Primajući nagradu HND-a za novinara godine bili ste dosta samokritični - kazali ste kako su novinari za puno toga što im se događa sami krivi i da smo pridonijeli urušavanju naše profesije. Možete li reći što ste konkretno mislili i jesmo li kao profesija i pojedinci postali oportunisti?

Ne bih htio generalizirati jer vjerujem da većinu redakcija i dalje čine časni, dobronamjerni ljudi. No čini mi se da se u zadnjih desetak-petnaest godina stvorio jedan začarani krug zbog kojeg su mediji - ovdje mislim na “stare” medije, dakle primarno na tisak, radio i televiziju - sami sebe stjerali u slijepu ulicu. Prvo su, s pojavom interneta, brže-bolje požurili sav svoj rad dati za nikakve pare. Onda je upravo zbog pojave interneta te tehnoloških giganata kao što su Google i Facebook - istih onih kojem su mediji svoj sadržaj doslovce poklonili - prihod od oglašavanja i prodaje počeo padati, pa su mediji počeli rezati troškove: u praksi je to značilo sve manje i manje ljudi na terenu, sve manje vremena za “njuškanje”, slušanje sugovornika iz svih slojeva društva, istraživanje tema, proučavanje materijala. E, onda, kako je kvalitetne “sirovine” bivalo sve manje i manje, raznorazne su prečice postajale sve prihvatljivije. Pa su onda vijesti kakvih je, doduše, bilo i prije, samo u znatno manjem opsegu - a to su ekskluzive i “ekskluzive”, a zapravo spinovi iz političkih i gospodarskih krugova - zagospodarile naslovnicama. U takvoj situaciji, u takvom modelu, novinari i urednici nužno moraju postati dijelom establišmenta, biti bliski onima koji donose odluke i plasiraju spinove, ne zamjeriti se izvoru svojih “ekskluziva”. A kada to novinari postanu, onda sigurno ne vode primarno računa o svojim čitateljima i njihovim problemima, nego o problemima donositelja svojih “ekskluziva”. Međutim, ljudi nisu glupi, ljudi to osjete, u ljudima se gomila bijes i traže svoje zaštitnike na drugim mjestima i to uglavnom na društvenim mrežama, gdje im se vrlo lako podmetne kukavičje jaje.

Koliko je zapravo moguće danas neovisno novinarstvo i je li ga uopće ikada bilo. Znamo da svi imaju svoje interese, pa i oni koji se pozivaju ili jesu prepoznati kao predstavnici neovisnog novinarstva. Naime, jednom prilikom upitan zašto nije objavio jedan tekst urednik u novinama koje su simbolizirale neovisno novinarstvo kazao je novinaru da osnuje svoje novine ako hoće da mu se to objavi. Je li to zapravo jedina mogućnost za neovisno novinarstvo? Pokrenuti svoj medij. Dakako, ako je u ovim našim uvjetima uopće moguće da projekt bude ekonomski održiv, što se doista rijetko događa.

Moguće je neovisno novinarstvo, barem teoretski, pitanje je samo neovisno od koga te - gdje? Ovime “gdje” želim reći da je na malim tržištima poput hrvatskoga situacija sigurno teža, izazovnija, jer su izvori financiranja rjeđi i manji. A ovo ''od koga'' - iskreno, teško je očekivati da će The Washington Post organizirati i financirati tim koji će godinu dana istraživati u kojim uvjetima (groznim, naravno) rade zaposleni u Amazonu, globalnom gigantu čiji je vlasnik Jeff Bezos, isti onaj Jeff Bezos koji je vlasnik i The Washington Posta i koji vrlo izdašno financira novinarstvo na najkvalitetnijoj mogućoj razini. Taj i takav The Washington Post je, recimo, poprilično neovisan, ali je vjerojatno razumno pretpostaviti da baš i nije u potpunosti. Međutim, ako postoji The New York Times, ili The Boston Globe ili The Vice - koji će istraživati priču o Bezosu - onda to i nije baš toliki problem za vjerodostojnu informiranost građana, odnosno za demokraciju. No na malim tržištima obično nema ni The New York Timesa, ni The Washington Posta, a ako se radi o demokratski nerazvijenim tržištima, lako se dogodi i da oni koji na njima postoje već nekako postignu pakt o nenapadanju. Zato je, duboko sam uvjeren, važno da postoji kvalitetan javni servis; neka uspješna društva i države to znaju: u Ujedinjenoj Kraljevini je BBC svetinja i s velikom se pažnjom prati svaka odluka vezana za BBC, pogotovo kada je riječ o političkom utjecaju, što se nažalost ne može reći i za Hrvatsku. što se pokretanja svog medija tiče, danas su za to mogućnosti zaista izvanredne - svatko može pokrenuti svoj Twitter, Facebook stranicu, blog, podcast, serijal na YouTubeu te na njemu objaviti sve što misli da je vrijedno objavljivanja. Pitanje je samo do koga će tako doprijeti?

Vrlo se rijetko javno govori o pitanju odnosa čelnika medijskih kuća, odnosno ključnih urednika koji donose i provode uređivačku politiku i samih novinara. Slažete li se s tezom da ti ključni urednici nisu više dio same redakcije nego produžena ruka vlasnika i uprava medija? I koliko to šteti profesiji?

Slažem se s tezom da to tako može biti, no hoće li to tako zaista biti - stvar je pojedinca i njegove odluke je li mu važnije da bude prvi u redakciji ili zadnji u upravi. Svi kojima je važnije da budu zadnji u upravi nego da budu prvi u redakciji - da, čine štetu profesiji.

Tiskani mediji su u krizi i tiraže su sve manje. Televizije funkcioniraju, internet portali životare na rubu egzistencije, ali oni su budućnost. Kako gledate na perspektive novinarstva kao profesije?

Nije bajno, ali - koliko god se mnoga postojeća vrata zatvarala - mislim da se negdje neka vrata ipak otvaraju. Ne bih rekao ni da su portali nužno budućnost u ovoj formi koju poznajemo trenutno, niti da su televizije na sigurnom. Događaju se temeljite promjene i teško mi je uopće zamisliti kako će ova profesija izgledati za deset godina: da vam je, uostalom, netko prije deset godina rekao da će od svih stvari na svijetu Facebook imati presudan utjecaj na npr. Brexit, biste li mu vjerovali ili biste mislili da je potpuno lud? No svemu tome usprkos, vjerujem da će svako društvo koje sebi želi dobro trebati novinare i slobodne medije. Valjda će se barem dio nas dočekati na noge.

Novinari su sve ugroženiji, učestale prijetnje, tužbe, sudovanja… u pitanju je i gola egzistencija, jer imamo sve više novinara koji su nezaposleni, honorarci ili rade za minimalce. Čini se da za novinare i novinarstvo nikada nije bilo gore, a članica smo EU. Kako to?

Prvo i osnovno: to je nama naša borba dala. Nisu te granice između onoga što je prihvatljivo a što neprihvatljivo nestale preko noći, one su nestajale korak po korak. Svaki taj korak je pritom bio uglavnom javno vidljiv, ali dovoljno velikom broju nas jednostavno nije bilo dovoljno stalo. Iskreno, ponekad mi se čini da smo - uz neki prosvjed tu i tamo - veći dio zadnjeg desetljeća proveli plačući kako nas tuku i kukali kako nas nitko nije branio, kako nitko ne razumije koliko smo mi posebni i važni. Pa tko bi nas trebao braniti ako se nećemo braniti sami!? Pritom je nasilje nad pojedinim medijima i loš materijalni položaj novinara slika šireg stanja, nismo mi po tome bitno posebniji od radnica u prerađivačkoj industriji. Jedna od važnijih promjena koja se dogodila - a koja je imala izrazito negativne posljedice - je činjenica da je Hrvatska ušla u Europsku uniju. Nema više pregovora o pristupanju, nema više prijetnji o blokadi ulaska, nema više batine. Sad smo sami svoji majstori, sad smo sami odgovorni za svoje gospodarstvo, društvo, manjine, medije, demokraciju - a dovoljno velikom broju nas i dalje jednostavno nije dovoljno stalo.

Vjerujete u moć, ali i odgovornost novinarstva, medija i novinara. Koliko smo stvarno moćni i kako to na najbolji mogući način iskoristiti, dakako u onom pozitivnom smislu?

Strahovito smo, nezamislivo moćni: pa mi i dalje možemo u nekog pojedinca ili grupu uprijeti prstom, prokazati pred cijelim društvom, de facto javno osuditi, u jednom trenutku usmjeriti život u ovom ili onom smjeru. Ako to nije društvena moć, što jest? No velika je i odgovornost, a ona traži samo jednu jedinu stvar: da se svoj posao radi profesionalno i u dobroj vjeri.

Čini se da politika danas manje razumije ulogu novinarstva u društvu nego što je to bilo prije desetak i više godina?

Ja bih rekao da politika itekako dobro razumije ulogu medija, no razumije i da joj ti mediji - kada rade svoj posao onako kako bi trebali - predstavljaju smetnju i prijetnju. Nije to, naravno, ništa novo, ali su se onda u nekom trenutku pojavili komunikacijski kanali poput Facebooka i YouTubea koji politici omogućuju izravnu komunikaciju s bazom, te dio onoga za što su im prije trebali mediji čine suvišnim. Očekivati u takvim okolnostima milost i razumijevanje politike, očekivati da osobe, iz čijeg je psihološkog profila i elementarne motivacije jasno da teže apsolutnoj moći, razmišljaju kako biti fer prema onima koji bi politiku trebali spriječiti da ne postigne i zloupotrijebi ne čak apsolutnu, nego jednostavno preveliku moć, isto je kao i očekivati da se izgladnjeli lav opterećuje životnim opcijama i perspektivom antilope u savani.

Često ste imali i imate kontakte, pa i okršaje s premijerom Plenkovićem. Prema novinarima sve više ima odnos s visoka i sve ga više nerviraju novinarska pitanja. Može li i smije li se ozbiljan političar tako ponašati a da mu to ne naškodi rejtingu?

Apsolutno smije, pa ne postoji bolji dokaz od Andreja Plenkovića da može te da samim tim i smije. Ako mu situacija to dopušta - a Plenkoviću to situacija dopušta jer jednostavno nema na horizontu nikakve suvislije alternative - zadnja stvar koju će se bilo koji političar pitati je: 'ajme, smijem li ja to, pa to je možda neprimjereno, nepristojno, loše za naše društvo… Ako može, onda i smije. A kad se okolnosti krenu mijenjati, mijenjat će se i način komunikacije.

Politika je ono što Vas u Vašem novinarskom radu najviše okupira. Imate li neke osobne preferencije koje možda trenutno ne upražnjavate, a imate namjeru i željeli biste?

Volio bih se više baviti nekim duljim formama, možda malo više neke naizgled kompleksnije stvari u politici, ekonomiji, kulturi - kako domaćoj, tako i stranoj - objasniti i približiti, učiniti zanimljivijima. Čini mi se da često zanemarujemo “prosvjetiteljsku” ulogu koju imamo prema društvu, da imamo ulogu ne samo otvoriti prozor i pokazati svijet koji nas okružuje, nego ga i objasniti, približiti, ispričati zašto je važan za naše život i odluke koje u njima donosimo.

što biste preporučili kolegama u HND-u čemu i na koji način bi se trebali više posvetiti kako bi kvalitetno zaštitili prava novinara i profesionalne standard?

Ne biti podozriv ni prema kome, ne očekivati da se svi uklapamo u samo jedan kalup, oduprijeti se napasti da profesionalizam brkamo sa aktivizmom. Ukratko, maksimalno se potruditi prvo povećati redove, a onda ih zbiti. Tražiti ono što nas kao novinare i kao industriju zbližava, a ne što nas razdvaja i na tome temeljiti rad strukovnog društva. Pokušati mladima objasniti zašto je ovo još uvijek jedno od najzabavnijih zanimanja na svijetu. Također: povezati se što aktivnije sa svijetom, biti što je moguće vidljiviji, utjecajniji.

Koliko Vam ovo priznanje struke znači?

Kao i svako priznanje struke - izrazito mnogo.