Aktualno > Vijesti

Ana Mlinarić: Imam osjećaj velike odgovornosti da izvještavam najbolje što mogu

28.05.2021.

Razgovarao: Ivica Buljan

Dobitnica nagrade Marija Jurić Zagorka za televizijsko novinarstvo Ana Mlinarić svojim je izvještavanjem osvojila gledatelje, kao što je to svojedobno radio i njezin stric Marko na nogometnim terenima. Ana za naš portal govori o tome koliko joj i što znači ovo priznanje struke te o novinarstvu i svojoj novinarskoj karijeri.

Nagradu ste dobili za izvještavanje uživo u izvanrednim situacijama. Kako ste se osjećali u toj izvanrednoj situaciji?

Nimalo ugodno, ali ostaviti mikrofon i reći: “Ja sad ovo ne bih radila” nije bila opcija. U tim situacijama osjećaji su zapravo sporedni. Osluškivala sam ih jer je i moj dojam s terena bio važan kako bi sto bolje prenijela i dočarala sto se događa, ali nisam dopustila da me obuzmu. U pravilu na naplatu dolaze kasnije i tada je važno izbaciti ih iz sebe, posebno ako su tereni psihički teški. U trenucima kada se potres događao bila sam svjesna da ću kada stane stati pred kameru i izvještavati o posljedicama. Kao i u ponedjeljak ujutro kada sam dolazeći na javljanje na Markov trg čula da se prije desetak minuta dogodila  pucnjava i na svoje oči vidjela ozlijeđenog policajca. Nisam dvojila, dapače bas zbog težine situacije u slučaju potresa i delikatnosti napada na Markovu trgu osjećala sam veliku odgovornost izvijestiti najbolje što mogu.

U obrazloženju nagrade žirija stoji da ste izvrstan timski igrač i da ste cijeli dan izvještavali bez greške. Što kažete na takvu ocjenu vašeg rada?

Drago mi je jer je sloga na terenu zapravo jedini put da “preživimo” svakodnevne stresne situacije i nužna da temu prikažemo na najbolji mogući način. Snimatelji su ti koji donose sliku i bez njih ništa sto radimo ne bismo mogli prikazati našim gledateljima. Imam odlične kolege s kojima jako dobro surađujem. Inače mislim da je pridržavanje pravila timskog rada u svim većim kolektivima posebno onima koji zahtijevaju međusobnu komunikaciju i suradnju – minimum od kojeg se kreće. To podrazumijeva da svi moramo dati doprinos, da posao odrađujemo najbrže i najbolje sto možemo, a da su pritom svi više-manje zadovoljni. Lijep je osjećaj kada zajedno, kako mi oksimoronski volimo reći - “ubijemo program”. Drago mi je da je žiri sve to prepoznao.

Zamalo vam je izmakla i nagrada novinara, odnosno novinarke godine. Jesu li vas ova priznanja struke iznenadila i gdje tražite motiv za daljnji rad?

Nagrada za novinara godine otišla je u najbolje ruke. Drago mi je da je to kolega Ivan Pandžić. I sama sam vise puta izvještavala o pričama koje je on marljivo istraživao i otkrivao i doista cijenim kako radi. Meni je već puno značila i sama nominacija. Zaista nisam ništa očekivala. Do dana dodjele nagrada sve mi se to nekako činilo nestvarno. Dobiti takvu potvrdu da si na pravom putu veliki je motiv za dalje. Svakodnevno, zapravo me motiviraju sami tereni, a zanima me doista svašta. Na prvom mjestu to je uvijek teren sa živom slikom. Volim raditi prosvjede, velika ulična okupljanja. Sto se tiče tema tu je moj predmet interesa doista šarolik. Trenutno najintenzivnije pratim Izraelsko palestinski sukob i sjevernoirsku situaciju. To su teme koje me godinama zanimaju, kojima se stalno vraćam, a proteklih su tjedana opet vrlo aktualne.  Interesantne su m, a mnogima su dosadne,  EU teme. Jako volim kulturu. Da je malo vise kulturnih događaja u Hrvatskoj ili da je više putovanja, mogla bih se zamisliti da s guštom radim taj sektor.

Kako danas gledate na dane provedene u Petrinji i na Baniji odakle ste izvještavali u vrijeme potresa?

Pomiješanih osjećaja. Ima teških terena na koje kasnije možes biti ponosan, ali po prvi puta sam osjetila da ima i onih nakon kojih je, i uz mnoštvo pohvala, teško osjećati profesionalnu satisfakciju. I dalje sam emotivno vezana za priče koje dotiču posljedice potresa i ljude o kojima sam izvještavala. To vrijeme nije iza mene. Oni s kojima sam u kontaktu i dalje žive u mobilnim kućicama, kontejnerima. Važno je ne pustiti tu priču iz vida, obnova će trajati godinama, a ljudi na tom području imaju i hrpu problema od ranije. Naša redakcija i dalje prati sto se događa s obnovom, iako je interes javnosti, a to je činjenica,  uvelike pao.

Vaša televizija N1 traži zemaljsku koncesiju. Koliko bi vam ona značila?

N1 televizija svojim radom i profesionalnošću prometnula se u respektabilan medij koji propitkuje sve aspekte društva. Drago mi je da je dugogodišnji trud i predanost naše redakcije prepoznati kod velikog broja gledatelja, čime je N1 postao najgledaniji kabelski kanal u Hrvatskoj. Kako je i redakcija komunicirala,  kao logičan korak nameće potreba za daljnjim razvojem putem dodjele zemaljske frekvencije na teritoriju Republike Hrvatske. Vjerujem da bi naš profesionalni pristup zadobio povjerenje i velikog broja gledatelja koji nas do sada nisu imali prilike gledati jer nisu imali pristup našem sadržaju.

N1 ima najjaču novinarsko uredničku ekipu informativnog programa. Koliko je zahtjevno uvijek biti prvi , najbolji i najinformativniji? Tempo je sigurno vrlo intenzivan?

Legendarno je naše javljanje u 8.10. u emisiju Novi dan, a kada šihta nakon  - ne brojiš više koliko- javljanja, završi u Dnevniku jasno je da se puno radi. Naša ekipa je jako vrijedna, često neuništiva, ali na kraju vjerujem da svi volimo tamo raditi. To je redakcija u kojoj je ugodno raditi, nema psihičkih pritisaka i kolege su sjajne. U takvom okruženju nije teško povući nekada i preko svojim mogućnosti. Na zahtjevne dane volim povratak u redakciju. Kada nakon napornog dana podijelimo dojmove, iskustva, kako je tko doživio dan. To je trenutak kada se otpuštamo i rješavamo stresa.

Gledatelji i čitatelji u današnjem dobu su preplavljeni informacijama, počesto i onim lažnim, poluistinama, namjerno plasiranim i dvosmislenim informacijama. Kako se boriti protiv tih silnih medijskih devijacija i laži?

Ono sto se plasira na društvenim mrežama ne može se kontrolirali. Kao nikada dosad, lavinu lažnih informacija vidimo i na ovim lokalnim izborima. Čini mi se da se to ne može kontrolirati. Zato je i dalje važna uloga mainstream medija i da građani takve informacije uzmu kao relevantne. Sličan primjer je i borba protiv korona virusa, odnosno plasiranje informacija da virus nije opasan. U ovom trenutku ne vidim način da se lažne vijesti zaustave, osim da tradicionalni mediji učine sve da zadobiju više povjerenja gledatelja, slušatelja i čitatelja.

Tko su vam novinarki uzori?

Uh, sto sam puta osjetila ponos i uzbuđenje zbog kolega, od tiska, radija do televizijskih uradaka svih vrsta. Cijenim doista mnoge novinare, naše i inozemne i kod svakoga volim nešto drugo. Zadnji u čijem sam radu bas uživala je Ben Foglea, čiji se serijal za Channel 5 o ljudima koji su odlučili živjeti u divljini nedavno vrtio na HRT-u. Snima to inače već skoro 10 godina i iznova me fasciniraju njegovi fantastični intervjui s ljudima koje posjećuje. Na ovo pitanje uvijek spomenem i Vice News. Svojedobno su po meni najbolje pratili europske krize, posebno ukrajinsku krizu 2014. To je najbliže onomu sto osobno najviše volim u našem poslu.

Koliko pratite rad HND i SNH i što bi po vama trebalo napraviti još strukovne udruge?

Nisam član niti jedne strukovne udruge, ali podržavam svaki oblik strukovnog udruživanja radi zaštite novinara, edukacije, unaprijeđenja radnih prava pa tako pratim i što rade HND i SNH. Danas gotovo da nema političara koji nije izgovori da “to izvrću mediji”. Nevjerojatno je da su mediji, koji prenose informacije, krivi svima za sve. Strukovne udruge su važne da upozore na verbalne napade na novinare, ali i savjetuju u slučaju tužbi protiv novinara kojih je sve više.

Dolazite iz sportske obitelji. Stric Marko jedan je od naših najboljih nogometaša svih vremena, a i otac Tomislav je bio, kažu, vrlo  talentiran. Koliko je ta pozornost javnosti na obitelj utjecala na vaš odabir da se bavite novinarskom profesijom?

Ma ne, nimalo. Nikada nisam imala osjećaj da je pozornost javnosti na mojoj obitelj. Ponosni smo jedni na druge, ali u našim druženjima na razgovore o poslu izdvojimo malo vremena, a pretresamo svakojake teme. Novinarstvo mi je jednostavno oduvijek bilo zanimljivo, trenutno se ne mogu zamisliti da radim nešto drugo.

Razgovarao: Ivica Buljan

Dobitnica nagrade Marija Jurić Zagorka za televizijsko novinarstvo Ana Mlinarić svojim je izvještavanjem osvojila gledatelje, kao što je to svojedobno radio i njezin stric Marko na nogometnim terenima. Ana za naš portal govori o tome koliko joj i što znači ovo priznanje struke te o novinarstvu i svojoj novinarskoj karijeri.

Nagradu ste dobili za izvještavanje uživo u izvanrednim situacijama. Kako ste se osjećali u toj izvanrednoj situaciji?

Nimalo ugodno, ali ostaviti mikrofon i reći: “Ja sad ovo ne bih radila” nije bila opcija. U tim situacijama osjećaji su zapravo sporedni. Osluškivala sam ih jer je i moj dojam s terena bio važan kako bi sto bolje prenijela i dočarala sto se događa, ali nisam dopustila da me obuzmu. U pravilu na naplatu dolaze kasnije i tada je važno izbaciti ih iz sebe, posebno ako su tereni psihički teški. U trenucima kada se potres događao bila sam svjesna da ću kada stane stati pred kameru i izvještavati o posljedicama. Kao i u ponedjeljak ujutro kada sam dolazeći na javljanje na Markov trg čula da se prije desetak minuta dogodila  pucnjava i na svoje oči vidjela ozlijeđenog policajca. Nisam dvojila, dapače bas zbog težine situacije u slučaju potresa i delikatnosti napada na Markovu trgu osjećala sam veliku odgovornost izvijestiti najbolje što mogu.

U obrazloženju nagrade žirija stoji da ste izvrstan timski igrač i da ste cijeli dan izvještavali bez greške. Što kažete na takvu ocjenu vašeg rada?

Drago mi je jer je sloga na terenu zapravo jedini put da “preživimo” svakodnevne stresne situacije i nužna da temu prikažemo na najbolji mogući način. Snimatelji su ti koji donose sliku i bez njih ništa sto radimo ne bismo mogli prikazati našim gledateljima. Imam odlične kolege s kojima jako dobro surađujem. Inače mislim da je pridržavanje pravila timskog rada u svim većim kolektivima posebno onima koji zahtijevaju međusobnu komunikaciju i suradnju – minimum od kojeg se kreće. To podrazumijeva da svi moramo dati doprinos, da posao odrađujemo najbrže i najbolje sto možemo, a da su pritom svi više-manje zadovoljni. Lijep je osjećaj kada zajedno, kako mi oksimoronski volimo reći - “ubijemo program”. Drago mi je da je žiri sve to prepoznao.

Zamalo vam je izmakla i nagrada novinara, odnosno novinarke godine. Jesu li vas ova priznanja struke iznenadila i gdje tražite motiv za daljnji rad?

Nagrada za novinara godine otišla je u najbolje ruke. Drago mi je da je to kolega Ivan Pandžić. I sama sam vise puta izvještavala o pričama koje je on marljivo istraživao i otkrivao i doista cijenim kako radi. Meni je već puno značila i sama nominacija. Zaista nisam ništa očekivala. Do dana dodjele nagrada sve mi se to nekako činilo nestvarno. Dobiti takvu potvrdu da si na pravom putu veliki je motiv za dalje. Svakodnevno, zapravo me motiviraju sami tereni, a zanima me doista svašta. Na prvom mjestu to je uvijek teren sa živom slikom. Volim raditi prosvjede, velika ulična okupljanja. Sto se tiče tema tu je moj predmet interesa doista šarolik. Trenutno najintenzivnije pratim Izraelsko palestinski sukob i sjevernoirsku situaciju. To su teme koje me godinama zanimaju, kojima se stalno vraćam, a proteklih su tjedana opet vrlo aktualne.  Interesantne su m, a mnogima su dosadne,  EU teme. Jako volim kulturu. Da je malo vise kulturnih događaja u Hrvatskoj ili da je više putovanja, mogla bih se zamisliti da s guštom radim taj sektor.

Kako danas gledate na dane provedene u Petrinji i na Baniji odakle ste izvještavali u vrijeme potresa?

Pomiješanih osjećaja. Ima teških terena na koje kasnije možes biti ponosan, ali po prvi puta sam osjetila da ima i onih nakon kojih je, i uz mnoštvo pohvala, teško osjećati profesionalnu satisfakciju. I dalje sam emotivno vezana za priče koje dotiču posljedice potresa i ljude o kojima sam izvještavala. To vrijeme nije iza mene. Oni s kojima sam u kontaktu i dalje žive u mobilnim kućicama, kontejnerima. Važno je ne pustiti tu priču iz vida, obnova će trajati godinama, a ljudi na tom području imaju i hrpu problema od ranije. Naša redakcija i dalje prati sto se događa s obnovom, iako je interes javnosti, a to je činjenica,  uvelike pao.

Vaša televizija N1 traži zemaljsku koncesiju. Koliko bi vam ona značila?

N1 televizija svojim radom i profesionalnošću prometnula se u respektabilan medij koji propitkuje sve aspekte društva. Drago mi je da je dugogodišnji trud i predanost naše redakcije prepoznati kod velikog broja gledatelja, čime je N1 postao najgledaniji kabelski kanal u Hrvatskoj. Kako je i redakcija komunicirala,  kao logičan korak nameće potreba za daljnjim razvojem putem dodjele zemaljske frekvencije na teritoriju Republike Hrvatske. Vjerujem da bi naš profesionalni pristup zadobio povjerenje i velikog broja gledatelja koji nas do sada nisu imali prilike gledati jer nisu imali pristup našem sadržaju.

N1 ima najjaču novinarsko uredničku ekipu informativnog programa. Koliko je zahtjevno uvijek biti prvi , najbolji i najinformativniji? Tempo je sigurno vrlo intenzivan?

Legendarno je naše javljanje u 8.10. u emisiju Novi dan, a kada šihta nakon  - ne brojiš više koliko- javljanja, završi u Dnevniku jasno je da se puno radi. Naša ekipa je jako vrijedna, često neuništiva, ali na kraju vjerujem da svi volimo tamo raditi. To je redakcija u kojoj je ugodno raditi, nema psihičkih pritisaka i kolege su sjajne. U takvom okruženju nije teško povući nekada i preko svojim mogućnosti. Na zahtjevne dane volim povratak u redakciju. Kada nakon napornog dana podijelimo dojmove, iskustva, kako je tko doživio dan. To je trenutak kada se otpuštamo i rješavamo stresa.

Gledatelji i čitatelji u današnjem dobu su preplavljeni informacijama, počesto i onim lažnim, poluistinama, namjerno plasiranim i dvosmislenim informacijama. Kako se boriti protiv tih silnih medijskih devijacija i laži?

Ono sto se plasira na društvenim mrežama ne može se kontrolirali. Kao nikada dosad, lavinu lažnih informacija vidimo i na ovim lokalnim izborima. Čini mi se da se to ne može kontrolirati. Zato je i dalje važna uloga mainstream medija i da građani takve informacije uzmu kao relevantne. Sličan primjer je i borba protiv korona virusa, odnosno plasiranje informacija da virus nije opasan. U ovom trenutku ne vidim način da se lažne vijesti zaustave, osim da tradicionalni mediji učine sve da zadobiju više povjerenja gledatelja, slušatelja i čitatelja.

Tko su vam novinarki uzori?

Uh, sto sam puta osjetila ponos i uzbuđenje zbog kolega, od tiska, radija do televizijskih uradaka svih vrsta. Cijenim doista mnoge novinare, naše i inozemne i kod svakoga volim nešto drugo. Zadnji u čijem sam radu bas uživala je Ben Foglea, čiji se serijal za Channel 5 o ljudima koji su odlučili živjeti u divljini nedavno vrtio na HRT-u. Snima to inače već skoro 10 godina i iznova me fasciniraju njegovi fantastični intervjui s ljudima koje posjećuje. Na ovo pitanje uvijek spomenem i Vice News. Svojedobno su po meni najbolje pratili europske krize, posebno ukrajinsku krizu 2014. To je najbliže onomu sto osobno najviše volim u našem poslu.

Koliko pratite rad HND i SNH i što bi po vama trebalo napraviti još strukovne udruge?

Nisam član niti jedne strukovne udruge, ali podržavam svaki oblik strukovnog udruživanja radi zaštite novinara, edukacije, unaprijeđenja radnih prava pa tako pratim i što rade HND i SNH. Danas gotovo da nema političara koji nije izgovori da “to izvrću mediji”. Nevjerojatno je da su mediji, koji prenose informacije, krivi svima za sve. Strukovne udruge su važne da upozore na verbalne napade na novinare, ali i savjetuju u slučaju tužbi protiv novinara kojih je sve više.

Dolazite iz sportske obitelji. Stric Marko jedan je od naših najboljih nogometaša svih vremena, a i otac Tomislav je bio, kažu, vrlo  talentiran. Koliko je ta pozornost javnosti na obitelj utjecala na vaš odabir da se bavite novinarskom profesijom?

Ma ne, nimalo. Nikada nisam imala osjećaj da je pozornost javnosti na mojoj obitelj. Ponosni smo jedni na druge, ali u našim druženjima na razgovore o poslu izdvojimo malo vremena, a pretresamo svakojake teme. Novinarstvo mi je jednostavno oduvijek bilo zanimljivo, trenutno se ne mogu zamisliti da radim nešto drugo.