Ninoslav Pavić, bivši medijski mogul i bivši vlasnik EPH, od onih je rijetkih ljudi koji mogu beskrajno puno pričati (razgovor je trajao četiri sata), ali da nisu naporni i dosadni. Iako godinama boluje od dijabetesa, Pavić dobro izgleda, neumoran je i zabavan u svojim tumačenjima i anegdotama. No, intervju je na autorizaciji ipak malo “uškopio”.

Sam za sebe kaže da se “usefio” kada je od svog odvjetnika i prijatelja, sada nažalost pokojnog, Hanzija (kako naziva Marijana Hanžekovića) kojem je povjerio vođenje pravnog spora protiv tadašnjeg partnera WAZ-a s kojim je dijelio vlasništvu u EPH, posudio 45 milijuna kuna. Objasnio je da je to bosanska riječ, neprevediva na hrvatski jezik, i da se koristi kada učiniš nešto, a ni sam ne znaš zašto. Tako je i Pavić posudio novac od Hanžekovića iako mu je, kako je rekao, trebalo tri-četiri telefonska poziva da ga skupi na drugi način. Budući da je Hanžeković vodio spor protiv WAZ-a, bio je upoznat sa svim detaljima vlasničkih i ostalih odnosa u EPH i tu su, rekao nam je Pavić, počeli svi njegovi problemi... Kao iznimni poznavatelj medijskog biznisa, Pavić govori i o trendovima u medijima, novinama, digitalnoj transformaciji...

Je li to neka zla kob, većina ekipe koja je bila moćna kada i vi, pa i na neki način povezana s vama, danas je propala. Od Todorića, Sanadera...

Kad se izdavaštvom bavite koliko se ja bavim, onda imate posla s mnogo političara i gospodarstvenika. Od Tuđmana, Valentića, šarinića, Mateše, Račana, Sanadera, Jadranke Kosor, Milanovića... Politika je za novine izvor vijesti i inspiracija za tekstove, ali novinari moraju imati distancu. Morate se družiti, to vam je posao, ali prije svega da izvučete informaciju više. Novinari nisu političari, novinari nisu celebrityji. Samo pišu o njima.

Jeste li se vi kao izdavač držali te filozofije?

Nikada izdavač ne smije imati operativni ili dnevni odnos s bilo kojim ministrom, premijerom... jer nikad ne znate što će sutra u novinama izaći. Nema prijateljskih i privatnih odnosa ni s političarima, ali ni s oglašivačima.

Koliko ste kao tadašnji vlasnik Europa Press Holdinga bili izloženi pritiscima politike i drugih centara moći?

Puno manje nego što to ljudi misle. Političari su prolazni, a novine vječne. To uvijek morate znati. Bilo je možda ljutnje, bilo je možda i molbi. Ali, političari su oprezni. Ljudi često misle da se novinari dogovaraju s političarima, a da izdavači čitaju tekstove koji će tek izaći. To su predrasude. To novinska tehnologija ne dopušta.

Niste se petljali u uređivačku politiku i njuškali po redakciji koje se priče spremaju?

Bilo bi glupo reći da nisam. Prije svega u grafički izgled novina. Silno sam volio doći na prijelom novina i iza leđa grafičarima prigovarati “gdje ti je zlatni rez” i slično. Kad imate 30 izdanja, da i hoćete, ne možete nadzirati sve procese i sve što se piše. Na uređivačku politiku djelujete izborom glavnih urednika, razgovorima, uvjeravanjima, a ne nadziranjem tekstova.

Kada usporedite medije nekad (devedesete) i danas, što vidite?

Govorimo o potpuno drugim povijesnim i tehnološkim okolnostima. Novine, kao tiskani mediji, izgubile su svoju poziciju i gubit će je i dalje. Neće nestati, ali novine više nisu opinion makeri. Zašto? Zato što je proizvodnja novina jedan beskrajno kompliciran i skup proces u kojem od ideje, pa pisanja teksta, pa uređivanja, lekture, redakture, prijeloma... prođe ozbiljno puno vremena. Nakon toga ide tisak, pa papir, pa boja, pa kamioni... Od trenutka kad se nešto dogodilo do trenutka kada novine dođu do čitatelja prođe barem 24 sata. Novine koje su ostale na ideji da će pisati o dnevnim događajima, propale su. Ako novine nisu istraživačke, ako ne mogu ući u dubinu teme, ako ne otkrivaju pozadinu, ako nisu uzbudljive, one nemaju razlog postojati. Vijesti i polukomentiranje vijesti više nisu relevantan proizvod koji zanima široku čitalačku publiku.

Novine su ipak i dalje moćne i u stanju su s nekoliko tekstova zatresti državu, Vladu...

Da, na lokalnom tržištu u kojem sitne stvari mogu izazvati neke kratke potrese. Ako priču ne preuzmu portali, nema puno efekta. Prije 6 ili 7 godina, 600 bivših i sadašnjih novinara i urednika New York Timesa napravilo je dokument o digitalnoj budućnosti NYT-a. To je biblija transformacije medija. Spektakularni materijal u kojem su poput puzzli razbacali sve dijelove svoje novine, od recepata do vanjske politike, i nanovo ih složili. Analizirali svoje operacije, ali iz digitalne paradigme. New York Times postigao je nakon toga u nekoliko godina dvije fantastične stvari, ideološki se jasno profilirao, napustio ideju neutralnih novina i drugo, oslonio se na digitalnu platformu. Nikada u povijesti nije imao toliko pretplatnika kao sada. Tri milijuna na digitalnim sadržajima i milijun u printu. Nikada nije ostvarivao profite kao što ih ostvaruje danas. A kao, novine su u krizi. Sadržaj nije u krizi. Dapače. U godinama objektivnog novinarstva nakon Watergatea, kada su pravila o tri neovisna izvora stvorila nevjerojatnu dosadu, NYT trpio je gubitke i jedva držao glavu iznad vode. Kvalitetu njegova novinarstva spasile su jasna ideologija i digitalne platforme. To se dogodilo i s Washington Postom. Svjetske novine kriza je natjerala na istraživačko i autorsko novinarstvo i jasan svjetonazor, a to je omogućilo, za one najbolje, fantastične uspjehe. Oni koji se nisu promijenili, propali su ili će propasti uskoro.

Više pročitajte ovdje.