Na vrlo posjećenoj tribini, održanoj pod epidemiološkim mjerama u Domu mladih u razgovoru s Gabrijelom Radanović potpresjednicom Ogranka HND-a i novinarkom Slobodne Dalmacije, Tomić je govorio i o medijima, redakcijama, urednicima, kolegama, politikama, borbama, frustracijama i zadovoljstvima...

-Dopada mi se ta potrošnost posla, odnosno  da si dobar koliko ti je dobar zadnji tekst i da toliko traješ. Zapravo sviđa mi se prolaznost, kazao je Tomić dodavši kako smatra da je internet promijenio novinarstvo i to na lošije.

- Tiraže su pale, prihodi su manji... Nekad smo u novinarstvu mogli dobiti pismenije, obrazovanije i ispravnije ljude, sada je to teško i na prekretnici smo. Nešto se mora promijeniti da bi novinarstvo bilo bolje, ali u smjeru da se ne može besplatno dijeliti sadržaj. Da bi se to ostvarilo model pretplate je jedini način što je potpuno prirodno i čudno mi je grintanje zašto tekstovi nisu besplatni, kazao je Tomić. 

Koliko je važan novinarski entuzijazam i je li to na neki način "potrošna roba" zanimalo je kolegicu Radanović, na što je Tomić priznao da je ponekad užasno iscrpljujuće biti novinar, posebice kolumnist, ali da ti mora biti stalo, te da svakako nije teže od nekog drugog posla (vjerojatno); iskustvo dugogodišnjeg rada u medijima to prisnažuje.

O negativnim komentarima naglasio je kako ih ne čita i nema Facebook, jer smatra da bi mu nepotrebno odvlačio pažnju. - Na ulici mi prilaze ljudi, viču mi kako lijepe tako i ružne stvari. Naučio sam da se na ružne komentare ne osvrćem, samo prođem, mada je to u početku bilo teško, ali s vremenom sam se naučio živjeti s tim povicima. Tako sad, ako prođe neko vrijeme, a da mi netko nije nešto doviknuo, pitam se što se to dogodilo? Na neki način to je meni priznanje, meni se sviđa da ih uzrujavam, ne bi da me vole. To je efekt koji sam htio postići. Ne radiš da bi nekome promijenio mišljenje, nego da bi osokolio istomišljenike, da su odupru teroru većinskog mišljenja i gomile, naveo je Tomić.

Treba otrpjeti napade, ne upadati u samosažaljenje, također je kazao, te se prisjetio epizode kad ga je gnjevni čitatelj usred grada dok je sjedio na kavi zalio organskom tvari u polutekućem agregatnom stanju.

– Otišao sam kući, bacio tu smrdljivu odjeću, istuširao se i za sat vremena sjedio ponovno na istom mjestu. To je stav i poruka – istaknuo je, napomenuvši da ne bi nikoga odgovarao od novinarstva bez obzira na "nuspojave".

– Ne čitaju se novine, kažu neki. Ima dana kad bih volio da se manje čitaju! Novinarstvo je najbolji posao koji znam. Bez zajebancije. I uvijek me boli kad napišem loš tekst. Ne mogu od sramote izać na ulicu – strog je prema sebi Tomić.

Premda je većini čitatelja poznatiji kao kolumnist ubojita pera, Tomić je i nagrađivani pisac reportaža, a prvu nagradu "Marija Jurić Zagorka" od HND-a je dobio još 1996. godine, i to za seriju reportaža "Priče iz Daytonske šume" napravljenih po Bosni u suradnji s kolegom, legendarnim fotoreporterom Tomom Dubravecom.

Priznao je da u trenutku kad piše reportažu postaje "netko drugi", ne privatna osoba nego novinar koji lakše uspostavlja vezu s ljudima jer inače baš i nije pretjerano komunikativan, smatra. Ta "lakoća komuniciranja" u "funkciji" reportera bila mu je divno otkriće. No, unatoč tome što kolumne više iscrpljuju, u ovoj fazi života su mu bliskije jer je postao, veli, komotan; ne da mu se uvijek putovati, spavati po kojekakvim provincijskim svratištima što je u reporterskom poslanju neizbježno. Ipak, bilo mu je u radnom smislu ugodno reportersko iskustvo na Banovini nakon potresa, kad su se mnogi čudili što nije napisao ništa otrovno.

Radio je u Slobodnoj Dalmaciji, gdje je dao otkaz, a onda ga je Jutarnji kupio. Kaziva kako ne voli mijenjati. – Osjećam se dijelom tih dviju novina, njihov sam dio i čitatelji me prepoznaju kao takvog, naveo je Tomić.

Zanimljivo je reći i nešto vezano uz filmsku aktivnost, naime poznato je da je više djela Ante Tomića doživjelo ekranizaciju, kao i postavljanje na kazališne daske.

– Ekranizacije? Polaskan sam njima. Okupe se na setu svi ti ljudi, scenografi, scenski radnici na rasvjeti i drugom, krojačice, šminkeri, glumci... Sva sila ljudi oko nečega što je samo dvije godine prije postojalo u mojoj glavi. Zapravo, to je zastrašujuće. Lako je izgubiti pamet kad to vidiš...

Rekao je i da na snimanje filmova ne ide, ne nameće se redateljima niti u teatru u njihovu dijelu stvaralačkog poslanja.

– Ne želim da ljudima bude nelagodno, s pisanjem djela završava moj dio posla. Treba dat i režiseru slobodu da napravi svoje. Ja se pojavim samo na premijeri i uvijek kažem: "Ovo je super". što bih drugo rekao?

Ogranak HND-a Splitsko – dalmatinske županije je također u želji da se i u Splitu provede projekt 'Knjigom na knjigu', pozvao je sve goste tribine da u naramku ponesu knjige koje su pročitali ili koje bi drugima rado preporučili, a nakon druženja sa sobom svatko je kući mogao ponijeti neku od knjiga koju su drugi donijeli.

Izvor i foto: Ogranak HND-a Splitsko-dalmatinske županije i slobodnadalmacija.hr.