Iz medija

Ustanak za Radio 101 priča je o temeljito poraženoj generaciji koja je pala - šaptom

28.11.2016.
Link na članak

Društvo, domaće hrvatsko društvo, ono koje je ustalo 1996. godine, je palo šaptom. Tiho, u okovu nekog kredita, izluđeno tečajem švicarskog franka, kriminalom u vlastitoj firmi, cinizmom medija i vlastitim demonima koji dolaze s godinama.

Te noći je na glavnom zagrebačkom trgu tako jasno mirisala povijest. U jednoj dijelom još okupiranoj, tek friško postratnoj državi, dok su pretvorbe i privatizacije tek bile na pola svog divljeg plesa, na glavnom trgu se okupilo 120 tisuća ljudi.

Zbog slobode jednog malog, lokalnog radija.

Prijetila je vrlo ozbiljna mogućnost da ih razbiju policija i vojska. Da se prosvjed za slobodu jednog medija pretvori u nasilje. Da oni koji su digli glavu ostanu bez mnogo ozbiljnijih stvari od radnog mjesta i mogućnosti otplate kredita. Pa opet, skupilo nas se 120 tisuća. U inat inatljivom vladaru, u inat kamarili koja je sa svih strana okružila nepokorenu radio stanicu, ali i ostatak društva.

Bili smo uvjereni, dok smo se vraćali kućama ponosno kao nikad dotad i nikad od tad pokazane demonstracije građanske odlučnosti i hrabrosti, da ćemo jednog dana djecu moći pogledati u oči i reći: »Da, bili smo tamo«.

I doista, danas kad neki novi klinci gledaju nevjerojatne prizore Trga bana Jelačića u noći, možemo čak pomalo i ponosno kazati da smo i mi bili tamo.

Ali, onda, brzo pobjeći. Od teme, od slika, od objašnjenja i od vremena koje je otišlo u nepovrat.

Demoni u mjehuru

Jer, Zagreb je danas poraženi grad. Generacija koja je ustala za 101 je poražena generacija, a Hrvatska je zemlja koja zdvaja sama nad sobom i putuje od očajanja do gorkog autosarkazma.

Preoštro? Preoporo?

Oni koji su bili, fizički ili duhom te noći na Trgu bana Jelačića lako će se sjetiti najupečatljivije poruke koja se valjda Zagrebom tih dana. »Nemamo gradonačelnika, nemamo Dinamo, nemamo Radio 101. Što imamo?!«.

E sad razmislite opet.

Kao i obično, stvari nisu krenule krivo odjednom, nekim velikim i upečatljivim događajem. Korozija je trajala dugo, a truljenje se zbivalo pod površinom.

Sijanje nejednakosti koje je i te 1996. godine bilo u punom zamahu, nastavljeno je naredna dva desetljeća, a i dalje će, hvala na pitanju. Pravila igre u današnjem globalnom društvu su tako jako iskrivljena u korist (naj)moćnijih da je bilo iluzorno očekivati švedsku demokraciju u Hrvatskoj.

No, brutalna nezaposlenost, besperspektivnost mladih, ustrajnost šovinizma i korupcija, korupcija, korupcija, lokalni su ornamenti na sve mračnijoj globalnoj sceni na kojoj, tako očekivano, sad izranjanju i poznato iscereni likovi i tjeraju nas sve skupa na promišljanje ne o tome kakva će budućnosti biti, nego hoće li je biti – uopće.

A društvo, domaće hrvatsko društvo, ono koje je ustalo 1996. godine, je palo šaptom. Tiho, u okovu nekog kredita, izluđeno tečajem švicarskog franka, kriminalom u vlastitoj firmi, cinizmom medija i vlastitim demonima koji dolaze s godinama, generacija koja je »bila tamo« digla je ruke od svega, povjerovala u priču da su »ionako svi isti« i pokušava preživjeti u vlastitom mjehuru, dobro uzgojenom da što manje pripušta stvarnost. Jer, tko bi inače mogao preživjeti pogled vlastitog sebe s neke od fotografija s Trga bana Jelačića 21. studenog 1996. godine?

Cinizam i laž u kojoj živimo

Poraz je, dakle, kompletan, potpun. Iako je Hrvatska u nekim stvarima danas ipak mnogo bolja zemlja nego prije dvadeset godina, nemojmo se lagati. Očekivanja s Trga nisu iznevjerena, ona su – pregažena.

Cinizam i laž u kojoj živimo najbolje pokazuje priča o dvadesetoj obljetnici prosvjeda za Stojedinicu. Izložbu fotografija s prosvjeda otvorio je Jasen Mesić. Poseban gost bio je premijer Andrej Plenković.

Velikodostojnici su to Hrvatske demokratske zajednice, stranke koja je onda, u studenom 1996. godine pokušala ubiti Radio 101. Stranke čiji je predsjednik bio Franju Tuđman, koji je inzisitirao na tome da policija rastjera prosvjednike (pa smijenio ministra jer ga nije poslušao). Kako ljudi, naravno, griješe, i kako se i stranke i ljudi mogu i mijenjati, svečano gostovanje HDZ-ovaca na fešti povodom obljetnice prosvjeda protiv politike HDZ-a bilo bi probavljivo da u toj stranci taj i takav Franjo Tuđman nema status neupitne ikone. Bilo bi, čak, i probavljivo da su tamo kazali kako je »Franjo Tuđman inače bio veliki državnik, ali...«. Ne.

Umjesto toga, Plenković je rekao kako je sloboda medija neupitna vrijednost, ali da za izgovorenu riječ trebaju biti svi odgovorni, i političari i mediji. Šteta da ga nitko nije pitao kad će opet gostovati u Bujici...

Naravno, na otvaranju je bio i Milan Bandić. Milan Bandić je svugdje. I on je jedna od ostvarenih želja s davnog transparenta. Imamo, dakle, gradonačelnika. Nije nam, kao prije dvadeset godina, svemoćnik s Pantovčaka zabranjivao izbor čelnog čovjeka grada. I to jest napredak. Imamo Bandića (bar još šest mjeseci). I gorak okus u ustima.

Imamo i Dinamo, danas, dvadeset godina poslije. Ono što je nekad pokretalo mase, ignoriralo zabrane i pendreke, danas, dvadeset godina poslije više nikog ne zanima. Liga prvaka je na Maksimiru, a više ljudi u sat vremena pohodi adventske kućice s kobasicama. Dinamo je danas, kao i onda, opet simbol. Ali simbol otuđenog javnog dobra, privatnog biznisa koji arči javne resurse i, što je još važnije, privatne i društvene emocije, pretvarajući se u zombi tvornicu novaca koju mrze praktički svi oni koji od nje direktno ne keširaju. A na tom putu je dobro odmakla i još jedna od svetinja iz 1996. godine, nogometna reprezentacija Hrvatske.

Radio 101, metak u kojeg je i bio povod za cijelu priču otprije dvadeset godina, je danas samo slabo slušana i dobro formatirana »zabavna« radio stanica, koja je prošla svoju kalvariju sa stranim investitorima, vlasnicima i krčmljenjem ugleda. Da danas izgubi koncesiju, na Trgu se ne bi okupilo ni 120 muha, a kamoli 120 tisuća ljudi.

Zgaženi kao opušak

Kako to obično biva, najgori poraz nije potpuni krah svih ideala iz 1996. godine. Jer, lažna nada daje mogućnost da se opet dogodi nešto slično, da narod opet napuni trgove, da se vlast prepadne i, makar na kratko, udovolji želji građana. Uostalom, politički je nepametno ići protiv desetaka tisuća bijesnih birača. I baš ove godine, na okruglu obljetnicu Stojedinice, trgovi su se opet napunili. U Zagrebu se najmasovnije »čekao tramvaj«. Četrdesetak tisuća ljudi je ustalo u zaštitu moderne kurikularne reforme kakvu su radili Boris Jokić i stotine profesora i učitelja.

Nitko se nije bojao policije, ni namrgođenog vladara zemlje. Demokracija, apolitičnost, ljubav, briga za vlastitu djecu.

Nekoliko mjeseci poslije, potpuno je jasno – zgazili su nas kao opušak, bez osvrtanja.

Vlast će danas kazati kako »kurikularna reforma« ide dalje, iako je jasno da je – a što ponavljaju i njeni kreatori – u potpunosti zaustavljena i da je u toku njen temeljiti redizajn. Dvadeset godina kasnije, potpuno je jasno, Tuđman se više bojao građanskog bijesa.

Dvadeset godina kasnije, dakle, imamo gradonačelnika. Imamo Dinamo. Imamo Radio 101. Imamo kurikularnu reformu.

I još uvijek brze noge da zbrišemo prije nego nas djeca, pred impresivnom fotografijom prepunog Trga bana Jelačića upitaju: »Zašto?«.

Autor: Jasmin Klarić