„Medijske slobode“ je pojam s kojim se gotovo svakodnevno susrećemo. Koliki se značaj pridaje slobodi medija potvrđuje i činjenica da postoji Međunarodni dan slobode medija (3. svibnja). A što su zapravo medijske slobode i kako se za njih boriti u praksi, u svakodnevnom životu, želio bih napisati ne samo iz perspektive aktualnog predsjednika HND-a već i na temelju iskustva dugogodišnjeg novinara i urednika, ali i trenera novinarstva, predavača te sudionika u mnogim međunarodnim medijskim projektima i istraživanjima.

Nedavno predavanje na temu medijskih sloboda studentima Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i drugim zainteresiranim slušateljima započeo sam rekavši kako se osjećam poput prljavog i oznojenog rudara koji je upravo izašao iz dubine rudnika da bi na konferenciji u nekom otmjenom hotelu raspravljao o rudarstvu.

Pritisak na novinare stvara autocenzuru

Toga sam dana, naime, imao nekoliko „hitnih intervencija“ koje su se ticale onoga što skupno zovemo medijskim slobodama - od razgovora s ministrom unutarnjih poslova o napadima na novinare i govoru mržnje u medijima, preko napada jednog medija na javnu osobu huškačkom fotomontažom, za koju je taj medij tvrdio da je original, pa sve do neutemeljenog napada drugog medija na HND.

To su samo neke od mnogobrojnih različitih situacija u svakodnevnom životu kada su medijske slobode ugrožene ili zlouporabljene (kao u slučaju fotomontaže). Zlouporaba medijskih sloboda zapravo je također napad na medijske slobode 

Sloboda medija obuhvaća slobodu izražavanja mišljenja, neovisnost medija, slobodu prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i raspačavanja informacija, no da bi se ta sloboda ostvarila, kao uostalom i sloboda bilo kakvog javnog izražavanja, slobodan treba biti novinar, kao i svaki čovjek. Slobodan od svake vrste pritiska, prijetnje i onemogućavanja da slobodno misli, istražuje i iznosi činjenice od javnog interesa. Slobodan i od samoga sebe, odnosno autocenzure.

Trend ugrožavanja slobode medija ujedno je i napad na integritet novinara, a upravo to - integritet novinara - najveća je zapreka zlouporabi medija te najveći oslonac javnog interesa. No da bi novinari sačuvali integritet, potrebno je prije svega da im država kroz nadležne institucije osigura zakonski okvir koji će taj integritet podupirati, a ne urušavati.

Također je potrebno da nema političkih pritisaka na javne medije, kao i da postoje jasno uređeni tržišni odnosi među privatnim medijima te efikasni kontrolni mehanizmi koji osiguravaju pravednu primjenu zakona. Važna karika u ostvarivanju medijskih sloboda i sankcioniranju ponašanja koje izlazi iz okvira tih sloboda i predstavlja kršenje etičkih i profesionalnih načela novinarstva ozbiljna je samoregulacija medijske djelatnosti.

Političari (ne)činjenjem ugrožavaju slobodu medija

Nažalost, ni jedna od tih pretpostavki ostvarivanja slobode medija u Hrvatskoj nije na zadovoljavajućoj razini. Da je tome tako, potvrdila je i međunarodna konferencija o slobodi medija koju je, obilježavajući prošlogodišnji Međunarodni dan slobode medija, organizirao HND. Ta je konferencija, u izlaganjima istaknutih medijski stručnjaka iz više zemalja, ponudila i neka moguća rješenja, univerzalno vrijedna i teorijski primjenjiva u Hrvatskoj.

No, hrvatska je vlast ostala nijema na sve te ideje kao i na konkretne primjedbe i prijedloge koje HND uporno ponavlja. Ispravnost i važnost tvrdnji HND-a o ugroženosti medijskih sloboda potvrdila je i međunarodna misija vodećih europskih novinarskih udruga te organizacija koje se zalažu za slobodu javnog izražavanja. Potom je to učinio i povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe, a u svojim redovnim godišnjim izvješćima i razne međunarodne organizacije te State Department SAD-a.

Međutim, situacija u Hrvatskoj se ne popravlja, a HND u svojim nastojanjima da ukaže na važnost zaštite integriteta novinara, a time posljedično i medijskih sloboda, uglavnom nailazi na ignoriranje vlasti (ali i šutnju oporbe), a tek ponekad na prividno zanimanje za rješavanje problema, ali (s obzirom na izostanak bilo kakvih pomaka) očito „s figom u džepu“.

Na primjer, za razliku od mnogih europskih zemalja, pa i nekih koje nisu članice Europske unije, uvreda i kleveta u Hrvatskoj nisu dekriminalizirane, a u Kaznenom zakonu postoji i kazneno djelo sramoćenja. Činjenica je da se to koristi za pritisak na novinare. Činjenica je, na primjer, i da suci kažnjavaju novinare oštrije nego ostale građane ukoliko novinara tuži sudac/sutkinja. To je još jedan primjer pritiska na novinare, a time i na slobodu medija.

Istovremeno vrlo rijetko i blago sankcioniraju se slučajevi svih vrsta prijetnji i napada na novinare. Ne osiguravaju se temelji za očuvanje integriteta novinara i medijskih sloboda, već Hrvatska svake godine na ljestvicama procjene medijskih sloboda pada sve niže. A širenje netolerancije, pa i mržnje u pojedinim medijima (bilo u tekstovima bilo u komentarima ispod tekstova na web portalima) tolerira se ili se sankcionira vrlo rijetko i samo uvjetnim kaznama.

Nasilno izjednačavanje

Tome treba dodati i huškanje koje je ponekad neizravni poziv na linč. Mete takvog ponašanja su  i među novinarima, ali su huškači i među onima koji su formalno novinari, a zapravo krše sva temeljna etička i profesionalna načela novinarske struke. A ti „novinari“ za mete odabiru i novinare. Takvo ponašanje često ne potpada pod zakonsku definiciju govora mržnje, ali je nedvojbeno neetično i opasno.

U Hrvatskoj je na djelu opasna politička praksa zamjene teza i umjetnog izjednačavanja pojmova koji se ni po čemu ne mogu izjednačavati. Jedan od rezultata takve prakse je upravo situacija u kojoj je moguće da se istovremeno s ugrožavanjem stvarnog integriteta novinara i medijskih sloboda kao poželjno ponašanje pod krinkom „prava na drugačije mišljenje“ promovira zlouporaba medija, laž i manipulacija.

Primjer za to je udruga Hrvatski novinari i publicisti (HNiP) koja, pod krinkom paralelne novinarske udruge, ne pridonosi očuvanju i širenju medijskih sloboda nego upravo suprotno – objavljuje politikantske pamflete u kojima se ulaguje političarima na vlasti i(li) krši temeljna etička i profesionalna načela novinarske struke (i) vulgarno napadajući one novinare i medije koji im nisu po volji, uključujući i HND.

HNiP ni po čemu nije reprezentativna udruga jer ima zanemariv broj članova (po izjavama nekih HNiP-ovaca ima ih nekoliko desetaka), a do sada se nije istaknula ni jednom ozbiljnom profesionalnom inicijativom, nego samo huškanjem i manipulacijama. Međutim, dio medija se prema djelovanju HNiP-a odnosi kao da je zaista riječ o udruzi koja se zalaže za integritet novinara, novinarsku struku i medijske slobode.

Novinarstvo ne smije biti ni „lijevo“ ni „desno“

Tako se ponio i Odbor za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskoga sabora kada je krajem studenoga prošle godine na raspravu o napadima na novinare, koju je inicirao HND, kao ravnopravne sudionike pozvao i predstavnike HNiP-a.

Iako u rad, na primjer, Gospodarsko-socijalnog vijeća nikada nisu uključeni oni sindikati koji se zbog malog broja članova i utjecaja smatraju nereprezentativnima, HNiP je pozvan da ravnopravno sudjeluje u raspravi o napadima na novinare za koje su dijelom odgovorni i sami HNiP-ovci.

Nakon što sam na sjednici Odbora za medije u ime HND-a iznio kronologiju napada na novinare u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina ukazujući na razloge takvog trenda, nekoliko saborskih zastupnika napalo me tvrdeći da su novinari sami krivi za napade na sebe.

Kada je nakon toga predstavnik HNiP-a neargumentirano, po tko zna koji put, optužio HND za politiziranje sam politizirajući i tvrdeći da su laži i manipulacije te napadi na „nepoćudne“ novinare te udruge samo „korištenje prava na drugo mišljenje“ i otpor „monopolu HND-a“, svi su prisutni saborski zastupnici šutjeli. Očito takav nastup nikome nije bio sporan. Ni vladajućima, ni onima iz oporbe.

Tako se smišljeno stvara u javnosti dojam kako je zapravo riječ o ideološkim i svjetonazorskim razmiricama dvaju novinarskih udruga, od kojih je jedna „lijeva“ (za što se HND neprekidno optužuje bez ijednog argumenta), a druga „desna“. No zapravo je riječ o tome da se HND bori za integritet novinara i medijske slobode, a HNiP čini dijametralno suprotno.

Pritisak na profesionalne novinarske udruge osnivanjem parapolitičkih organizacija u kojima su malobrojni, ali militantni novinari bez integriteta i druge javne osobe koje povremeno objavljuju u medijima (a obično sebe nazivaju publicistima) nije model izmišljen u Hrvatskoj (gdje se prvi puta pokušalo s takvom strategijom u devedesetim godinama prošlog stoljeća, ali neuspješno).

Makedonski slučaj kao upozorenje

Postoji niz sličnih primjera, ali da ne idemo predaleko, prisjetimo se Slovenije u vrijeme premijera Janeza Janše. Tada je osnovana udruga Slovenski novinari i publicisti, malobrojna, ali militantna skupina medijskih huškača u službi vladajuće politike. Ta udruga postoji i danas te je, koliko je javno poznato, jedina novinarska udruga koja surađuje s HNiP-om.

Hajdemo sada na trenutak tek nešto dalje, ali još uvijek u nedaleko tranzicijsko susjedstvo, u Makedoniju. Pritisci na novinare i medijske slobode u toj zemlji eskaliraju kako se „zahuktava“ politička kriza.

U aktualnoj fazi pritisaka čak se formiraju „trojke“ koje čine mladići pred punoljetstvom (u slučaju sudskih procesa kazne su blaže nego za punoljetne osobe) koje “operiraju“ tako da potraže ili presreću novinare nepodobne vlastima. Jedan član „trojke“ zadužen je za provociranje novinara (što uključuje lupanje na kućna vrata, stavljanje noge u otvor kada napadnuti novinar želi izbjeći uvrede, naguravanje, vrijeđanje, pljuvanje, pa i udarce).

Drugi član sve to snima, a treći služi za dodatno zastrašivanje i pomoć ukoliko se neki novinar fizički odupre napadačima. Na kraju se snimke tih napada stavljaju na Youtube i društvene mreže kao opomena ostalim nepoćudnim novinarima.

I dok se Društvo novinara Makedonije  takvom ponašanju oštro protivi, u čemu ga podržavaju i strukovne organizacije regionalne mreže za zaštitu novinara (u kojoj je i HND) te Europska federacija novinara, provladina udruga Makedonska asocijacija novinara na većinu napada na novinare ostaje nijema i javlja se jedino ako to odgovara njenim političkim mentorima.

Podrška važna, ali za svoj integritet moraju se izboriti sami novinari

Kad je riječ o napadima na integritet novinara i medijske slobode, Hrvatska još nije pala na razinu Makedonije ili, na primjer, Turske. No, stanje medijskih sloboda u Hrvatskoj lošije je nego neposredno prije ulaska u Europsku uniju. Slično se dogodilo i sa dvjema zemljama koje su postale članice EU prije Hrvatske - s Rumunjskom i Bugarskom.

Naime, da bi neka zemlja postala članica EU, mora formalno zadovoljiti visoke standarde Unije, uključujući i zakonski okvir za visok stupanj medijskih sloboda. No, novoprimljena članica EU zapravo ne može računati na učinkovitu pomoć EU institucija kada se suoči erozijom medijskih sloboda (to se pokazalo čak i u slučaju „starih“ članica Poljske i Mađarske). Ostaje na lokalnim vlastima da poštuju potpisane međunarodne dokumente i nacionalne zakone usklađene s njima, a na nacionalnim novinarskim udrugama da se izbore za integritet novinara i slobodu medija u najvećoj mogućoj mjeri.

To što su i međunarodne novinarske udruge te organizacije koje se bave zaštitom medijskih sloboda prepoznale i jasno ukazale na neučinkovitost političara u nekim zemljama (a među njima je i Hrvatska) te na razorno djelovanje politički „instaliranih“ novinarskih udruga je korisno. No za integritet novinara i stvarne medijske slobode možemo se izboriti jedino mi - sami novinari.