduković Drago i ja smo napravili intervju u veljači 2020. u Beogradu. A nju smo nas dvojica još od ranije poznavali i razgovarali s njom o temi Reihl Kir,dok je Drago radio za Jutarnji list, a ja za HTV. Nakon toga, dali smo ime filmu: Mirotvorac, i javili se u ožujku 2020. na HAVC za razvoj scenarija i negdje oko ljeta iste godine dobili smo obavijest da smo prošli i tada se meni prvi puta javlja Ivan Ramljak koji je rekao da ga zanima tema i da se nudi kao redatelj. Kako je Drago dobar s Rajkom Grlićem, on nas je u jednom trenutku uputio na gospodina Nenada Puhovskog i produkcijsku kuću Factum. U rujnu 2021. u priču ulazi gospodin Puhovski i Factum, tada smo im donijeli sav snimljeni materijal koji smo imali u tom trenutku, a u siječnju 2022. na jednom od sastanaka oko filma na temu redatelja sjetio sam se da me je Ramljak zvao godinu i pol dana ranije i spomenuo ga na tom sastanku i svi smo se složili da on bude redatelj filma. Idući dan stigao mu je poziv iz Factuma i on je pristao. Eto, to je ukratko cijela jedna kronologija kako je to počelo i što je događalo od ljeta 2019. do početka 2022.

DRAGO: To je jedna stara ideja da se napravi zapravo uspomena, a ne film na jednog velikog čovjeka. Trebalo je više od 30 godina. Hrvoje i ja smo napravili scenarij koji je podržao HAVC. Počeli smo snimati sugovornike i prije nego što smo dobili novčana sredstva za razvoj scenarija jer je bilo jako puno sugovornika, i dobro da smo to činili jer neki od njih koje čujemo na filmu nisu više među živima. Hrvoje Zovko, Nenad Puhovski, Ivan Ramljak i ja smo zaslužni što je film postigao veliki uspjeh i dobio Zlatnu arenu za najbolji film u protekloj godini.

Koliko dugo ste sakupljali materijale i koliko je bilo teško doći do arhivskih snimki?

HRVOJE: Razne materijale oko filma, počevši od novinske dokumentacije i svega što je napisano i rečeno oko Josipa Reihla Kira, počeli smo prikupljati odmah te 2019. Tada mi je kolega fotograf Nikola Šolić dao neke svoje vrijedne fotografije koje je imao o Reihla Kiru, a znali smo u tom trenutku da je objavljenih tv snimaka o ubijenom šefu osječke policije jako malo. Kasnije, kad se Ivan Ramljak prihvatio režije filma, otišao je u arhivu HRT-a i pregledavao arhivu u kojoj inače radi sjajna ekipa. A snimke koje su pronađene i nikada ranije nisu emitirane na HTV-u, zbilja su dramatične i ostavljaju snažan dojma na gledatelje, a rekao bih da su neki od aktera na tim snimkama već imali pripremljen govor o tom tragičnom događaju, kad je ubijen čovjek mira, kako bi se nametnule teze koje su neistinite. Kad već spominjem ubojstvo Josipa Reihl Kira, onda ću biti jasan: on je ubijen kako ne bi došao do Zagreba i tamo ispričao sve o gospodarima života i smrti u Slavoniji. Oni kojima je smetao znali su da je 1. 7. 1991. trebao biti njegov zadnji dan na mjestu šefa osječke policije, ali nije im to bilo očito dovoljno. A činjenica da je ubojica mrtav hladan odšetao s mjesta zločina i da je još danima bio u Osijeku prije nego što je napustio Hrvatsku, kao i stvari koje su se događale nakon toga, govore da je tu postojala neka vrsta logistike.

DRAGO: Zahvaljujući obimnoj arhivi pohranjenoj na HRT-u od koje smo vidjeli pet ili 10 posto u informativnim emisijama HRT-a u filmu vidimo mučne situacije ratnog Osijeka. Pokazali smo scene zbog kojih su gledatelji mogli steći dojam o atmosferi koja je vladala u gradu u kojem je Kir zbog svojeg mirotvorstva i načina kako je želio riješiti problem ubijen, a problem je nastao dijelom zbog pobunjenih Srba koji su u mjestima koji su imala većinsko srpsko stanovništvo kao što je to bio slučaj s Tenjom podigli barikade pa su kao odgovor na to istu stvar učinili i hrvatski policajci. Kir je uložio svu svoju snagu i moć koju je imao kao šef policije, a ta moć je bila, kako se vidi u filmu, vrlo ograničena, da bi pokušao mirnim načinom riješiti tenzije. Poznata je njegova rečenica da je bolje pet godina pregovarati nego pet dana ratovati. Kao policajac koji je znao što znači oružje je zasigurno imao jasnu viziju kako bi taj rat mogao izgledati što na koncu nije vidio jer je ubijen.

Cijeli intervju možete pročitati na artkvart.hr.